Nagrađivana spisateljica Ivana Bodrožić je povodom svojeg novog romana Sinovi, kćeri (Corto Literary, 2020) gostovala u Ogranku Trsat gdje ju je dočekala mnogobrojna publika. Uz nju su se našle i teme angažiranosti, identiteta, spisateljskog zanata, tijela te transrodnosti koje je u sat vremena razgovora umješno uvezao književnik i sveučilišni profesor, Nikola Petković. Prije doli uronimo u najvažniji dio ovoga teksta, ukratko o razlozima zašto je roman Sinovi, kćeri zaslužio svoju recepciju, kako šire, tako i uže javnosti.

Friški dobitnik regionalne nagrade Meša Selimović za najbolji roman tematizira zaključanost koja prožima obiteljski trokut iza kojeg se kriju tri glasa, tri perspektive. Prvi glas pripada Luciji, djevojci kojoj je nakon doživljene nesreće dijagnosticiran sindrom zaključane osobe. Drugi pripada Dorianu, transrodnoj osobi koja se nalazi u ljubavnoj vezi s Lucijom. Treći glas, onaj Lucijine majke, zatvoren je u patrijarhalnom okruženju kojem „duguje“ svoje postojanje te prema autorici predstavlja srce tame cijelog djela. Kroz 44 poglavlja raspliće se trodijelna romaneskna struktura, nastojeći pritom prespojiti svaku od njihovih priča u nadi da će dati odgovore i radne okvire zaključanosti iza kojih se kriju naoko različite društvene silnice. Za one koje više zanima, donosimo kratak pregled kritika, a upućujemo vas i na objašnjenje žirija nagrade Meša Selimović u kojem Semezdin Mehmedinović ističe kako je „u pitanju hrabrost udružena s književnim darom.“

A sada možemo napokon čuti što je o svemu tome imala za reći Ivana Bodrožić. Gošća je razgovor otvorila kratkim pojašnjenjem vezanim za ispriku koja vezuje cijeli roman:

„Pišući roman sam se susrela s nizom teških sudbina, nizom vrlo bolnih priča koje su oko mene, koje poznajem i koje su na neki način bile dio mojeg života kada sam završila roman. Naravno da sam se htjela zahvaliti mnogima koji su mi na tom putu pomogli, podijelivši sa mnom svoje iskustvo. No, shvatila sam da je u ovome romanu dosta patnje i boli. On ima i dosta svijetlih mjesta, puno nježnosti i duhovitosti, ali učinilo mi se neumjesnim da se zahvaljujem. Nekako je prirodno došlo jer svi smo mi u nekim segmentima našeg života privilegirana skupina. Naravno, ne u svima, ali svatko jeste u ponekoj. Priče koje sam odabrala za ispričati nisu moje. U tom smislu sam osjetila da sam dio neke privilegirane većine i da zapravo najviše što iz te autorske i ljudske pozicije mogu napraviti jest da na kraju romana umjesto zahvale napišem ispriku.“

Svaki od triju likova na svojoj koži osjeća što znači stati nasuprot privilegiranoj većini. Protagonistica s dijagnosticiranim locked-in sindromom je prva u romanesknom poretku za učitavanje „načina na koji se društvo ophodi prema ljudima koji su potpuno bespomoćni“:

 „To tijelo je nešto što je osuđeno na milost i nemilost društva. Zapravo je lakmus papir onoga prema čemu mi vidimo kakvo to društvo jest. Način na koji se društvo ophodi prema ljudima koji su potpuno ovisni, bespomoćni, na dnu društvene ljestvice, nam najčešće govori o cijelom vrijednosnom sustavu kakav vlada u društvu. Pokušala sam otići još i malo dublje pišući o tom tijelu, jer dok sam pisala prvi dio romana bila sam u kontaktu s jednom gospođom koja se zove Ivančica i koja je jedno vrijeme bila u locked-in sindromu. Međutim, ona se oporavila do razine da može pisati i sjediti. Njezino iskustvo mi je bilo dragocjeno. Ona je napisala i jednu knjigu koja se zove Zaključana, koja nije roman, ali je jedan dokumentarni zapis o njezinom zdravstvenom stanju i kako se ona osjećala unutar svega toga i sve do trenutka kada su liječnici shvatili da je ona potpuno pri svijesti.

