Kebarie. Razigrana mala princeza romni koja, kad odraste, želi postati učiteljnica.

A do tada… treba preživjeti sve te dosadne sate učenja, jer učenje je za Kebarie naporno i dosadno. Da bi pisanje učinila zanimljivijim, Kebarie slovima crta repiće i krilca. Njena se slova grle poput prijateljica…

Kad ne crta, sanjari da ju vjetar odnosi kroz prozor. U njenom dvorištu toliko se zabavnijih stvari odigrava.

Kad više ne može izdržati, Kebarie skače na stolicu i uzdignutih ruku zapleše čoček. Udari nogom o stolicu. Zavrti se na prstima. Unese pomutnju, nasmije razred, uznemiri učiteljicu. Sleti na pod.

Na hodniku se sudarila s učiteljicom Erikom.
„Odmor je završio, Kebarie.“
„Na zahod“, slagala je. Nikad nije tužakala prijatelje.
„Moram na zahod“, ispravila ju je učiteljica Erika.
„I ti moraš ići?“ provukla se pored nje. 

Ipak, Kebarie voli čitati. Zato je kod kuće zovu Kedi. Njen dade joj je nadjenuo to ime. Kedi na romskom znači čitati. Zato Kebarie toliko silno i želi postati učiteljnica. Da jednog dana dadina princeza romni nauči sve Rome čitati i pisati. Kako bi i oni mogli postati netko i nešto. A dade priča prekrasne, nevjerojatne priče. I raduju ga Kedini čitateljski uspjesi.

„Ispod nosa su mu rasli brčići tanki kao žniranci. Gladio ih je palcem i kažiprstom i smijao se. Kada bi znala pjesmicu napamet, razdragano bi bacio šešir u zrak.“

Lik dade (tate) središnji je lik ove knjige i svjetlo koje vodi Kedi kroz njene dane odrastanja, iako je veći dio radnje prisutan samo u njenim mislima i iščekivanju njegova povratka.

„Bez dade bi se svijet vrtio u pogrešnom smjeru.“

Dade je znao odgovore na sva njena pitanja. U ušima joj odzvanjaju njegove riječi:

„Cigansko je srce otvorena knjiga. Zamisli da ga u ruke uzme netko tko ne zna čitati!“

Dok se druga djeca hvale materijalnim bogatstvima svojih očeva, Kedi se hvali dadinim rekordima:

„Elvis je gurnuo klupu uza zid. Stolica je zastrugala po podu.
,Moj tata vozi najbolji Audi!'
,A moj motorom preskoči tri parkirana Audija!' uskliknula je Kedi.“

Dok se druga djeca hvale svojim tatama policajcima i liječnicima, Kedi najjaču kartu iz džepa vadi:
„Moj dade je čarovnjak“, kaže Kedi svojim razrednim kolegama.

„Svako čhavoro romane, romsko dijete, zna da noću svijet preplave čarolije.“ 

Na krilima mašte (i ponekog divljeg konja) ljudi vatre, vjetra i zemlje, vatre u srcu i srca u siromaštvu stvaraju svoju vištorju...

Phuri dei, Kedina baka, puna je takvih priča. Ona je središnji lik velike obitelji, Kedino toplo utočište od vanjskog svijeta. Njeno krilo je zaštita i utjeha.

I Kedi piše svoju bajku. Zove se „Kraljevna na zrnu straha“.

... 

Koristeći nekoliko društveno raširenih stereotipa autorica gradi slike kojima nastoji ukazati na pogrešne pretpostavke, na vrlo često grubu moć koju većina ima nad manjinom, na razlike koje postoje ali koje ne smiju biti razlogom razdvajanja već međusobnog uvažavanja i upoznavanja. Vještim literarnim rješenjima poučava malog čitatelja ispravnim stavovima i postupcima. Poučava prihvaćanju drugačijeg i nedovoljno poznatoga. Daje smjernice za međusobni dijalog, potiče upoznavanje različitih kultura i običaja.

Već i samim postupkom izgradnje lika dražesne male romske djevojčice koja osvaja simpatije čitatelja svojim neposrednim ponašanjem, ponositim držanjem, iskrenošću, postupcima temeljenima na poštenju, ispravnim roditeljskim uputama za život i preživljavanje, te naravno, nesputanom djetinjom zaigranošću, autorica suptilno kreira čitateljev stav i utječe na možebitne predrasude koje su sigurno u nekim oblicima ugrađene već i u male čitateljske umove.

„Pronađenu stvar smiješ zadržati ako se pokaže da nikom ne nedostaje“, jednom joj je rekao dade.

