Koristeći se sumornim razdobljem Domovinskog rata kao često uporabljenom temom suvremene hrvatske književnosti, pjesnikinja i prozaistica Ivana Bodrožić osjetila je potrebu ispričati vlastitu, autobiografsku priču, tematizirajući odraslost iz dječje perspektive. 

Ivana Bodrožić gostuje u Središnjem odjelu Filodrammatica Gradske knjižnice Rijeka u ponedjeljak 30. 10. u 18 sati.

Divljenje iz očiju tankoćutna bića, spram odraslih persona, čitamo već u početnim stranicama književničina prvijenca "Hotel Zagorje", ovjenčana hvalospjevima kritike te pripadajućom nagradom "Kiklop" za najbolje prozno djelo 2010. godini; u trajnožarećoj povezanosti s vlastitim ocem, devetogodišnje curče vidi oslanjajući model muškosti, zato rastanak s poljupcem u usta, u usmrđenoj atmosferi vukovarskog kolodvora, djeluje prekrasno na osobito tužan način.

Seljenjem radnje romana na more čitatelj je uvučen u proživljavanje nametnutog preživljavanja, promatrajući kroz junakinjine oči oduševljenje sa starijim cimericama u sobi (naramenice, dezodoransi, tuševi za oči i tajčike kao zaokupljajući motivi tinejdžerica), potiskujući u svojoj glavi svakodnevno repetitivno jelo na meniju (pržena riba za ručak) i skačući od sreće na mamino čašćenje sladoledom; upravo Ivanina majka, u izostajanju prisutne ruke muškog bića, postaje glavna pokretačka snaga kćerine svakodnevice, vodeći svoje mlađe dijete (u radnji književnog djela posebno se ističe i lik starijeg brata, ali o tome nešto kasnije) u privlačnu opasnost Zagreba, hrvatske metropole, poradi egzistencijalnih, ali i obrazovnih razloga.

Konzistentno šamarajuća svakodnevica

Promatranje Zagreba nevinim očima, iz tijela malodobne osobe, predstavlja jedan od temelja za tvrdnju o neporecivoj kvaliteti romana; ponajprije, Ivana Bodrožić uspijeva u svom romanesknom debiju uhvatiti mentalno stanje običnih, malih ljudi i prikazati način ponašanja pojedinih građana Zagreba prema drugačijim ljudima – prognanicima i izbjeglicama iz Bosne – nedugo nakon pada grada heroja Vukovara:

"U centar grada išli smo šesticom. Tramvajska stanica nije bila daleko od našeg nebodera, ali trebalo se voziti dosta dugo tako da u grad nikad nisam išla sama, nego samo s mamom, najčešće s njom na posao. Motala sam se oko škole i po kvartu, pokušavala skužiti spiku i nepoznate riječi, a da nikoga ne pitam i ne ispadnem glupa. Mi nismo govorili slanac, nego dugačka kifla, kulja mi je bila ružnija riječ čak i od našeg čvegera, norec je bio običan kreten, a postojala je još sva sila purgerskih riječi koje su onda varirale od kvarta do kvarta. Njima je bilo smiješno moje otezanje, a kada sam rekla da mi je mama našla u Caritasu sasma nove farmerice umjesto trapke, donekle sam zaslužila naziv seljanke i izbjeglice. U mom novozagrebačkom razredu svi su bili jako moderni, učili engleski od šeste godine, presvlačili robu svaki dan i zvali se Lana i Borna. Među njima nisam imala prijatelja, ali zato sam u kvartu upoznala Vesnu koja je bila tri godine starija i družila se sa mnom svaki dan." (str. 28)

Iako njezina obitelj upija onaj sveobuzimajući užas širenja ratne tragedije, mala heroina jedva čeka ponovno ugledati očinsku figuru te pohvaliti se, zajedno s bratom, na upravo dobivenu božićnom daru – trapericama sa zakrpama na koljenima.

Zahvaljujući kucajućoj grubosti života na vrata, potrebno je isponova otputovati, u društvu sugrađana prognanika, donedavno smještenih u zagrebačkom hotelu "Holiday", prema stalnijem odredištu bivanja – Hrvatskom zagorju; ubrzo postajemo svjedocima formiranja vukovarskog geta u nutrini bivše Političke škole u okrilju Kumrovca, tijekom čega pripovjedačica, opisivanjem postupaka dosade, samosažaljenja i očaja prognanika, naglašava zajedničku (svoju i njihovu) konzistentno šamarajuću svakodnevicu, usput ne propuštajući, iz oka majušnog promatrača, zabilježiti tamnu stranu bogosluženja Katoličke crkve u njenom punom sjaju, na temu vjeronauka u osnovnoj školi:

"Nitko od nas nije ozbiljno mislio da će pasti iz vjeronauka, ali strah i neizvjesnost koju je Juranić, uz Božju pomoć, širio oko sebe bila je tako velika da su neki doslovno drhtali pred njim. Nekad bi vodio ture đaka na izlete u Mariju Bistricu i tada, rijetko dobro raspoložen, posjeo bi neku od curica s pletenicama do struka sebi u krilo. Njoj bi se obrazi zarumenili i cijelim putem ne bi progovorila ništa, nego bi samo gledala u pod. Činilo nam se da mrzi Vukovarce, premda nismo imali poseban tretman, ali već navikli na neprijatelja stalno smo vrebali znakove. Prema nama je bio jednako posprdan kao i prema drugima samo s drugačijim pitanjima. – Šta je Vukovarci, jel' znate vi kako se čisti štala? - a onda bi sam odgovarao: - Prefini ste vi za to, ali ovi seljačići su bliži Bogu jer je i Isus spavao u štali, a ne u hotelu - grohotom se smijao." (str. 50 – 51)