Kada sam ja pisala taj prvi dio, mislila sam da je to nešto najstrašnije što nam se može dogoditi. Međutim razgovarajući s njom, jedanput mi je rekla nešto što ja još uvijek ne mogu shvatiti jer nemam to iskustvo, ali rekla je:„Ti sigurno misliš da ovo što se meni dogodilo je nešto najgore što mi se moglo dogoditi ili najgore što se čovjeku može dogoditi.“ Ja zaista jesam bila i dalje sam tog uvjerenja, ali ona mi rekla da se svijest potpuno izmijeni kad se nađeš u takvoj situaciji. Naravno da ljudi koji nisu u takvoj situaciji teško mogu razumjeti. Ako se ne znam koliko napregneš, možda tek rubno možeš dohvatiti negdje da tijelo nije jedino na što smo osuđeni i da je moć naše svijesti (*zapravo percepcije kada nam je to tijelo oduzeto), da se jednostavno upregnu drugi aspekti našeg bića koji se nevjerojatno prošire te stvarnost počnu sagledavati drugačije. Ono što mi je ona rekla i što mi je još uvijek nevjerojatno, jeste da je ona sretnija sad nego prije.

Ponekad je potpuno nebitno što smo ili tko smo u određenom društvu. Kada promijenimo društvo, to postaje izuzetno važno.

Mi smo u stanju vrlo često proživjeti dobar dio našeg života u određenoj paraliziranosti, posebice prema najbliži jer smo tu najskloniji povredama, tu smo oblikovani od najranijeg djetinjstva, formirani i vrlo često deformirani. Možemo u tom katatoničnom stanju proživjeti veći dio života. Bila mi je zanimljiva cijela ta priča i na nekoj dubljoj razini: što se događa sa sviješću i s tijelom u trenutku kada mi više nismo u nekoj uobičajenoj situaciji?“

S druge strane, Dorian pred sobom ima pitanje zaključanosti u krivom tijelu:

„Prateći tu problematiku i poznavajući ljude koji se nose s tom situacijom, oni vam nikad neće reći da su postali muškarci ili žene kroz proces tranzicije. Oni jesu to što jesu, samo što njima društvo ne dozvoljava da žive svoj pravi identitet. Zapravo je potpuno pogrešno reći da netko tko je rođen u ženskom tijelu, a osjeća se cijeli život (*najčešće od najranijeg djetinjstva) drugačije, da je postao muškarac. Nikada nećete čuti od osoba koji jesu u toj situaciji „ja sam postao muškarac/žena“, nego su jednostavno svoja tijela prilagodili onome što najdublje osjećaju. Kada govorim o identitetu, tu je nekoliko važnih stvari. Naravno da mi nemamo samo jedan identitet, mi imamo nekoliko identiteta i oni postaju važni unutar konteksta u kojem se mi nalazimo. Ponekad je potpuno nebitno što smo ili tko smo u određenom društvu. Kada promijenimo društvo, to postaje izuzetno važno.

Etnički, rasni, rodni identiteti nisu oni koje biramo, ali način na koji ćemo se mi odnositi prema ljudima naspram tih identiteta jest ono što mi biramo. Tu razlikujemo društva i društva... Vrlo često kad sam predstavljala ovaj roman su mi ljudi znali reći da se radi o društveno angažiranom romanu. Ja ne vjerujem u tu podjelu. Ovo je roman koji govori o intimi, ali ta intima je upravo zbog društva dovedena u pitanje. Recimo, ako moja partnerica i ja hodamo gradom držeći se za ruke i dobijemo kamen u leđa, mi ne možemo živjeti našu intimu na isti način kao što može jedan hetero par živjeti svoju intimu. Sad je pitanje da li mi govorimo o društveno angažiranom romanu ili mi govorimo o ljubavnoj vezi koja se zbog neprihvaćanja njihovog identiteta ne može realizirati u određenom kontekstu na način koji bi te osobe zadovoljavao. Nitko od nas ne živi svoje živote u zrakopraznom prostoru. Iz te zrakopraznosti ne možemo ni pisati.  Mi možemo pisati iz onoga što nas određuje jer se nitko nas sam po sebi ne osjeća bolesnim ili poremećenim. Mi se osjećamo tako ako nas društvo uvjeri da smo poremećeni ili bolesni. Mi se tomu suprotstavljamo, ali se i dalje osjećamo povrijeđeno. Pitanje identiteta je vrlo slojevito, ali ako ćete pisati o bilo kojem identitetu, vi ne možete izostaviti društveni kontekst. Identiteta nema bez društva.“

