Boris Postnikov napisao je odličan članak o književnoj kritici kojeg je mirne duše mogao nasloviti i Totalna eklipsa. Koliko njegova vesela priča drži vodu, sam se zapitao kad sam poželio posuditi u knjižnici autobiografski roman Godine. Naime, u jednom je mainstream mediju (istoj onoj kulturnoj rubrici koja je Postnikovu bila okidač da napiše svoj tekst o jalovosti književne kritike u današnjem društvu) izišao članak o romanu naslova kako svi čitaju Annie Ernaux i, vidi čuda, svi primjerci Godina, koji su doslovno tek stigli na police u mojoj knjižnici - bili su vani, posuđeni! Njih pet, a šestog sam pronašao u jednom kvartu knjižničke periferije.

Dakako, nisam poslušao finale članka da knjigu kupim (osim ljudi kojima je književnost posao, tko još kupuje ovakve knjige?) ali sam u nju uronio iznenađen. Ernaux nam odmah na početku servira gomilu prošlih slika van gramatičkih pravila, koje će nestati, kaže:

"Poput spolne žudnje, sjećanje nikad ne staje. Sparuje mrtve i žive, stvarna bića i bića iz mašte, san i povijest."

Iznenađenje se nastavlja kad slike postanu stvarne fotografije, a autorica o sebi na njima priča u trećem licu jednine, te u prvom licu množine kako njen život i povijest prepleteno nastavljaju dalje u vremenu i djetinjstva i Drugog svjetskog rata:

"Na zajedničkom temelju gladi i straha, sve se prepričavalo u prvom licu množine i neodređenim subjektom."

U tom višeglasju prolazimo kroz mladost Annie Ernaux gdje, primjerice, djeca u četrdesetima razgaljuju "velike" pjesmom Snježna zvijezda (Étoile des Neiges).

Povremeno radnja klizi i u drugo lice jednine pa se autorica sebi obraća s ti, pišući kako je kao tinejdžerka u pedesetima (omamljena masturbacijama u sjeni društvenih normi) sa žarom citirala ovu pjesmu, prepisujući je u svoju bilježnicu. U nekim paralelnim djetinjstvima ta pjesma je zvučala upravo ovako:

I dok se politika bavi postkolonijalnom stvarnošću, a roditelji pokušavaju nositi s efektima konzumerizma, generacija šezdesetih u besanim noćima, raspravljajući u barovima i studentskim sobama, miluje golu kožu na rubu nepromišljenosti uz Sergea Gainsbourgha:

Revolucija '68 i roditeljstvo nekako padaju u isto vrijeme. Nove seksualne slobode, pobačaj, feminizam i stare krivnje, obaveze. Ideali su se pretvarali u predmete i zabavu, a fotografije u knjizi zamjenjuju obiteljske snimke, sedamdesete su. Treba pomiriti posao i majčinstvo, odvesti djecu na treninge, tečajeve... Dakle, sve ono što je aktualno i danas, samo je soundtrack u kojem je televizija bila sveprisutna malo drugačiji:

Annie Ernaux piše hladno, faktografski, sublimirano. Podređuje se velikom narativu množine što ima, na koncu, simfoničkni odjek. Ne poznajemo sve nijanse francuske društvene i intelektualne povijesti, ali možemo osjetiti grandioznost ovakvog pisanja i, na koncu, primijeniti ga na sebe - promjenom imena, par okolnosti i godina, Godine su ustvari knjiga o našim individualizmima kroz prizmu svih naših stvarnih i mogućih zajednica. U osamdesetima to ovako zvuči:

"S Walkmanom je glazba prvi put ušla u tijelo, mogao si živjeti u njoj, ograditi se od svijeta."

Negdje u svojim četrdesetima Annie Ernaux mašta o totalnom romanu, ali se boji da će se izgubiti u tom mnoštvu predmeta svoga sjećanja. Rastavljena je, živi s djecom i ima ljubavnika. A Godine, ovu 'totalnu autobiografiju' napisat će znatno kasnije: 2008. godine. Trinaest godina kasnije, u vrckavom prijevodu Vlatke Valentić došla je pred nas. Devedesete nisu lake, ostaje sama, sinovi odlaze, tu su neke nove slobode. Osjećaj palimpsesta, mirovina, mladi ljubavnik i šezdesetak godina francuske i osobne povijesti nije dovoljno da kupim ovu knjigu, ali je dovoljno da se zamislim o svim knjigama koje kroz život nisam kupio. Godine su svakako najbolja autobiografija koju ćete u životu pročitati.