Haruki Murakami (12. siječnja 1949., Kyoto, Japan) slavni je japanski književnik čija su djela popularna širom svijeta te prevedena na 50 jezika. Godine 1975. diplomirao je dramu na Sveučilištu Waseda u Tokiju, gdje je upoznao buduću suprugu Yoko. Njihova odluka bila je da u braku neće imati djece pa je književnik u travnju 2018. godine prvi puta nakon 37 godina održao konferenciju za novinare na kojoj je obznanio kako sve svoje rukopise kao i kolekciju nosača zvuka, koja broji više od deset tisuća primjeraka, donira Sveučilištu Waseda kako bi studenti iz različitih zemalja mogli proučavati njegovo djelo. Zbog utjecaja strane, posebno američke književnosti na Murakamijev rad, Japanci su ga dugo smatrali nedovoljno japanskim književnikom.

Prvi posao pronašao je u prodavaonici gramofonskih ploča, poznat je kao veliki ljubitelj i poznavatelj glazbe ali i ljubitelj mačaka - nakon studija vodio je jazz bar „Peter Cat“ koji je radio između 1974. i 1982. godine. Poriv za pisanjem osjetio je na jednoj bejzbolskoj utakmici pa je 1979. godine objavio svoj prvi roman Hear the Wind Sing koji je već u travnju bio nagrađen s The 22. Gunzo Prize for New Writers, bio je nominiran i za prestižnu japansku književnu nagradu Akutagawa, a 1981. godine roman je ekraniziran.

Uspjeh romana bio je poticaj za nastavak pisanja pa je 1980. godine objavio nastavak Pinball 1973, a 1982. godine roman Lov na divlju ovcu te 1985. godine roman Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta za koji je nagrađen nagradom Tanizaki (prema slavnom japanskom književniku Junichiru Tanizakiju). Svjetski poznat postao je romanom Norveška šuma objavljenom 1987. godine kojim je osvojio mlađe čitatelje, one koji su se prepoznali u temama odrastanja, gubitka, preuzimanju odgovornosti za životne odluke.

Osim niza zapaženih romana, važan dio Murakamijevog opusa su i zbirke priča, ali i dvije publicističke knjige: Underground: The Tokyo Gas Attack and the Japanese Psyche (1997.), te autobiografska O čemu govorim kad govorim o trčanju (2007.). Murakami se tek s 33 godine ozbiljno počeo baviti trčanjem, završio je brojne maratone i ultramaratone, ali u knjizi trčanje povezuje sa svojim književnim radom, piše kako je raditi na romanu a kako na pričama, vrlo zanimljiva knjiga.

Dio života proveo je u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje je predavao na Princenton University. Danas živi i radi u Tokiju.

Kultni roman Harukija Murakamija Norveška šuma prvi je puta objavljen u Japanu 1987. godine s dvije različite naslovnice koje imaju svoju simboliku, i odmah je postao hit u Japanu, a nakon prijevoda na engleski jezik 1989. godine književnik je diljem svijeta stekao status pop zvijezde, svako novo djelo s nestrpljenjem se očekuje.

Na druženju književnog kluba hrvatsko japanskog društva Makoto u rujnu 2019. kroz Norvešku šumu vodila nas je Marija Serdar.

Hatachi - 20 godina života, dob u kojoj se u Japanu postaje pravno punoljetna, donedavno je to bila i granična dob za ostvarivanje prava glasa. Svake godine drugog ponedjeljka u siječnju slavi se seijin no hi, ceremonija svojevrsne inicijacije za mlade koji su od prošle godine ušli u svijet odraslih, što znači da više nemaju zabranu kupovanja alkohola i cigareta, kockanja i sl. Povećani opseg prava, naravno, nosi sa sobom i povećanu odgovornost. Prigoda je to za djevojke da odjenu furisode – formalna šarena i skupocjena kimona dugih rukava kakve nose neudane žene. Od travnja 2022. mladi će u Japanu stjecati status punoljetnika s 18 godina, što će im omogućiti samostalno sklapanje braka i pravnih poslova, no dobna granica za uživanje u porocima i dalje ostaje 20 godina. (bilješka: Marija Serdar)