Njihove zaključanosti dopunjava ona Lucijine majke koja je daleko bliža drugim protagonistima doli nam se može učiniti na prvu ruku. Njeno nezgodno mjesto isto je ono prethodno spomenutih likova, što je gošća odlučila pokazati kroz sam jezik:

„Termin osobe s posebnim potrebama je nešto što je u razvijenijim društvima potpuno izašlo iz upotrebe zato što svi imamo iste potrebe. Mi možda dolazim na različite načine do ispunjenja određenih potreba, ali svi zapravo imamo iste potrebe. U jeziku se reflektira način na koji mi razmišljamo, reflektira se naš svjetonazor i društveno uređenje.

Ovdje bih se dotakla priče o Lucijinoj majci. Njezin jezik je drugačiji, ali u tom jeziku se puno toga može vidjeti. Ta priča se možda najizravnije bavi patrijarhatom. Mi dan-danas kad govorimo vrlo često koristimo termin ženska prava. Termin ženska prava je potpuno pogrešan, jednako kao i osobe s posebnim potrebama. Žene ne žele nikakva ekstra prava koja muškarci nemaju. To što žene žele da se njihove plaće izjednače ili da muškarci idu na rodiljni dopust ili da ih muškarci ne tuku, to su elementarna ljudska prava. Jedino imanentno pravo biološke žene bi bilo pravo na besplatne uloške, što se u Rijeci već na mnogim mjestima uvodi. To je jedino ekskluzivno biološko pravo. Sva ostala prava nisu ženska, već elementarna ljudska prava. Mi još uvijek to baštinimo u jeziku. 

Način na koji se društvo ophodi prema ljudima koji su potpuno ovisni, bespomoćni, na dnu društvene ljestvice nam najčešće govori o cijelom vrijednosnom sustavu kakav vlada u društvu.

Ili kad kažemo spaljivanje vještica, nešto što je postojalo u prošlosti. No, vještice ne postoje, jednako kao što ne postoje ni jednorozi. Kada kažete spaljivanje vještica, vi prizivate potpuno drugi osjećaj, nego kad kažete spaljivanje žena. Spaljivanje žena vas malo drugačije potrese. Kad kažete „spaljene su žene“, vaše emocije će malo drugačije zatitrati. A kad kažete spaljivanje vještica, to je nešto vrlo slično spaljivanju jednoroga, to je nešto što zaista ne postoji. Puno toga što mi živimo ako osvijestimo, može se itekako reflektirati u jeziku. Jezik je jedan dobar lakmus papir u odnosu na ono što je nama imanentno, ono što mi živimo, u što mi vjerujemo.“

Sagledavajući ih sada zajedno, spisateljica je odlučila kazati više o tome kako ih je pomno nastojala okarakterizirati kroz sam izraz likova:

„Bila mi je stvarno želja da nekako dam tri različita glasa zato što je glas karakterizacija lika. Stanje u kojem se Lucija nalazi, u kojem nema sugovornika, je glas koji je negdje najbliži nekoj struji svijesti u kojoj ima ponegdje poezije, ponegdje i nekih odmaka od realnosti u kojim ona govori svima i sebi u isto vrijeme. Taj glas naravno da mora drugačije zvučati od Dorijanovog glasa koji je jedan distorzirani glas, glas drugog rodnog identiteta, mlađi glas i koji je cijeli svoj život proveo okupiran jednom temom kojom većina ljudi nije okupirana, a to je kako da preživi? Kako da se osjeća kao on, a kako da preživi u tom društvu samo se osjećajući kao on?

