Dogodilo mi se da sam, za potrebe čitateljske grupe, ponovno pročitala knjigu Gorana Vojnovića, “Čefuri raus!”. Od prvog čitanja u sjećanju mi je ostala osnovna problematika i opća atmosfera, a mnogi bitni detalji pali su u zaborav. Zbog toga mi je ovaj popravni ispit tako prijao i nije nimalo umanjio kvalitetu njegova prvijenca, čak i uz poznavanje svih kasnijih romana.

Osvijestio mi je niz nijansi koje sam prvi put preletjela, a sjetila sam se, što je zajedno s prvim čitanjem otišlo u maglu, da je autor, koji je ujedno i redatelj, snimio i film po svojoj knjizi, što sve čini još zanimljivijim. Nisu česti slučajevi da imamo kombinaciju spisatelja, redatelja i scenarista u jednom, tj. kombinaciju 3 u 1. Ne mislim se osvrtati na film, ali moram spomenuti stihove koji su mi počeli zvoniti u glavi nakon drugog čitanja, da l' skriveni voljom autora, da l' negdje neizravno spomenuti u tekstu, ali mi se potvrdiše u filmu izravno izrečeni:

ko igra za raju
i zanemaruje taktiku
završiće karijeru
u nižerazrednom Vratniku,

što bi moglo poslužiti kao osnovni moto knjige ili u haiku maniri prepričan sadržaj "Čefura". No kada bismo krenuli razlagati ove stihove na sve značenjske elemente koje oni podrazumijevaju, te ih još uklopiti u okruženje iz kojega je knjiga proizišla, dobili bismo vrlo ozbiljnu sociološku analizu upotpunjenu naslijeđem, etnitetom, rodom, politikom, starošću i sl., ukratko dobili bismo sveobuhvatnu sliku manjinske zajednice sa svim objektivnim i subjektivnim predznacima. Ukratko, dobili bismo knjigu “Čefuri raus!”.

Obitelj kao (slomljena) jezgra

Dakle, nekako se vrtimo u krug, od knjige do stiha, od stiha do knjige, u zatvorenom krugu, poput slike čefurske zajednice u Vojnovićevoj knjizi bez značajnih mogućnosti izlaza. Nije bezizlazna, ali nije ni motivirana njegovim traženjem.

Glavni lik i narator je Marko Đorđić ("Đorđić. Jel to teško? Šest slova. Dva đ i meko ć. Na svakoj kurčevoj tipkovnici ih imaš."), gdje samo pola kvačice i jedna crtica stvaraju suštinsku razliku i priču. Da je Dordic u Americi, ne bi mu smetalo, možda bi se i sam tako pisao, ali u situaciji svih odnosa i pododnosa značenje tih crtica raste.

On živi u ljubljanskom naselju Fužine koje nastanjuju uglavnom pripadnici svih regionalnih etničkih skupina bivše države, a ponajmanje Slovenci. Njegovi roditelji, Radovan i Ranka, u vrijeme su zajedničke države doselili u Sloveniju, kao i  roditelji Markovih prijatelja te velika većina stanovnika Fužina. Radnja romana odvija se tijekom nekoliko dana u kojima su epizodno uhvaćeni fragmenti života i odrastanja glavnoga lika kao i slijed zbivanja koji ga od pobjedničkog koša vode do "felge od bicikla koja je glumila da je obruč". Kroz sve fragmente obiteljskog, obrazovnog i socijalnog provlači se ključno propitivanje identiteta i kompariranje u odnosu na mi i oni. A ono MI kao da je svoje početke pronašlo u "Zabranjenom pušenju", u karikiranom opisivanju filozofije rubnih socijalnih skupina koje je iznevjerilo društvo, obitelj, koji nisu u stanju izaći izvan svoga socijalnog kruga i izmješteni u drugo podneblje i drugi jezik na sličan način nastavljaju živjeti. Da l' "jezde ka Alemanji" il' "furaju po istom putu Ljubljana-Zagreb-Slavonski Brod-Visoko", nije velika razlika, jer samo "tri tjedna i još nekoliko vikenda godišnje" "mi smo kao neka obitelj", a nakon toga

Iza tebe su razbijene boce
okrenuto janje donijeto na ledini
zar je moguće da je već gotov
i ovaj odmor u domovini

Da složenost bude još veća, npr., otac Markova prijatelja Adija, Mirsad, iz Ljubljane "jezdi ka Alemanji"/Austriji, dakle postaje čefur na kvadrat, dok im je obiteljska jezgra, odnosno dom, u Ljubljani, gdje se (ne) mogu okupiti za ručak.

Samira ga stalno čeka s pripremljenim ručkom i skuplja djecu po Fužinama.. Pizdarija je to što se na kraju uvijek sažalim na Samiru. Nikad još Adi nije otišao s njom kući, ali ona uvijek stoji tamo i gleda nas i moli.