Norveška šuma je roman o odrastanju, preuzimanju odgovornosti, izboru između života i smrti, buđenju seksualnosti iako se smještajem radnje u 1968. književnik dotaknuo i tadašnjih studentskih i antiratnih pokreta. Tridesetsedmogodišnji Tori Watanabe prilikom izlaska iz aviona u Njemačkoj začuje pjesmu Beatlesa Norveška šuma i ta pjesma probudi u njemu bolne uspomene na događaje između njegove devetnaeste i dvadesetprve godine. Watanabe u Tokiju studira dramu, za razliku od ostalih mladih Japanaca orijentiran je na američku književnost i glazbu, a ne na europsku. Slučajni susret sa školskom prijateljicom Naoko iz rodnog Kobea budi u oboje uspomene na djetinjstvo i ranu mladost, te na Kizukija, Naokinog dečka i Watanabeovog najboljeg prijatelja, koji je u dobi od sedamnaest godina izvršio samoubojstvo.

Krhka veza između Naoko i Watanabea kida se dan nakon njenog dvadesetog rođendana, ona mu se nakon dugo vremena pismom javlja iz sanatorija na sjeveru Japana i poziva ga u posjet. U međuvremenu je Watanabe upoznao Midori, na prvi pogled čvrstu, vedru i otkačenu djevojku s kojom sluša neke kolegije pa nastaje novi trokut. Naoko treba Watanabea, Midori ga želi, on osjeća različitu naklonost prema obje, nije siguran kako odgovorno postupiti, čak ni nakon što ga Naoko oslobađa obveza da se brine o njoj.

Već prilikom prvog čitanja jako me se dojmio ovaj roman, a nakon što sam pročitala roman Bezbojni Tsukuru Tazaki i njegove godine hodočašća (Vuković&Runjić, 2014., u Japanu objavljen 2013.) dobila sam zaokruženu sliku i vlastite prošlosti, bez obzira da li se nešto događalo meni ili ljudima s kojima sam se tada družila.

Kako sedamnaestogodišnjak može izvršiti samoubojstvo, što mu nedostaje? Godine 1976. samoubojstvo je počinio mladić kojeg sam znala iz viđenja, dan danas pamtim kako smo tog dana u školi obrađivali pjesmu Kad mlidjah umrijeti, nikada se nije saznalo koja je to bila ona posljednja kap što je prelila čašu. Kizuki i Naoko bili su od djetinjstva povezani, moja je pretpostavka da je on možda osjećao da se nalazi u vezi s obilježjem incesta te da je to bio jedan od razloga zbog kojih se odlučio na smrt. Naoko je kasnije bila svjesna da njihova veza ne bi opstala, ali izjedao ju je osjećaj krivnje, ona ga je poznavala bolje od Watanabea koji je Kizukija zadnji vidio živog i koji nosi teret pitanja zašto nije naslutio i da li je mogao spriječiti.

Midori ne živi lagodnim životom, ali se ne predaje kao što ne odustaje ni od Watanabea. Da li on prema njoj osjeća ljubav ili vidi ruku koja ga može izvući iz ponora, svaki čitatelj zaključit će sam. Poneki prizori s njom gotovo su ekscentrični, time se naglašava njezina različitost od tihe Naoko.

U romanu se pojavljuju i sporedni, ali značajni likovi kao što je Reiko, tridesetsedmogodišnjakinja koja u sanatoriju brine o Naoko, iako je i sama pacijentica s nekoliko psihičkih lomova iza sebe. Nagasawa je Watanabeov poznanik iz studentskog doma koji ima čvrsto zacrtane ciljeve u životu i djevojku Hatsumi koju bezobrazno vara, kojoj je dao do znanja da je ne vidi u svojoj budućnosti. Ovi likovi jako su važni, jer su ili druga strana medalje ili putokaz za smjer kojim treba odnosno ne treba nastaviti život.

Zašto naslov Norveška šuma?

