Ustaljeno mišljenje o stripu kao muškoj domeni uzdrmano je nedavno skandalom – ove godine na strip festivalu u Angoulêmeu nijedna ženska autorica nije stavljena na listu nominiranih autora koji bi mogli dobiti Grand Prix de la ville d'Angoulême, što je izazvalo oštre reakcije – mnogi muški autori, koji su nominirani za nagradu, odlučili su se solidarizirati bojkotiranjem festivala tako što su povukli svoje ime s popisa kandidata.[1]Festival se održava od 1974. godine i samo je jedna autorica stripova, Florence Cestac (1949.), 1989. godine dobila gorespomenutu nagradu za životno djelo.  

Očitu dominaciju muških autora u svijetu stripa naglašava neosporiva činjenica da su glavni protagonisti (i antagonisti) u velikoj mjeri upravo muškarci te da su na globalnoj razini najčitaniji i popularniji muški strip junaci – nije tajna da Spiderman i Batman imaju više obožavatelja od Wonder Woman i Catwoman. Atraktivne protagonistice (Axa, Klara, Cat Claw, Manarine dugonoge ljepotice) zbog tjelesne senzualnosti izazivaju nešto veću dozu pažnje kod određenog dijela muškog čitateljstva, no činjenica je da su muški junaci ipak prisutniji, razvikaniji i prisutniji u rasprava o stripovima, bez obzira na stupanj kvalitete izvedbe. Najviše su zapostavljene ženske (anti)junakinje, odnosno obične protagonistice koje su stvorile upravo žene.

Izraelska stripašica Rutu Modan (1966.) savršen je primjer neopravdane zanemarenosti, barem na ovim prostorima – njezina nagrađivana grafička novela Izlazne rane (Fibra, 2012.) nije kod domaćih čitatelja izazvala salve oduševljenja premda obrađuje aktualnu temu[2]2008. godine grafička novela Izlazne rane dobiva nagradu Eisner za najbolju grafičku novelu., a slično je prošao i naslov Imovina (Fibra, 2015.). Ni kod strip teoretičara ni kod običnih čitatelja nije došlo do pomame za njezinim djelima jer ona preko svojih stripova ne nudi eksplicitne, pretenciozne, bombastične ili ustaljene priče o vječnom sukobu dobra i zla, već pripovijeda sasvim (i)realne obiteljske situacije u kojima su glavne protagonistice pretežno žene.

Ženske protagonistice čine glavninu grafičke novele Imovina (Fibra, 2015.). Dva mjeseca nakon što joj umre sin Reuben, Regina s unukom Mikom leti u Varšavu da bi povratila imovinu bez koje je ostala tijekom Drugog svjetskog rata jer je Reginina obitelj bila židovske vjeroispovijesti. Stigavši u Varšavu, Regina postaje tajnovita – Mika uskoro uviđa da se iza cijele priče oko imovine krije još jedna, dosad neispričana priča iz Reginine prošlosti. Sedmodnevni boravak u Varšavi vratit će Reginu u vrijeme njezinog djevojaštva, morat će se suočiti se s osobom od koje su ju silom razdvojili prije 67 godina. Nenametljiv humor svojstven Židovima i životne situacije prepune obrata čine ovu toplu priču u kojoj se vremešna starica suočava s bolnom prošlošću i nešto boljom sadašnjošću. Doduše, još uvijek nije preboljela sinovljevu smrt, a sve što čini pod stare dane ima svrhu – unatoč godinama, Regina radi za bolju budućnost i usto smiono popravlja pogrešku iz davne prošlosti. [3]Imovina se temelji na autobiografskim motivima - Rutu Modan vuče korijenje iz Poljske. Međutim, njezina se baka nije odlučila na putovanje poput Regine – nikada se nije vratila u Poljsku nakon Drugog svjetskog rata. Još jedna intimna obiteljska priča poslužila je Modanovoj kao inspiracija – naime, njezin je djed ostavio suprugu i kći, a Modanova ga je vidjela prvi put tek u svojoj 13. godini. Tada je shvatila da krvne veze ponekad mogu biti beznačajne jer, djeda je doživjela kao stranca.

Premda su pretežno žene glavni likovi njezinih djela, Modanova svoje stvaralaštvo na razini sadržaja ne ograničava diskutabilnim terminom žensko pismo, naprotiv, njezine su priče podjednako namijenjene i ženama i muškarcima, nadilaze stroge žanrovske podjele i stručne termine. Ne dodvorava se Modanova čitateljstvu ni na razini forme – njezin je crtež funkcionalan i lišen suvišnih detalja što znaju omesti čitatelja, a po pitanju stila podsjeća na Hergéa, autora serijala Tintin koji je u svijetu stripa poznat po upotrebi tehnike ligne claire. [4]Tehniku ligne claire koriste brojni autori stripova – Sarah Glidden, Chris Ware, Martin Handford… Neke će Modanova po načinu pripovijedanja sadržaja možda podsjetiti na stripove Marjane Satrapi (1969.), iznimnu autoricu koja nema znatno bolji status vizualne pripovjedačice u domaćim čitateljskim krugovima.

Zbog ustaljenog mišljenja o stripu kao muškoj umjetnosti, kategorija roda ženama dodatno otežava osvajanje pozicije u području devete umjetnosti. Opet, sasvim neovisno o spolu autora, neavanturistični stripovi koje čine nerazvikane životne situacije (što je čest slučaj kod Rutu Modan i srodnih autorica), ne nailaze na pretjeran interes. Među čitateljima loše prolaze priče o super heroinama, a još lošije priče o običnim kućanicama, sanjarkama kao što je Zimonićeva Zlatka ili umirovljenicama poput Regine koje se suočavaju s prošlošću.