Treći glas, glas Lucijine majke, jedan je neposredan, možda i surov glas na mjestima. Ta surovost ne dolazi od nje, već od tog patrijarhata kojim je ona oblikovana, glasa njezine majke, njezinog oca, njezinog svekrva, svih onih koji su nju formirali i deformirali i koji su se njoj urezali u svijest, i onda ih ona kroz sebe reproducira dalje. Tako da, mislim da je bilo važno u ovom romanu te glasove odvojiti i doslovno kroz tri priče, ali onda i na toj lingvističkoj razini gdje oni zvuče drugačije. Njihove misli idu u različitim smjerovima, imaju različite preokupacije, iako na kraju imaju iste preokupacije, ali do njih dolaze različitim putevima.“

Samo pitanje glasa nije važno samo za književne likove, već i za ljude oko nas u potrazi za formom kroz koju će najbolje proteći njihov sadržaj:

„Budući da i sama vodim puno radionica kreativnog pisanja, ono što je moje iskustvo je da ne možeš nekog naučiti pisati ako on u sebi već nema neki potencijal za tim. Ono što možeš pomoći ljudima je da pronađu svoj glas. Kad ljudi pronađu svoj glas kojim mogu ispričati neku autentičnu priču (*priču koja ih se tiče, ne mora biti autobiografska, ali ih na neki način pokreće, dio je njihovog emocionalnog iskustva), ako pomognete nekome pronaći taj glas, onda taj netko može - uvjetno rečeno – propisati. Odnosno, čini mi se da je u pisanju i svaki put kad započinjem novu knjigu, najveći izazov pronaći glas kojim ću početi pisati priču. Jednom kad pronađem taj glas, kad shvatim tko je ta osoba, taj lik koji govori tim glasom, onda više nemam toliko problema sklopiti priču od početka do kraja, ali potraga za tim glasom je možda nešto što najduže traje. Tako mi se čini i s kreativnim pisanjem. Postoje tehnike kojima možete ljude potaknuti da pronađu svoj autentični glas i onda će iz nekih nešto izaći, a iz nekih nikada, ali možda će iz ovih koji iz kojih  ne bi izašlo ništa, izaći nešto ako pronađu svoj glas.“

Nadalje, polifonija se odrazila i na cijeli proces pisanja koji nije bio linearan za autoricu:

„Većinu toga sam pisala od početka do kraja, ali ne sve zato što se u ovome romanu situacije i događaji preklapaju. Morala sam krojiti jer Lucija počinje pričati svoju priču od trenutka kada su se ona i Dorijan zaljubili do njezine nesreće, a Dorijan priča tu istu priču, ali unazad, od trenutka kada je ona doživjela nesreću do prvog susreta. Ta dva dijela se zapravo preklapaju, oni povremeno govore o istim događajima, ali iz različitih perspektiva. Prvi dio sam možda napisala kronološki, linearno najjednostavnije, a onda sam druga dva dijela više krojila prema tom prvom zato što se preklapaju isti događaji. Oni se nalaze u istim situacijama, a onda kroz različite glasove o tome progovaraju.

U jeziku se reflektira način na koji mi razmišljamo, reflektira se naš svjetonazor i društveno uređenje.

Mene izbezumljuje ideja da ja sjednem i samo pišem. Ono što uvijek napravim jest što jasniji siže. Volim napraviti vrlo, vrlo detaljnu konstrukciju romana prije nego što ga počnem pisati i onda mi je puno lakše. Kreativni proces od točke A do točke B ide puno lakše. Mene užasava kada neke kolege kažu da ne znaju o čemu će pisati i onda samo sjednu pred računalo i krenu. Ja ne znam tako pisati i to mi je stvarno nešto od čega dobijem napadaj tjeskobe. Tako sam i za ovaj roman, kao i prije toga, napravila vrlo detaljan siže. Naravno da se on mijenja, sigurno je podložan promjenama, ali ono što mi je iskustvo pokazala je da što je siže promišljeniji, to se manje mijenja do kraja. Nekako je lakše voditi taj glas. U tom smislu ona iznenađenja koja mi se događaja u pisanju budu mi baš ugodna ako uspijem u tom sižeju. Ako ni sama nisam sigurna što će se dogoditi i kako, onda su iznenađenja najčešće neugodna.“

