Ovako je to bilo.

Mini je poslije bilo teško sjetiti se kako je sve počelo. Rekla je da je tada bila jako malena i da se bojala. A poslije se gotovo uopće više nije bojala. Nije znala točno kako je to bilo. Djed bi je ponekad podsjetio. Tada bi samo rekla:

-  Ma, to je bilo u davnosti. Kad sam bila mala.

Iako je „u davnosti“ bilo samo tri tjedna prije. Čudno je kako čovjek može narasti u tri tjedna. Zapravo ne može.

Ali počelo je ovako.

Djevojčicu Minu jedne je noći jedan krokodil ugrizao za stražnjicu. Mina se potužila tati, mački Mici i rođaku Matsu, no nitko joj nije povjerovao niti joj je želio pomoći. Molim te, pokušaj razumjeti, ja se moram naspavati, nedjelja je, molim te, rekao joj je tata. Naposlijetku se djevojčica obratila svom djedu koji je bio najpametniji i najmudriji u cijeloj obitelji iako nije imao pošten posao, nego je samo pisao. Djed, koji je dakle bio pisac, za razliku od ostalih, Mini nikada nije spuštao slušalicu i uvijek je imao super savjete. Među unucima bio je omiljen zbog još jedne stvari: znao je za večerom pričati super viceve o drekićima i o prđenju, što je njih jako zabavljalo. Tada bi ga Minina mama za kaznu zaključala u zahod u kojem bi morao sjediti sat vremena. I upravo taj djed, po mnogočemu sličniji djeci nego mami, tati i odraslima općenito, dobro je razumio ozbiljnost situacije u kojoj se Mina našla te je smatrao da treba nešto poduzeti. Zaključio je da Mina treba učiniti nešto hrabro i opasno kako bi se oslobodila straha od krokodila. I tako je djed poveo četvero djece i jednog psa u pustolovinu. 

Kad se čovjek boji da će ga ponovno napasti krokodili, onda treba učiniti nešto veliko. Tako da se napad krokodila čini kao mala stvar, sitnica. Kao, na primjer, u usporedbi s ekspedicijom…

Uslijedili su veliki događaji: opasna ekspedicija na planinu i hrabar spasilački pothvat, u kojem su spašeni ozlijeđeni djed, maleni vuk i mama vučica, te hvatanje opasnih krivolovaca. 

Slijedile su i važne pouke: da se uvijek trebaju držati zajedno, da se za svoje stajalište trebaju izboriti argumentima, a ne plačem niti svađanjem, te da čovjek može izdržati više nego što misli. 

Nakon ovakvih stvari, složit ćete se, ugriz krokodila za stražnjicu doista djeluje kao sitnica.

I tako je ova pustolovina zapravo priča o odrastanju, i to onom brzinskom koje se događa kada doživimo i preživimo nešto teško i pomalo zastrašujuće. Nakon nečeg takvog, sve ostale stvari u životu izgledaju manje strašne pa se tako i Mini noćni ugriz krokodila samo tri tjedna kasnije, nakon ekspedicije na Planinu tri pećine, činio beznačajnim i bezopasnim, poput sna (to sam samo sanjala, nakon svega rekla je djedu). 

Da, upravo tako, teški trenuci nas ojačaju, jednom kad ih preživimo. Tome nas uči ova knjiga.

Pisana dječjim riječima, izuzetnog stila i puna duhovitosti, kratka, uzbudljiva i napeta, ova knjiga osvaja čarolijom dječjeg pogleda na svijet. Odrastanjem, većina ljudi gubi sposobnost takvog gledanja na stvari, pa zato mnogi odrasli teško razumiju djecu (dok istodobno od njih stalno traže da pokušaju razumjeti). Ukoliko će upravo oni čitati ovu knjigu, naučit će štošta: da treba vjerovati djeci čak i kada ono u što djeca vjeruju nije istinito (baš kao što je djed vjerovao Mini da ju je ugrizao krokodil), naučit će također da naizgled besmislena i opasna pustolovina može uroditi brojnim silno korisnim i važnim posljedicama te, naposlijetku, da naoko besmisleni životni pothvati možda ipak imaju smisla, da su itekako važni. A djeca, ona će se, čitajući ovaj dragulj dječje književnosti, popeti na Planinu tri pećine i doživjeti pravu uzbudljivu pustolovinu. Iduće jutro probudit će se mrvicu stariji, veći, mudriji, hrabriji i snažniji. Može li bolje? 

Poznati švedski književnik ovom svom prvom romanu za djecu Planina tri pećine dopisuje i nastavak, Tajnu treće pećine. Jednako preporučujemo!