Prvi stih pjesme u slobodnom prijevodu glasi “jednom sam imao djevojku ili, bolje reći, ona je imala mene”, pitanje je tko je koga u romanu imao. Naoko je to bila najdraža pjesma, ali užasavala se mračne, duboke šume koja je vuče. Kao što sam već spomenula, za roman je važna i godina u kojoj se odvija većina radnje - 1968., godina previranja, buđenja, u čitavom svijetu pa i u Japanu. Što o tome misli Watanabe:

"Kad je štrajk neutraliziran i kad su pod policijskom opsadom opet počela predavanja, prvi su u klupe sjeli kreteni koji su vodili štrajk. Kao da se ništa nije dogodilo, sjedili su i hvatali bilješke, te na prozivanje odgovarali sa “nazočan”. Meni je to bilo nevjerojatno. Na kraju krajeva, štrajk je još bio na snazi. Nije bilo nikakve objave da je završen… Kreteni koji su u vrijeme štrajka galamili kao ludi, prokazujući studente koji su mu se protivili (ili su samo izrazili sumnju), a tu i tamo čak bi ih pokušali privesti pred svoje lakrdijaške sudove. Namjerno sam posjećivao te bivše predvodnike i pitao zašto pohađaju predavanja umjesto da štrajkaju, ali nisu mi znali dati izravan odgovor. Što su i mogli reći? Da se boje kako će zbog nepohađanja nastave izgubiti ocjene: Kad čovjek samo pomisli da su ti idioti urlali neka se sveučilište sruši! Dobar vic. Vjetar je zapuhao u drugom pravcu i njihovi povici postali su šapat."

Na jednom mjestu u romanu slično razmišlja i Midori. Djevojku iz radničke klase prozvali su nedovoljno svjesnom borbe za radnička prava. Mislim da su nam ove situacije i dan danas poznate iz naše okoline i stvarnosti.

Na kraju se postavilo pitanje; “Norveška šuma” u lektiru – DA ili NE? Moje mišljenje je - da, onih nekoliko scena seksa opisano je na način koji ne vrijeđa ikoga, lektira nije za osnovnu nego za završni razred srednje škole, teško da će sablazniti većinu učenika.

Ostale teme, uključujući temu samoubojstva mladih, ne smiju se zaobilaziti, odrastanje je proces kroz koji smo svi prošli ili prolazimo, neki nikada ne odrastu, nikada ne preuzmu odgovornost za svoje živote i živote onih s kojima žive u svim mogućim vezama. Drugo je pitanje koliko je nastavnika dovoljno odraslo da odgovorno s učenicima obradi ovaj roman.

Ostala mišljenja kretala su se od “ne” do “zašto ne”, izrekla ga je djevojka koja je Norvešku šumu pročitala kao trinaestogodišnjakinja i ne bih rekla da je dekadentna ovisnica o seksu (mislim da je taj dio romana najsporniji) do mame čija je petnaestgodišnja kći prije nje nekoliko puta pročitala hvaljenu i osporavanu knjigu koja sadrži puno žešće opise seksa, a i govor likova nije baš akademski. Čitala sam samo ulomke te knjige tako da ne želim navesti naslov.

Tijekom razgovora neki su izražavali stav kako Murakami u puno toga pretjeruje, nisu vidjeli smisao u nekim postupcima ili reakcijama likova iz romana, čak ni u glazbi odnosno knjigama koje Watanabe čita. Poznato je kako je Murakami proamerički orijentiran za razliku od većine japanskih književnika kojima su uzor francuski i njemački književnici (autobiografski element u romanu), a njegovo povezivanje radnje s glazbom fascinira me u svakom njegovom djelu. Ta glazba nije slučajni izbor, djela koja se spominju vrlo su promišljeno odabrana, jer književnik je veliki ljubitelj i poznavatelj svekolike glazbe.

Roman Norveška šuma ekraniziran je 2010. godine u režiji Tran Ang Hunga. U filmu koji traje više od dva sata, izgubio se veliki dio knjige iako postoje ključne scene s doslovnim citatima iz romana.

Sporedni likovi previše su površno prikazani, tek toliko da se pojave, glumica koja glumi Naoko nije eterična koliko zahtjeva lik u romanu, a Reiko je premlada i prelijepa. Ne želim reći da je film potpuno loš, vrlo je gledljiv, ali tko je čitao knjigu stalno će misliti što je na kojem mjestu ispušteno.

Norvešku šumu svakako treba čitati, više put, prema Murakamiju nema ravnodušnih, on donosi previranja ljudskih srca i duša, nezaobilazan je.