Ono što nije iznenađenje je činjenica da se uz njen roman na svakodnevnoj bazi može pronaći i uputnica za angažiranu književnost. Autorici to nimalo ne smeta, više ju smeta pitanje samog definiranja onoga što točno sačinjava angažiranu književnost:

„Dosta se o tome vodi rasprava i vodit će se vjerojatno dok je društva i književnosti. Ono što je uvijek moj odgovor na to i ne mogu propustiti da se na to ne osvrnem. Mislim da je zapravo svaka književnost koja se nečim bavi u nekoj mjeri angažirana književnost jer se vi morate angažirati oko neke ideje da biste nešto rekli. Jednako tako, angažiranu književnost, odnosno književnost, ne može pokvariti angažman. Književnost može pokvariti jedino netalentirani pisac. Ako pisac nije talentiran, onda će, i angažirani i neangažirani roman ispasti loš. Pritom će angažirani roman barem imati nekakvu dodatnu vrijednost jer će o nečemu htjeti nešto reći. Koliko imamo romana koji govore o savršeno ničemu, a još su loše napisani. Tako je i kad pogledamo što su danas književni klasici. Kafka, Dostojevski, Primo Levi, Agata Kristof, to su sve izuzetno društveno angažirani romani. Oni nisu angažirani u smislu da su angažirani za određenu političku opciju. Oni su angažirani u obranu ljudskog dostojanstva. Tu za mene počinje i završava priča o angažmanu. Zaista sam uvjerenja da književnost može pokvariti samo pisac koji nije talentiran, koji nije vrijedan, kojem se ne da baviti tekstom, i onda jednostavno sve što napiše, pusti tako da ode.

Mislim da je stvar vrlo jednostavna. Ako mi kao pisci promatramo svijet oko sebe i želimo nešto o njemu reći, mi vrlo često nužno dolazimo u konflikt s samim sobom, sa našom najbližom okolinom, a onda tako i sa širom okolinom. Mi ne moramo biti nužno u neprestanom konfliktu. Nije to mitologizirana dužnost, pa je dobar pisac samo onaj koji je posvađan sa svima. Ne vjerujem u to, ali ono o čemu sam govorila i na dodjeli nagrade Meše Selimović, zaista vjerujem u to da je jedina lojalnost pred piscem lojalnost prema njegovom ili njezinom tekstu. Ne lojalnost prema nekom društvenom komforu, državi, obitelji, partneru, bilo kome drugome, nego isključivo i jedino lojalnost prema tekstu. Tu ostavljate sve drugo sa strane. Ako postoji neka hrabrost, onda je možda ta hrabrost najviše u tom dijelu, da budete u stanju izložiti se. Ne u smislu pisanja vlastite autobiografije, nego izložiti se tako da jednakim skalpelom zarežete u svoje tkivo, tkivo vlastite obitelji, društva, države, nacije, bilo čega. A sad sve drugo što proizađe iz toga, to su nuspojave pisanja. Ne pišemo radi toga, nego to dolazi kao nuspojava nekog iskrenog i poštenog zagledanja u sebe i okolnosti u kojima živimo.“

Zaista vjerujem u to da je jedina lojalnost pred piscem lojalnost prema njegovom ili njezinom tekstu. Ne lojalnost prema nekom društvenom komforu, državi, obitelji, partneru, bilo kome drugome, nego isključivo i jedino lojalnost prema tekstu.

