Sve je počelo kao šala. Samo mala, bezazlena, glupa igra.

Sada, kada šala završava… Kada ta igra završava… Sada, kada sam okružena crvenim sirupom kojega luči ljudsko tijelo, sada, kada stražar s gas maskom diže automat i prigušenim glasom govori: „Žao mi je, Tina. Stvarno mi je žao“, sada… Znam koliko je bilo glupo sve što smo napravili.

A sve je počelo kao šala.

Igrali smo nekakvu novu kartašku igru koju je otkrila Irina, a koja se zvala 'Monstrax' ili tako nešto. Ne znam odakle joj. Irina se znala samo pojavljivati sa svakakvim čudnim stvarima.

Kristian se sav znojio dok je gledao koje čudovište ću pozvati i tako ga možda izbaciti iz igre. Grizao je usnicu toliko jako da sam se malo bojala da bi mogao prokrvariti. Nije da bi me to spriječilo da iskoristim kartu koju želim. Ja uvijek pobjeđujem i točka.

Tako bi i bilo da Irina nije isforsirano umorno uzdahnula i rekla: „Ovo je tako dosadnoooo… Ajmo raditi nešto drugo.“

„Ček'“, procijedila sam kroz zube sada već lagano naživcirana. „Još samo malo…“

„Dosadnooooooo…“

„Šuti“, rekla sam. „Još samo ovaj krug! Samo ovaj!“

Kristian se sada pak znojio kao da je u prostoriji barem deset stupnjeva više. Kao da je trčao sat vremena prije nego je došao na igru. Njegov sitni nosić se tresao zajedno s ubrzanim disanjem, a dugačke šiške lijepile su mu se za čelo.

Još ovaj potez i njegova najbolja karta je moja. Iskreno, nisam znala ni koja je točno ta karta, ali nije bitno. Jako volim pobjeđivati.

„Tina!“ viknula je moja naporna frendica. „Dosadno!“

„Dobroooooooo… Dobro“, uzdahnula sam i bacila karte. Nije to bilo ništa čudno. Irina je uvijek imala nove ideje, a stare su joj brzo dojađivale. Ali ajde, da nije bilo nje stvarno bi nam ovdje bilo jako dosadno. Zbog toga smo je uvijek slušali, koliko god to ponekad bilo naporno.

Jer što drugo možeš raditi?

22-06: Spavaš.

06-14: Detaljne pretrage.

14-18: Slobodno vrijeme s ostalim pacijentima (u mom slučaju to su Irina i Kristian).

18-20: Detaljne pretrage.

20-22: Detaljno čišćenje.

22-06: Spavaš.

Hrane nas između stvari na rasporedu i nije da je hrana loša. Nisu ni doktori loši, ni čuvari, ni itko… Ali svejedno, koliko god Irina bila naporna i glasna, i koliko god Kristian bio strašljiv i povučen, ja ne mogu dočekati onaj dio dana kada mogu biti s njima. To je jedino što mi daje snagu. Poštujem njihove mane, ipak su mi prijatelji.

Da smo izvan karantene, možda ne bi bilo baš ovako. Možda uopće ne bismo bili toliko dobri. Ili prijatelji uopće. Ali to nije bila opcija pa nema smisla ni razmišljati na taj način.

Irina, Kristian i ja u svojim tijelima imamo PTX virus. Ni sama ne znam što ta kratica znači ili išta o tom specifičnom virusu. Sve što znam je da ljudi umiru u našoj blizini. Jako brzo. Jako bolno. I jako zarazno.

Zato kada je Irina rekla: „Ajmo van za Noć vještica!“ ja sam nastavila sa: „Ti nisi jebeno normalna!“

„Ali slušaj me…“

„Neću!“

„Slušaj me…

„NE!“

„SLUŠAJ ME! Sve sam isplanirala! Sve! Možemo van bez beda. Pogledaj sat!“

Pogledala sam ga. Bilo je 15:34.

„Vidiš? Ovo je drugi tjedan u mjesecu, znači Bruno je stražar nakon dva. On baš svaki dan uzima pauzu od tri i po' do tri i četrdeset. Igra nekakvu onlajn igru na svom mobitelu i onda mora pokupiti nekakvo zlato ili što već, koga briga. Zato imam još samo koju minuticu da vam objasnim sve što sam zamislila. Ajde, pliz, dajte mi šansu. Stvarno sam se potrudila!“

„Ali… Što nije da nas snimaju cijelo vrijeme?“ upitao je Kristian i maknuo šiške s očiju.

