Intermedijalnost ˝kao suradnja različitih izražajnih medija u jednom materijalnom artefaktu ili umjetničkom događaju˝ označava povezanost komunikacijskih medija koji su u interakciji kao elementi određenih komunikativnih strategija.

Imajući to na umu, ovaj će članak analizirati razdoblje 1940.–1990. godine, razdoblje stvaralaštva slovačkog književnika Milana Rufusa te njegovih zbirki Glazba oblika (1977.) i And That´s the truth (2005.) (djelo objavljeno nakon njegove smrti).

Likovne umjetnosti s književnim tekstovima ostvaruju suživot već u renesansi kada je likovna umjetnost bila dominantan umjetnički oblik te epohe. Prema Jakobsonu, ˝umjetnički oblici svake epohe tvore sustav koji nadilazi red pojedinačnih rodova, a njegovu funkcionalnu i vrijednosnu hijerarhiju strukturira dominantni umjetnički oblik. Dominanta se može definirati kao središnja komponenta umjetničkog djela: ona usmjerava, određuje i preobražava ostale komponente.˝ Polazeći od McLuhanove tvrdnje ˝all media are active metaphors in their power to translate experiences into new forms˝, možemo zaključiti kako je u središtu analize medij koji svojom materijalnošću ima utjecaj na proizvodnju smisla i značenja. U ovom se primjeru fuzioniraju poezija i likovna umjetnost tvoreći nove spoznaje. Rufusovo intermedijalno pjesništvo okrenuto je protiv idealističkih pogleda prema kojima je autor transcendirani subjekt. Rečeno možemo usporediti s novim kriticizmom (postmodernistička perspektiva) i traženjem intrinzičnih značenja u tekstu te istiskivanje prijašnjih pozitivističkih nastojanja kamufliranja personalnim i ideološkim interpretiranjima. Umjetnička djela imaju bogatije značenje nego što ih autori mogu interpretirati, otvoreni su u iščitavanju i stalno traže nove granice, nakon čega se prijašnje brišu.

U zbirci And That´s the Truth često se ponavljaju riječi kruh i voda, koji imaju sakramentalnu konotaciju, referirajući se pritom na umjetnost, točnije na Posljednju večeru Leonarda da Vincija te je značenje tih riječi upotpunjeno crtežima skulptura Kolomana Sokola. Sljedeći stihovi najbolji su primjer njegove referencije na umjetničke alate i neprestano isticanje skulptura koje koristi pri povezivanju poezije i umjetnosti.

So this is love:
the Sculptor’s chisel.
And stone, which in its whole life
does not utter a single word,
suddenly sings.

Važno je napomenuti tezu da je umjetnik svjestan perceptivne moći medija odnosno kako je on jedina osoba koja će upotrijebiti medije u drugačijem smislu jer je umjetnost prostor oslobađanja i ekspresije. Upravo hibridizacijom medijskih izričaja odnosno medijskom transformacijom Rufus pridaje novo značenje svome tekstu i njegovoj reprezentativnosti. ˝Zajedničko nastupanje heterogenih umjetnosnih oblika u okviru jednog integralnog medija, odnosno multimedijalne prezentacije, stvara posve druge intertekstualne uvjete i rodovskotipologijske korelacije (…)˝ Kroz navedenu zbirku Rufus naglašava borbu s umjetničkim stvaralaštvom te većinu pjesama završava didaktičkim generalizacijama kao što je And that's the truth. Vidljiva je i autorova preokupacija jezikom i moći koju on ima u stvaranju značenja, stoga je njegove pjesme potrebno iščitavati prije kao posredovanje pjesništva i likovne umjetnosti koje on pokušava prikazati mnogoznačnima i nelinearnima nego kao puke stihove.