Mirsad je prototip čefura sa svim karakteristikama objašnjenim u uvodnom dijelu knjige, spomenutim i podrazumijevajućim, i zajedno sa ženom Samirom čini, nakon Markove obitelji, drugi obiteljski krug koji u odnosu na Markove obiteljske odnose širi socijalnu problematiku. U Markovoj obitelji oba su roditelja zaposlena, u granicama mogućnosti i obrazovanja nadziru razvoj djeteta, dok je Adijeva obitelj "ionako prolupala", suštinski je pred krahom koji ni jedan član nije u stanju prepoznati.

Obje su podrijetlom iz Bosne, kao zajednički nazivnik, uz razlike koje nameće nacionalna pripadnost. Treći je obiteljski krug Dejanov, majka Sonja Slovenka, otac Duško Mirtić "teški intelektualac, koji je čak išao na faks i dogurao do treće godine" koji je "izbrisan" te se opija u lokalnoj birtiji. Ovdje je obiteljska jezgra potpuno narušena djelovanjem političkih odluka, koje se lome kroz živote cijele obitelji i, naravno, ostavljaju posljedice na djecu, odrastanje i formiranje. I da slika bude kompletna, tu je i jednoroditeljska (Acina) obitelj, gdje samohrana, blaga majka Marina odgaja Acu (ili možda obrnuto?).

Marina živi sama s Acom. Aco uopće ne zna tko mu je stari, Marina mu nije nikada rekla... Aco je glavni u svojoj gajbi. 

Grubo napravljen presjek obiteljskih slika Markovih najbližih prijatelja već dovoljno govori sam za sebe. Jezgra mladenačkog formiranja već je dovoljno nestabilna tako da je teško vidjeti obećavajući kraj. Markova obitelj u datom je okruženju najstabilnija, naravno patrijarhalno određena, što stvara donekle klasični sukob na relaciji roditelj-dijete u postavljenim čefurskim datostima. Što Radovan šuti, što Ranka treperi između njih dvojice, što je on u strahu da ga Radovan ne "istambura", što se ne razgovara u krugu obitelji, što je Radovan napravio plan životnog razvoja svoga sina, sve je to potpuno u skladu navika i naslijeđa koje su donijeli preseljenjem u Sloveniju i u tome ostaju dosljedni. U konačnici to spašava Marka i pravi rez u njegovu razvoju izvan obiteljskog kruga, unutar čefurske zajednice.

Marko nije postavljen kao svevideći intelektualni promatrač izvana, nego s pogledom iznutra i svim obilježjima i djelovanjima koje kao čefur može imati, osvrće se i uočava osobine sredine u kojoj živi, ali više na nesvjesnoj razini. Usputno komentira ljude, odnose, navike i kao da dnevničkim zapisima prepričava sve nijanse onoga što znači čefur.

Između ostalog, to je i položaj žene u čefurskoj zajednici, gdje nema prevelikih razlika između Ranke, Samire i Marine, osim što se Ranka i Samira ne mogu razvesti (za razliku od Sonje), jer kod čefura nema razvoda. One su šutljivi dio obitelji u klasičnoj patrijarhalnoj poziciji žene, pa čak i onda kada muž ne postoji, kao u Marininom slučaju, gdje malodobni sin postaje glava obitelji. U odnosu na te žene koje su doselile postavljene su mlade "čefurke".

One su takvi monstrumi da to ne možeš vjerovati...Onda se poslije umire...njihove čefurske matere nasrale su tih štoseva da se moraju udat, da se paze, da same nemaju ni za burek, da su jadne, da ne znam šta sve ne, da onda kao blesave lude za najvećim dripcima koji im poslije rade takva sranja da nemaš pojma kako to podnose.

Pišonja i Žuga, dva vjerna druga

Krug se zatvara, kao i u većini drugih situacija, djeca nastavljaju gdje su roditelji stali ili idu korak dalje, ali ne ka boljitku, nego npr. šireći spektar ovisnosti, kao u Adijevu slučaju. Od alkohola, koji je gotovo podrazumijevajući znak odrastanja i postajanja muškarcem, podmladak širi djelovanje na drogu. Odnos prema alkoholu i drogi Marko komentira na ovaj način: "Ionako nisam nikada kužio tu čefursku logiku da je alkohol zakon, a droge su smrt." Jedan od Duletovih kompanjona iz birtije komentira ovako: "Ti narkomani. To samo treba tući i baciti kroz prozor" ili kako bi “Pušenje” reklo: Sejo se danas super osjeća / sinoć je na ulici razbio hipika.

