Juan Solo: lakoća dobivanja čitateljskih simpatija
Ima li beskrupuloznost granice?
Alejandro Jodorowsky (1929.) poznato je ime ljubiteljima kazališta, književnosti, filma (El Topo, 1970.; The Holy Mountain, 1973.; Tusk, 1980.; Santa Sangre, 1989; Jodorowsky's Dune, 2013...) i stripa (dosad su na ovim prostorima prevedeni naslovi Inkal, Bijeli lama, Presveto srce, Tehnoočevi, Metabaruni...).
Desetljećima multimedijalno nastrojen, ovaj ateistički mistik (tako Jodorowsky obično opisuje samoga sebe), sklon je metatekstualnim i multikulturalnim poigravanjima svake vrste – nema čega i nema koga nema u njegovim djelima – Jodorowsky učestalo u psihodeličnom ritmu izlaže pustolovne priče u kojima kombinira kršćanske i budističke motive s nadrealnim elementima, nastojeći usto biti i društveno angažiran. Čitatelju je dovoljan jedan susret s nekim njegovim djelom da bi shvatio kakav tip priče može očekivati – Jodorowsky pretežno stvara pomaknute priče u kojima ne manjka eksplicitnih scena nasilja i golotinje. Na strip sceni pojavio se sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća - okušao se i u crtanju stripova, no pretežno je imao glavnu riječ kao scenarist, a dosad je imao prilike surađivati s brojnim crtačima (Milo Manara, Zoran Janjetov, José Ladrönn, Arno, Victor de la Fuente, François Boucq, Juan Gimenéz, Fred Beltran, Jean Giraud Moebius [1]
Francuski crtač Georges Bess (1947.) i Jodorowsky zajedno su stvorili nekoliko naslova (Les jumeaux magiques, Anibal Cinq, Le Lama blanc i Juan Solo), a njihov posljednji zajednički projekt je Juan Solo (Fibra, 2016.), četverodijelna priča u kojoj glavnu riječ ima naslovni antijunak Juan Solo, nasilni kriminalac koji ne preza ni pred čim kako bi ostvario svoje osobne namjere. Juan Solo ostavljen je već kao novorođenče u smeću jer ga je krasila neuobičajena tjelesna deformacija, gdje ga je pronašao patuljasti transvestit Pola Litre koji ga uzima pod svoje okrilje. Pola Litre sažalio se nad djetetom upravo zbog deformacije – dijete je dojila kuja (u doslovnom smislu riječi) koja se nedavno okotila, a pištolj mu je ispočetka došao kao zamjensko sredstvo za dudu.
Nakon nekoliko godina Pola Litre spektakularno si oduzme život koji mu je ionako bio na izmaku jer su ga lokalni pljačkaši brutalno pretukli, a njegov maloljetni pitomac Juan Solo prepušten je sebi i zakonima ulica na kojima je odrastao. Čim Pola Litre umre, Juan Solo naglo stasa i među vršnjacima postaje jedan od onih koji će suvereno divljati i upravljati neobuzdanim gradskim ulicama, prvenstveno u svoju korist. Neće se Juan Solo dugo zadovoljavati sitnim prljavim poslićima, već će ubrzo vrtoglavom brzinom napredovati u kriminalnom miljeu, pokazat će se da posjeduje zavidnu razinu natprosječne tjelesne snage, karakterne upornosti i intelektualne smionosti, najbitnije osobine mutnih, beskrupoloznih karijerista koji žude za društvenom slavom i moći.
Naravno, za očekivati je da Jodorowsky nije priču bazirao samo na kriminalističkim motivima, već da je nešto kasnije cijela priča krenula u sasvim drugom i nenadanom smjeru, a kulminirala upečatljivim raspletom što se lako pamti, teško zaboravlja i nerado prepričava drugima jer kraj nije naročito ugodan. Juanova beskrupuloznost doći će na naplatu, pokazat će se da njegova zloća ima granice te da i on ima u sebi određenu dozu ljudskosti, što se za neke druge likove u priči ne može kazati.
Ispada da je Juan Solo relativno prihvatljiv negativac u cijeloj priči – Juan Solo ne krije svoju negativnost, za razliku od finih, elitnih društvenih krugova koji svoje skrivene opscenosti nastoje zadržati što dalje od očiju javnosti. Premda po vanjskom izgledu i manirama ispočetka nije naročito markantan, Juan Solo ipak lako zadobiva simpatije čitatelja poput kakvoga pozitivca. [2]
Ljubitelji Jodorowskoga i njegovih nekonvencionalnih, slikovitih pripovijesti neće biti nimalo zakinuti pri čitanju, Juan Solo podmirit će njihove osnovne, ali i dodatne čitateljske potrebe.