Vrijeme nam je ukradeno

Slikanjem atmosfere iščekivanja u nelagodno prolazećim godinama nezbrinutosti (pisma, koja su Ivanini brat i majka slali odgovornim osobama na čelu Republike Hrvatske moleći za pomoć svojoj obitelji, svjedoče o neosjetljivosti ondašnjeg državnog vrha na tuđu patnju, što se naročito odnosi na primatelje pisama Franju Tuđmana i Gojka Šuška), autorica postiže snažan efekt bilježenja tragičnosti ljudskih sudbina (npr. majčin otac iliti Ivanin djed), nastojeći zacijeliti svoju ožiljcima urezanu dušu ljubavlju naspram drugih ljudi, s naglaskom na momke kao ideale razvijajuće, u sebi pronalazeće muškosti:

"Igora sam prvi put vidjela u disko klubu Oaza. Bilo je to ubrzo nakon razdoblja u kojem smo se Marina i ja prijepodne u njezinoj sobi igrale barbikama, a poslijepodne tu istu sobu zamračile i palile svijeće za pokojnog Kurta Cobaina. Na dan kada se ubio, njezina dvije godine starija sestra histerično je i neutješno plakala izbacivši nas iz sobe, što nas je s jedne strane navelo da si priznamo kako smo još djeca koja ne shvaćaju takvu bol, a s druge oduševilo i otkrilo jedan posve novi svijet kojem smo od tada željele pripadati. Satima smo premotavale kazetu a da se zapravo nijednom nismo zapitale što znači 'Come As You Are', bilo je važno naučiti sve riječi napamet, makar ih ne izgovarale točno. Zapisivale smo ih na papir onako kako smo čule i to nam je bilo dovoljno. Bio je to prvi korak prema svijetu odraslih." (str. 84)

U liku i djelu nestalog, u stvarnom životu do današnjeg dana nepronađenog hrvatskog branitelja ( i utjelovljenju persone odvažnog karaktera) leži posebnost književničinog pisanja o Domovinskom ratu; iako čitatelj posljednje vijesti o njemu čuje preko telefonskog poziva, upućenog svojoj obitelji, u razdoblju pada Vukovara očevo nestajanje je, u formi romana, dočarano na izvanredan način (noćnomorna rekonstrukcija moguće smrti na Ovčari jedan je od vrhunaca "Hotela Zagorje"), posluživši kao pozadina za psihološki razvoj karaktera njemu najmilijeg ženskog bića – Ivane.

Upijanje iznimnosti bića glavne protagonistice stoga me, tijekom čitanja romana prvijenca, osobito podsjetilo na meni vrlo emotivnu sekvencu iz filma "Lara Croft: Tomb Raider", s Angelinom Jolie u ulozi istoimene akcijske junakinje popularne videoigre, po kojoj je spomenuti film (i njemu pripadajući nastavak) napravljen; u njoj strastvena arheologinja Lara Croft, u misiji spašavanja svijeta od zlih pripadnika tajnog društva Illuminati, a tik prije spektakularne konstelacije planeta Sunčevog sustava, između dvaju svjetova, susreće pokojnog oca arheologa, lorda Richarda; fizički snažna mlada žena skladne građe i njen suosjećajan otac ponosnog držanja i statusa, prilikom nenadanog susreta, bivaju preplavljeni emocijama, a minutu kasnije Angelinina rečenica, upućena svom filmskom i životnom ocu, Jonu Voightu, pogađa u središte stvari, čak i u slučaju kada ne bismo bili upoznati s tužnom realnošću ratničkog odnosa između oca i kćeri Voight:

"But the time was stolen from us and it's not fair."

Diši, diši, unutra van

A Ivana Bodrožić, čije smo snažno i prekrasno biće, prilikom njezina gostovanja u popularnoj televizijskoj emisiji "Nedjeljom u 2", svojevremeno upoznali, na samome kraju romana poziva nas na zajedničko oslobađanje širine duha, iz nutrine vlastitih bića...

"U posljednje vrijeme često idemo u Vukovar, otkad su počele identifikacije. Svaki vikend je sahrana nekoga koga smo poznavali. Naš još nije došao na red, čini se da i neće. Noću se ustajem, često ne mogu spavati. I ja želim otići odavde, otići što dalje, na neko mjesto gdje se neću osjećati kao da ću poludjeti. Mislim da imam neku bolest. Katkad mi srce jako preskače, utrnu mi ruke, ponekad zrak ne mogu udahnuti do kraja. Možda i nemam, možda će samo nešto dogoditi. Ne znam što, možda mama dobije rak. U posljednje vrijeme svi dobivaju rak. Možda brat nastrada u nekoj nesreći pa ćemo nas dvije ostati same. Ona se nikad ne bi oporavila. Vjerojatno bi umrla. Možda je tata još živ. Prošlo je već deset godina otkad ga nema. Ima takvih slučajeva. Jednu ženu iz Vukovara kćer je našla u Beogradu u nekoj ludnici, više nije znala tko je. Bolje da se ne vrati.

Prestani, prestani smjesta! To su samo misli, misli ti ne mogu ništa. Diši, diši, unutra van. Vidiš kako je lako." (str. 188)