Ovo su zapravo crtice iz života, događaji koje smo možda i sami doživjeli i proživjeli ili preživjeli, ali nakon svake priče ostaje puno, puno mjesta za razmišljanje o sebi, o svojim postupcima, preuranjenim ili zakašnjelim reakcijama, ima li za nas opravdanja ili nema.

Te crtice svojom me mudrošću podsjećaju na stare japanske narodne priče ili na sufijske priče, one priče koje ne nude gotov kraj ili zaključak, pa vjerujem da će svaki čitatelj pročitati drugačiji Kaleidoskop, dodati neki svoj početak i mogući rasplet priče nakon trenutka u kojem nas je književnik ostavio da si mislimo svoj.

Knjiga se brzo čita, ali pojedinim pričama morala sam dva ili tri puta pročitati kraj da ih shvatim jer priče su samo naizgled lagane i jednostavne. Posebno me se dojmila priča Jezikova juha iako sam najprije izvukla jedan zaključak, a tek je nakon pomnog iščitavanja konačno shvatila kako treba.

Nezrelost i Doktor u kući zabavne su priče ali i one imaju svoju pouku, a Pogled unutra tjera na češkanje po glavi i duboko razmišljanje, to je pravi koan kojeg je jedan jadan Paško postavio „pametnijima“ od sebe.
(Koan u zen budizmu predstavlja zagonetku ili paradoks, kojim se želi pokazati neadekvatnost logičkog mišljenja. Pitanja, zagonetke u koanima samo su naizgled besmislene i nerješive.)

Kaleidoskop bi bilo dobro staviti uz uzglavlje pa svako toliko pročitati jednu ili više priča nasumičnim otvaranjem knjige, a onda dobro razmisliti o priči i svom mjestu u njoj.

Puno korisnije nego samopomagajuće uvozne knjižice, a vjerujem da će i psihijatri prepoznati Kaleidoskop i koristiti ga u biblioterapiji, imat će se o čemu pričati.

I da, nisam htjela gledati osvrt Jagne Pogačnik na teveju da me ne odvuče, idem nadoknaditi zaostatak.