Za razliku od Istvána Békeffija koji je u romanu Pas zvan gospodin Bozzi obrate u radnji stvarao pomoću irealnih postupaka, Zoran Pongrašić (1961.) u svom romanu za mlade Gumi-gumi (Znanje, 2001.) koristi realne motive. Gorku je temu Pongrašić obradio za tinejdžere, ali svakako i za starije čitatelje. Pongrašićev roman Gumi-gumi nije bez razloga naslovljen po igri što je najpopularnija kod djevojčica. U središtu priče je Marina, djevojčica na pragu zrelosti koja je prisiljena proživljavati nekonvencionalnu mladost u bolnici, stvorenje koja je, zahvaljujući duševnoj upornosti, skupila dovoljno smjelosti za preskakanje naizgled nepremostivih prepreka. Šest mjeseci i dva dana prošla su otkako je Marina bila posljednji put kod kuće, a sada se nimalo ne raduje odlasku iz bolnice jer je u međuvremenu ostala bez kose, s čime se još uvijek ne može pomiriti. Bolest joj se dogodila u osjetljivom razdoblju koje bi ionako proživljavala intenzivno, a pojava zloćudne bolesti pojačava standardne brige te stvara druge, manje tipične dileme.

Što će okolina reći na njezin izgled koji nije nimalo priželjkivala? Hoće li ju prijatelji odbaciti zbog nedostatka kose jer je općepoznato da vršnjaci pretjeranu pažnju poklanjaju upravo vanjštini i kroz nju običavaju procjenjivati, prihvaćati i odbacivati druge? Hoće li se okolina uplašiti jer je vidljivo drugačija, slijedi li stigmatizacija? Što će ju možda drugi priupitati glede bolesti? Kako odgovoriti na pitanja? Hoće li ju razumjeti ako se nikada nisu sreli, a kamoli borili s malignom bolešću? Takva i slična pitanja prolaze joj glavom taman kada bi se poput mnogih djevojaka trebala brinuti o prvim mladenačkim ljubavima i prijateljicama, tenu i frizuri, eksperimentirati s bojama i dužinom, a nju su agresivni lijekovi oćelavili. Zbog borbe s bolešću Marina pokazuje veću sklonost prema protestnom ponašanju, izrazito otvoreno iskazuje netrpeljivost prema određenim tipovima osobnosti i obrascima ponašanja, češće zakoluta očima i nerijetko koristi grube tonove u komunikaciji s ostalim članovima obitelji. Naime, bolest kod Marine samo pojačava kritičnost i svadljivost što je tako tipična za tinejdžere kojima se stavovi i raspoloženje pretežno mijenja brže od nestabilnih vremenskih prilika. Stariji brat Darko ne zna kako postupati prema Marini, a jednako su nespretni i dobronamjerni roditelji u svom ophođenju. Nitko od njih ne zna kako što bezbolnije komunicirati s tinejdžericom koju je bolest naglo odvojila od dotad poznate okoline, kako se obraćati djevojci čiji se život mjesecima odvijao na novom prostoru gdje vladaju posve drugačija pravila igre što su sastavljena od nebrojenih pretraga i pregleda. Brat joj nije dolazio u posjetu jer roditelji nisu htjeli da bude u ambijentu gdje svi stanovnici strepe hoće li preživjeti i zašto im je uopće dodijeljena mrska sudbina bolesnika. Marinu je bolest razdvojila od obitelji.

Pongrašić potanko prikazuje kako se roditelji također teško nose s bolešću vlastitog djeteta, predočuje njihovu verbalnu nespretnost i pretjeranu zabrinutost jer, i njima je cijela ta bolnička priča posve nova, nisu navikli na njezinu težinu jer ih nitko nije unaprijed pripremio za nju. Pongrašić pripovijeda sasvim realnu priču u kojoj će se naročito pronaći roditelji koji su proživjeli djetetovu bolesti, ali i roditelji koji upravo proživljavaju sličan scenarij. Opet, priča je prigodna i za roditelje koji se mogu pohvaliti zdravom djecom, čisto da ne zaborave koliko im je dobro u životu te da je zdravlje dar koji se itekako treba cijeniti i čuvati. Isto tako, ovaj je roman prigodan za djecu koja su proživjela ili upravo proživljavaju ulogu bolesnika. Vjerojatno će ih ova knjiga okuražiti u životnoj borbi jer, poticaja nikad previše, a upravo je ova knjiga puna optimizma. Autor nije pretjerao u začinima, već je pripremio i servirao izuzetno probavljiv literarni obrok prožet inteligentnim humorom. Unatoč bolesti, Marina nije izgubila osmijeh.

Jednostavnim stilom Pongrašić je obradio iznimno složenu temu, problemsku situaciju o kojem bi se malobrojni usudili otvoreno govoriti, a kamoli nešto konkretno napisati. Preživjelima bi se tijekom čitanja mogla vratiti neugodna i potisnuta sjećanja na minule bolesti, no ta bi sjećanja zasigurno imala terapeutsku svrhu jer, nije se loše prisjetiti pakla što je doslovce proživljen, posebice ako je uspješno preživljen, nadvladan i pripisan danima prošlosti. Nije loše povremeno obnoviti sjećanja na pretrpjelu ulogu pacijenta i bolničke muke, podsjetiti se da je nekima iz nekoga razloga pružena druga prilika za život. Prisjećanje nije ugodno, ali je ponekad nužno. Zahvaljujući ovom romanu za mlade (i stare), čitatelj koji je osobno proživio priču nalik Marininoj trebao bi osjetiti duboku zahvalnost na pruženoj drugoj prilici, dok bi zdrav pojedinac trebao osjetiti sličnu vrstu zahvalnosti zbog zdravlja što možda nikada nije bilo ugroženo ozbiljnijim bolestima.

Književni naslov Gumi-gumi[1]Roman se trenutno nalazi na lektirnom popisu za učenike sedmih razreda osnovne škole.  u stanju je suzbiti uvriježene strahove te pretjeran strah od bolesnika i bolesti. Ljudi su nerijetko skloni odbacivanju i zanemarivanju potrebitih, u pravilu nemaju previše volje i snage za bolesne, a ovaj bi roman mogao popraviti lošu percepciju bolesnika i bolesti kod zdravih ljudi. Ljudi su vjerojatno jedina bića koja pokapaju živuće pripadnike svoje vrste, a istovremeno veoma drže do mrtvih. Ovaj bi roman kod čitatelja mogao učiniti da se više pažnje posvećuje bolesnima, štoviše, mogao bi čitatelja učiniti spremnijim da pristupi oboljelima te učiniti da ne bježi bezglavo od bolesti, već da prihvati postojanje raznih bolesti i oboljelih na humaniji i zdraviji način.