Kroz igru „stolica s moje desne strane je prazna“ (…dođi i sjedni pored mene) kojom učiteljica provjerava tko je najnepopularniji u razredu, a u kojoj Kedi, naravno, ostaje zadnja, neizabrana, oslikava se cijeli spektar odnosa u kojima naguravanje, izrugivanje („Zvao ju je jednostavno Kozlarie. Nekad i Kozarie.“), izbjegavanje, isticanje najpopularnijih („Bio je popularan poput predsjednika države. (…) Predsjednici država vole predsjednike drugih država.“) nikako ne pridonose boljem suživotu. Još jedan razlog zbog kojeg Kebarie želi postati učiteljnicom – u njenom razredu neće se igrati ova okrutna igra, neće biti nepopularnih učenika.

No tijekom radnje, nakon nekoliko početnih nespretnosti i pogrešnih odgojnih koraka, lik učiteljice Erike ne ostaje negativan, ona uči na svojim greškama i nastoji pomoći Kebarie u njenoj razrednoj integraciji. Iako se vidno ne snalazi baš najbolje, njene osnovne pedagoške kompetencije ipak joj pomažu i nalažu da učini nešto po pitanju prihvaćanja Kebarie od strane njenih razrednih vršnjaka i stvaranja prijateljske atmosfere u razredu.

U situaciji s izgubljenim novčićem, u kojoj, naravno, po principu „ako je Cigan u blizini, sigurno je on ukrao ono što nedostaje“ prst razredne osude biva bez razmišljanja usmjeren u Kebarie („Prsa su je zapekla zbog nepravde. Vjerovali su da je pokrala Ulu.“), učiteljica ipak dolazi k sebi i postupa mudro i ljudski. Razrješava situaciju, traži ispriku, usmjerava na pouku.

„Ljudi obično ne vole ono što ne poznaju“, rekla je učiteljica Erika. „I čega se boje“, dodala je. 

Iako je ovaj roman namijenjen djeci, pa stoga svoju radnju smješta u dječji svijet, on govori o općedruštvenom odnosu prema drugom i drugačijem. Dječje su predrasude uvijek odraz roditeljskih, ali se stavovi u ranoj dobi, tijekom odrastanja, imaju priliku i mijenjati i graditi pružanjem ispravnih obrazaca ponašanja.

Ponosni na svoje korijenje, hrabrost i slobodni duh, božji ljubimci znaju da ime Ciganin potječe od riječi athiganos što na grčkom znači nedodirljiv. Ipak, život demantira vištorju, pa svakodnevica donosi mnogo briga i nesigurnosti.

„Živjela jednom princeza romni“, počela je pripovijedati mama. „Dok je bila malena, voljela je bježati od kuće kao što i priliči ciganskim princezama. Ukućani bi je tražili posvuda. Razmaknuli bi svaki grm. Preokrenuli svaku staju. Svake bi se noći vratila na neosedlanom ždrijebcu. Naposljetku se princezin dade sjetio rješenja. Rekao joj je da će je, bude li i dalje nestašna, odnijeti civili, bijeli ljudi. Neustrašiva mala princeza romni izrasla je u kraljevnu na zrnu straha…“
Odnio ju je san.

Ova topla priča ispričana vrlo jednostavnim stilom, ispod svoje razigrane površine motivira na promišljanje o predrasudama i odnosima prema svim ljudima koji nas okružuju, bez obzira na vrstu različitosti i ne uljepšava stvarnost, ali nizanjem pozitivnih primjera gradi okvir za mogući uspješniji suživot izgrađen na međusobnom povjerenju, poštivanju i boljem razumijevanju.

Stvaralački vrlo plodna i društveno aktivna suvremena slovenska autorica Janja Vidmar višestruko je nagrađivana za svoj spisateljski rad, a i ovaj je roman nagrađen književnom nagradom desetnica. Našoj je tinejdžerskoj publici poznata po romanu Bucka. U slovenskim knjižnicama njena su djela među najposuđivanijima, jer očito pronalazi dobar način da rubne teme približi mladima na prihvatljiv način.

Ovaj ljupki roman ilustriran je razigranom „dječjom“ rukom višestruko nagrađivanog slovenskog ilustratora Damijana Stepančiča, a k nama stiže zanimljivim prevoditeljskim rješenjem – na hrvatski su ga preveli studenti slovenistike zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Poigravanje romskim izrazima i romsko-slovenskim varijacijama kojima je prijevod začinjen cijela priča poprima poseban šarm.