A okolnosti koje živimo ne treba uljepšavati, već isključivo prihvatiti i krenuti raditi na njima. Pred sam kraj razgovora, autorica je u kratkim crtama objasnila kako tematika njene knjige ne miljama daleko od naših iskustava. Štoviše, za većinu se teme u knjizi nalaze iza svakoga ugla:

"Mi i dalje živimo u društvu gdje je najbliži partner i najuža obitelj najopasnije mjesto za ženu. Većina žena koja premine nasilnim slučajem u Hrvatskoj je ubijeno od strane partnera. Ne moramo dalje uopće govoriti o drugim devijacijama. Ovo je nešto najstrašnije, a što je onda sve ono drugo što postoji kao nekakva puno blaža verzija toga. Kada govorimo o devijantnim obiteljima, mislim da je to isto nešto poznato svima nama. Nismo svi mi toliko različiti. Svi mi imamo nekog pijanog ujaka, neku osobu u obitelji koja se liječila u bolnici za psihijatrijske poremećaje, koji je bio nasilan itd. Svi mi poznajemo te aspekte ljudske prirode našeg društva kroz vlastite najbliže. Vrlo je malo onih ljudi koji su odrasli lišeni toga da nisu upoznali različite aspekte unesrećenih pojedinaca u vlastitoj obitelji, što od strane duštva, što od strane najbližih ili najčešće u kombinaciji toga dvoje."

Sad možemo po knjigu.

Ja imam pitanje, vi imate odgovor!

Mustrina vezica

„Dizajnerica prvog i drugog izdanja je moja prijateljica Ivana Pamuković, poznata u modnoj industriji kao Mustra. Ona je čitala roman još u rukopisu kao prijateljica, a ne dizajnerica (*tada još nismo znali da će raditi naslovnicu). Jako joj se svidio, baš je bila dirnuta i rekla sam joj:„Paps, mogla bi ti napraviti naslovnicu“. I onda se ona zamislila:“Ako baš budem imala nekakvu genijalnu ideju, onda ću napraviti. Ako ne budem, traži nekog drugog.“

Ona je smislila to s tom vrpcom jer je pročitala tekst isprike umjesto zahvale i rekla je da joj se čini da to mora biti nešto što se mora vući s tom knjigom, što mora u isto vrijeme i opominjati i biti prekrasno i biti posebno. Netko to može odrezati ili sačuvati, ali poanta je u tome da strši, da bude opomena. Ja sam se oduševila, naša nakladnica nešto manje jer to košta. Tog prvog izdanja gotovo da više i nema. Knjige znaju imati straničnik, ali je on puno tanji i može se strojno napraviti da se umetne. Međutim, ovaj svaki se morao ručno lijepiti jer ne postoji stroj koji tako debeli straničnik može umetnuti između knjižnog bloka i korica. Tako da je cijeli taj proces bio dosta skup i ne toliko povoljan po moju urednicu i nakladnicu, ali ipak smo ju uspjeli nagovoriti. Ona je isto odmah vidjela tu estetsku komponentu i posebnost. Ovo drugo izdanje je nešto malo drugačije ali ima isto lijepo iznenađenje. Kad se otvori, ima cijeli spektar duginih boja.“

730 dana

„Sve skupa sam ga pisala tri godina, s tim da sam se prvih godinu dana bavila istraživanjem. To mi je oduzelo najviše vremena u smislu da sam znala o čemu želim pisati, ali nisam se uopće mogla baciti u to dok nisam prikupila jako puno nekih informacija koje se možda ne vide na prvu i nisu utkane u tijelo teksta, ali one izuzetno puno daje na autentičnosti teksta i glasova. Primjerice, situaciju gdje Lucija leži u locked–in sindromu možete zamisliti, ali ne možete otići puno dalje od toga; da li ta osoba menstruira, od kakvih drugih bolesti/sekundarnih infekcija se može razboljeti, kako komunicira itd. Sve su to stvari o kojima nisam znala gotovo ništa te koje da bi unutar teksta bile uvjerljive su od mene zahtijevale da se bavim neke aspektima medicine kojima se ne bavim u životu, niti sam se ikada bavila. To mi je oduzelo dosta vremena. Samo pisanje mi je oduzelo između 1,5 – 2 godine.“