U današnje, tehnološko doba raznovrsni mediji na različite načine odašilju poruke, ali se isto tako sažimaju i stvaraju suodnose novih vrsta i novih varijanti. Upravo u tim suodnosima glazba ima dominantno mjesto. Ona je medij prenošenja značenja, no također i umjetnost kao izričaj koji podliježe estetskim vrijednostima. Treba napomenuti kako je poezija umjetnost najsličnija glazbi iz razloga što ima više objektivnih značenja negoli glazba (jer pripada verbalnim medijima, a verbalni mediji imaju značenja). Također su u poeziji važna zvučanja riječi čime se, kao takva, oslanja na glazbu, ali joj ne pripada. U slučaju Milana Rufusa i njegove zbirke Glazba oblika vidljiva je također bliskost poezije i likovne umjetnosti, no pronalazimo i intermedijalnost glazbe (zvuka) i književnosti (verbalnog medija), dvaju najprisutnijih medija u današnjem komunikativnom prostoru. No kod takvog se hibridnog spoja javlja problem – glazba se teško transkribira u verbalni tekst (medij). Često se prilikom opisivanja glazbe koristimo posrednim metaforama, koje su najčešće povezane s našim kognitivnim iskustvom. Upravo na takav subjektivan način i Rufus pristupa glazbi, putem kojeg se prisjeća svoga djetinjstva i majčina glasa.

To this day her voice,
to this day in me lives,
as sacred as the old hymns that she sang:
“You sure ain’t going to that city school
in those tattered village rags…”

“Burn fire burn!”
sang the mountain men of old,
“Even when I had to leave home for the city
it was the mountains that still clothed me.
Burn fire burn!”
˝We sang an anthem there.
To which a pretty folk song lent her tune.
That little group of little greats
stood next to her at attention.˝

U zbirci se sadržajno i formalno ostvaruje sinestezija čula i simbioza ranih umjetnosti. Kao primjer uzmimo pjesmu Žena, koja je mitskim polaritetom linije i kruga odnosno žene i muškarca srodna slikarskom djelu slovačkog slikara i skulpturista Vladimira Kompaneka. Bitno je napomenuti kako autor surađuje s fotografima kao što su Martin Martinček i L´udovit Fulla, čiji se radovi nalaze u njegovim djelima i predstavljaju sinergiju pjesništva i fotografije. Također se u zbirci spominju i imena drugih slikara poput Augusta Renoira i Vincenta van Gogha.

Medijskim spojevima, promjenama i korelacijama između medija stvaraju se nova značenja i nove spoznaje koje su obično povezane s prelaženjem tradicionalnih granica medija, hibridizacijom medijskih izričaja, intertekstualnim relacijama između medija te intermedijalnim fuzijama. ˝Prirodne granice medija neprijeporno utječu na međusobne (sa)veze koje se naročito kod monomedijalnih oblika ističu artificijelnošću i nedohvatljivošću. Ali, unatoč tome te su veze naročito zanimljive jer i onda kada su to neuspjeli pokušaji oni su za povijest književnosti i estetike zanimljivi primjeri – simptomi transgresije – nadilaženje tradicionalnig granica.˝ Takvi intermedijalni spojevi rezultiraju novih formama reprezentacije, principima strukturiranja i perspektivama izvođenja. 

Milan Rufus svojom intermedijalnom poezijom stvara nove, proširene vrijednosti, ostavljajući dovoljno prostora za različite interpretacije. Promičući i razvijajući medijske granice možemo iščitavati nove spoznaje, nove koncepte. Samim time što je autor bio nacionalna svijest Slovačke, intermedijalnost u ovom slučaju pretpostavlja jedan akcijski međuprostor unutar kojeg se događaju djelovanja koja generiraju nova kulturna, socijalna i psihološka mišljenja. Rufus iznosi unutarnju nužnost izražavanja emocionalne percepcije koja rezultira spajanjem više medija – pjesništva, likovne umjetnosti i glazbe, čime mijenja naše iskustvo poimanja tradicionalnih medijskih granica.

Fotografije: Youtube.com