Zajedno s takvim odnosom ide i muzika, jer Sejo voli Hanku i Šabana, a Duletova rokerska prošlost dodaje sitan, ali značajan detalj cjelokupnoj slici. Jebiga, Dule nije bio seljak kao radovan ili Mirsad. On je bio gradsko dijete. On nije slušao narodnjake i te stvari. Dušan Mirtić bio je roker. Intelektualac, što je njegovom sinu i ostalom društvu smiješno. Dule hašoman! Ne možeš vjerovat. Možeš ga zamislit kako duva i navija tu pedersku muziku?, a sada Dule sjedi u Kubani i sluša muziku za starce. Šaban Šaulić i Miroslav Ilić i Halid Bešlić i te fore.

U Vojnovićevoj slici manjinske zajednice, ništa nam nije posebno nepoznato i strano. Većina likova i ponašanja već je viđena u pojedinim situacijama i negdje je na rubu stereotipa, a opet djeluje životno. Likovi su tako postavljeni da svako njihovo djelovanje ima svoju motivacijsku osnovu. U tako formiranoj sredini Marko i njegovi prijatelji neodoljivo asociraju na Pišonju i Žugu, koji imaju krv sedamnaest godina vrelu, ali želje i snove, dok ovdje snova kao da i nema, a tinejdžersku vrelu krv hlade huliganstvom i bijesom. Nažalost, ne usmjeravaju je ka otvaranju kruga. Izgubljeni i zatvoreni u svojoj manjinskoj sredini, i nemaju snove o izlasku iz nje, a kamoli napore da to učine. Tek roditeljska volja i djelovanje prave procjep za izlazak, ali ne onakav kakvim bi oni bili zadovoljni, nego nužan i diktiran životnim okolnostima i mogućnostima.

Do granice čefur, od granice janez

Problematika manjinskih zajednica u književnosti, a i u životu, nije neobična ni rijetka pojava. Međutim, posebnost ove knjige u tome je što je progovorila o specifičnostima manjinske zajednice potekle iz zajedničke države u kojoj se okupljaju pripadnici različitih nacionalnosti koji više koriste svoje zajedničke predznake, a zanemaruju razlike koje su dovele do raspada te iste države. U vrijeme doseljenja samo su iz jednog dijela svoje zemlje preselili u drugi, ali raspadom postaju stranci i sociološki i administrativno, te se problem usložnjava. Djeca rođena u Sloveniji službeno su Slovenci, ali razapeti između ovdje i tamo. I upravo u taj procjep Vojnović ubacuje svoga naratora Marka. Do granice je čefur, a od granice janez, dakle nije ni tu ni tamo, i jedini je osjećaj pripadanja unutar vlastitog generacijskog manjiskog mikrokruga. U kolikoj je mjeri osjećaj pripadnosti tome mikrokrugu, upravo govori ova knjiga jer glavni lik baš ne izražava organski osjećaj pripadanja, već više pristajanje u nedostatku boljeg izbora.

Polaskom u školu započinje istinski život malih čefura. Već i nesvjesno napojeni roditeljskim strahom od škole, dolaze u prvi razred i skromno se prikrivaju u zadnjim klupama, kao i njihove majke, koje su se i same ufrkarile zbog škole jer im nikada nije išla, a i ne znaju baš najbolje govoriti taj slovenski te u startu nesvjesno podržavaju izdvajanje iz većine. Ovakve situacije nisu nam nepoznate, ali ih možda nismo dovoljno osvijestili ili pokušali pogledati iz druge perspektive. Možda nije bio u pitanju problem manjinske zajednice, ali je postavka bila ista u odnosu na obrazovanost i neobrazovanost, gdje bi trebalo tražiti početak rješenja.

Potraga za identitetom

Markova potraga za identitetom i osjećaj nepripadanja ima univerzalno ljudsko značenje, koje je velika većina barem jednom osjetila u nekom dijelu svoga života ili u nekoj situaciji ili makar bila svjedok nečemu sličnom. Dakle, situacije ili osjećaji bliski su našoj stvarnosti i čini se da je upravo to razlog dobrog prijema knjige kod čitateljske publike jer i kod onih kojima je objektivno daleka ta konkretna problematika sa svim elementima koji obilježavaju ove naše prostore, univerzalnost "čefurstva" pronalazi svoje čitatelje i razumijevanje.

I za kraj, još jedan detalj koji je, moguće, poznat i onima koji nisu knjigu pročitali, a na koji se Dežulović osvrnuo u pogovoru "Čefura". Vojnovića je autorstvo “Čefura” stajalo i informativnog razgovora u ljubljanskoj policiji, upravo zbog stavova likova te iste knjige. Znamo da su pisce proganjali, branili, spaljivali njihova djela, ali da se pobrka stvarnost i fikcija, pa da lik iz romana postane spisatelj u stvarnosti ili možda obratno (?!) za rubriku je Vjerovali ili ne.

Ili još bolje... podloga za novo literarno djelo.