Nakon Unterstadta, još jedna priča o slavonskoj stvarnosti. Čini se da Vam je prošlost kao i tranzicijska sadašnjost Slavonije neiscrpna tema? Posebice pozicija običnog čovjeka u svemu tome.

Slavonija je paradoks ove nesretne države, animirana ilustracija mitološke priče o Pandori i njezinoj nadi koja ne posustaje unatoč svim negativnim pokazateljima. Slavonija je poligon najgnjusnijih političkih laži, politike koja je za vlastite potrebe cijeli jedan grad, Vukovar, pretvorila u grobnicu, memorijalni centar smrti za kojim poseže po potrebi, u predizborne svrhe, za sakupljanje bodova na mrtvima, na naivnosti preživjelih koji i dalje borave u traumi.

Privredni kriminalci pritom, dakako, nisu marili za ljude. Njihovo domoljublje folklorno je ograničeno na dlan položen na lijevu stranu prsišta tijekom intoniranja himne…

Slavonija je nekoć bila žitnica, prostor spasa za sve koji su u nju bježali u vrijeme više ili manje ritmičkih perioda gladi. Slavonija, osobito Vinkovci, je nekoć bila raskrižje putova koji su vodili na sve četiri strane svijeta. Istina, Domovinski rat je promijenio prometne putanje – ekonomije se brzo prilagode, zaobiđu prostore koji stradavaju – no ispravnim vođenjem to se moglo promijeniti. Ali nije se promijenilo. Što zbog neznanja partijski imenovanog vodstva, što zbog gramzivosti i vlastitih interesa istog tog vodstva. HŽ su se „rasprsnule“ na više upravnih jedinica, a u tom rasprskavanju, HŽ su izgubile koncesiju nad prijevozom tereta koji se prevozi u cisternama, za sitne pare su „iščeznule“ lokomotive koje su došle u ruke privatnika, a jedan „zaslužni privatnik“ je dobio monopol nad dizelom kojim se napajaju lokomotive.

Privredni kriminalci pritom, dakako, nisu marili za ljude. Njihovo domoljublje folklorno je ograničeno na dlan položen na lijevu stranu prsišta tijekom intoniranja himne…

Prije nego ste dovršili roman Štajga, predstava po motivima tog rukopisa već je bila na daskama. Kako je u kreativnom smislu izgledao taj paralelni slalom?

Štajga je moje prvo takvo iskustvo, stvaranje u posve neočekivanom, „pretumbanom“ smjeru. Za potrebe stvaranja predstave sam prvo napisala za moje pojmove prilično šturu skicu, tekst koji je mogao sadržavati samo najnužniji broj aktera, kao i opise potrebne za uprizorenje. Jasmin Novljaković, dramaturg i redatelj, iz toga je izvukao dramatizaciju. Nakon nastanka skice, dramaturg i ja smo se razdvojili u drukčijim smjerovima: on je iz toga izvukao dramski tekst, a ja sam skicu nadogradila, pridodala joj još dvadesetak likova, kao i situacije koje se na sceni ne bi mogle ni prikazati. Za razliku od predstave, roman puno više prostora posvećuje duševnim stanjima likova.

Štajga je naziv za željezničku postaju koja u Vašem rukopisu postaje prizorište ljudskih sudbina, ne samo onih koji su poslom vezani za taj pogon, već i usputnih prolaznika kao i ljudskih emocija poput radosti, tuge, ljubavi, košmara ili tragedije. No štajga je i naziv za šetalište uličnih djevojaka koje "pošten svijet" izbjegava. Likovi Vaše Štajge piju, pjevaju, plaču, skaču pod lokomotivu u pokretu, žive, umiru.... je li preambiciozno zaključiti da ste Štajgom prikazali širu sliku od one koja se na prvi pogled čini? Je li Štajga zapravo sinonim našeg društva u cijelosti?

Štajga je personifikacija Slavonije koja je za rata pala na koljena, koju su zatim „domoljubi“ iscipelarili do inducirane kome, do kliničke smrti. Ona je i prikaz nekih zapravo bolesnih tradicija kao što je ono što od milja nazivam „kultom alkohola“. Alkohol je u nas, naime, općeprihvaćeni napitak, dobrodošla ovisnost „veseljaka“. Ljudi koji ne piju u nas su čudnovati kljunaši. Ponašamo se kao da alkohol ne uništava cijele obitelji. O od ciroze upokojenim alkoholičarima se priča kao o dobrodušnim veseljacima.

Štajga utjelovljuje i sveprisutnu tjeskobu koju mogu sažeti u replici koju izgovara jedan od mojih likova, prometnik Mato koji u trenutku kad mu sin jedinac odlazi u Njemačku (budući da u Vinkovcima ne može pronaći posao) veli: „Što će biti s našim kućama kad umremo?“ Kuće u Slavoniji se naime puste urušavaju pod teretom velikog, nepreglednog neba. Nitko im se ne vraća. Život bježi od beznađa i ne vraća mu se.

Cijeli sustav se urušava nakon tri desetljeća nestručne nebrige. Trebali smo vikati i ranije, no sad je zadnji čas. 

Djeca jednog od likova, šefa željezničkoga kolodvora Andrije, prekidaju obiteljsku tradiciju rada na željeznici i odlaze na rad izvan Hrvatske. To je naša stvarnost, generacijski vertigo u kojem se stariji teško mire s činjenicom da mlađi naraštaj ne dolazi kako bi ih zamijenio već odlazi u neizvjesnost stranog tržišta rada. Činjenica je to koje smo svi svjesni, no rijetko se tko s tom temom bavi kroz umjetnički rad. Čini se kao da svi mi pomalo bježimo u komfor zonu čekajući da se stvari slože same od sebe, dok Vi baš na takvim mjestima pronalazite temu za obračun.

Oni koji me poznaju znaju da bih progovorila na lakat kad bi mi začepili usta. Iz Slavonije, ali i Hrvatske ne bježe samo mladi, neiskusni, nego i ljudi u zrelim godinama. Željeznicu, primjerice, napuštaju iskusni strojovođe koji negdje vani, najčešće u Njemačkoj vlakovima upravljaju na daleko sigurnijim prugama, u daleko boljim uvjetima, za višestruko bolju plaću.

Cijeli sustav se urušava nakon tri desetljeća nestručne nebrige. Trebali smo vikati i ranije, no sad je zadnji čas. Ako sad ne dreknemo, ako se ne pobunimo, mogli bismo se suočiti s još strašnijim posljedicama.

U vrijeme Covida susreti s čitateljima svedeni su na minimum, iznalaze se prinudna rješenja poput druženja i razgovora u virtualnom prostoru. Kako gledate na depersonalizirani svijet u kojem smo se našli? Ima li kraja ovom fizičkom, ali i emotivnom distanciranju? 

Nisam osoba sklona nekakvim pretjeranim druženjima. Ni prije ovoga nisam zalazila u kafiće, restorane. Vrlo sam kućevan, osamljenički tip osobe. No, strašno mi nedostaju druženja s čitateljima, nedostaje mi ta razmjena koja se na mojim promocijama uvijek događa.

Ja, naime, volim dijalog, volim pitanja i opservacije iz publike. Osim toga, gotovo paradoksalno, u potpunoj opreci s tom mojom nedruštvenošću je činjenica da sam taktilni tip osobe – obožavam grliti ljude. I to, ta prisnost mi strahovito nedostaje. Plaši me ta distanca na koju se navikavamo, to zauzimanje pozicija na dva metra jedno od drugog, kao u zazoru, u strahu. Nadam se da nas to neće posve obuzeti, da nam neće prijeći u naviku, tradiciju.