„Ma da, da, snimaju nas, ali sve snimke se pregledavaju tek na kraju tjedna. Sad samo vide da pričamo. Neda se njima to slušati. A Noć vještica je sutraaaaaa!“

„Jesi ti baš, ono, sto posto sigurna u sve to? Jer ako se zezaš, prestani. Ta tvoja bedasta priča je više rupičasta od onog sira s puno rupa!“

„Kad smo već kod rupa…“

I eto, sljedeći dan smo nas troje ušli u ženski WC. Kristiana smo skoro pet minuta trebali nagovarati i potezati i vikati na njega i što već ne, ali onda je napokon ušao. A unutra, u zadnjoj kabini, ugledali smo rupu dovoljno veliku da se kroz nju može proći.

„Molim te, Irina, moliiiiim teeeee… Reci mi kako?! Kako si sve ovo isplanirala, meni nije jasno…“

„Ovaj dio je bio baš ultra mega super duper lagan. Nitko ne snima WC, naravno. Zalijepiš jedno veliko 'NE RADI' na vrata kabine i imaš dovoljno vremena da izvadiš šarafe i makneš plastiku sa zida. Kao da je to neki problem za super Irinu. Čas posla.“

„Ma što ja znam… Sada imamo četrnaest, znači ovdje smo… Tri godine? Ni ne brojim više. Ali ovakvo nešto isplanirati je stvarno abnormalno. I da, još mi nisi rekla kako?“

„Pusti me, imam svoje načine“, Irina je samo odmahnula glavom i prošla kroz rupu. „Što onda? Hoćete ići sa mnom ili se vraćate u karantenu, slatku, karantenu?“

„Ali… Ti zaboravljaš da smo jebeno zarazni?!“ šaptavo sam viknula za njom, ali ona se nije okrenula na to.

„Ako misliš da ja nisam mislila na sve onda možeš slobodno ići nazad. Briga me! A ako želiš detalje… E pa onda dođi za mnom.“

Tako je i bilo. Išli smo za njom kroz rupu u zidu i uskoro smo došli do malene prostorije s malenim vratima. U jednom kutu nalazila se putna torba i Irina je odmah vrckavo odskakutala do nje.

Na pod, do nas, bacila je tri odijela s maskama koje smo nosili u blizini ljudi kako bismo onemogućili širenje zareze. Odmah do tih odijela nalazila su se i tri kostima. Klaun, anđeo i vrag.

„Kristian je očito klaun, a ti biraj što ćeš.“

„Ne želim biti klaun“, jadao se Kristian, ali nitko nije na to reagirao. On je morao biti klaun i tu nije bilo materijala za diskusiju. Uostalom, druga dva kostima bili su očito ženski.

Uzela sam vraga samo zato jer sam znala da Irina želi taj kostim i jer je vjerojatno očekivala od mene da uzmem onaj drugi. To je bilo crveno odijelo od dosta tankog, gotovo prozirnog, materijala, a kao dodatak tu su bili i vražji rogovi. Jako jednostavno, ali funkcionalno.

Kostim anđela bio je jako sličan, samo bijel i s malenim krilima umjesto rogova. Dobro je stajao na Irini, moram priznati. Puno bolje nego što je moj na mom malo krupnijem tijelu. Osim toga, ona ima veće sise, punije usne, sjajniju kosu… Ona je idealna manekenka, ja sam ona koja bi se manekenkama trebala diviti. Možda i bih kada bi mi bilo stalo.

Kristian je, naravno, izgledao blesavo. Što ti u biti ide u korist kada si klaun. Crvena perika, crveni nos i nekakvo šašavo raznobojno karirano odijelo. Preko maske smo nacrtali velika, crvena klaunovska usta

Svi ti kostimi bili su jako jeftini i jednostavni, ali kada si dvije godine izoliran i kada za tebe ne postoje Uskrs i Božić i sve ono prije, između i poslije, onda svaki ovakav trenutak cijeniš puno više nego što bi možda trebao.

Uhvatili smo se za ruke i izašli iz karantene koja je toliko dugo bila naš jedini dom.

Svijet je izgledao isto kako sam ga se sjećala. Imali smo televiziju i Internet i gledali smo sve ono vani, ali svejedno cijelo to vrijeme očekuješ nešto više posebno. Ti se mijenjaš, svijet oko tebe se mijenja. Sve bi se trebalo mijenjati, ali onda izađeš i kao da je sve ostalo isto. Dvije-tri godine su prošle, ti si veći, mudriji, stariji, a sve oko tebe kao da je stalo u vremenu. Sve zgrade su na istim mjestima, svi ljudi u istim zgradama. Sve je isto.

Jedino što je stvarno bilo posebno su djeca koja su trčala ulicama odjevena kao duhovi, zombiji, roboti, vampiri, vojnici i princeze, vitezovi i kauboji, a većinski kao stvari koje se ne mogu jasno razaznati.

Popunjene ceste osvijetljene su uličnim lampama i bundevama sa svijećama u utrobama koje se nalaze na svakoj drugoj ogradi, ispred svake druge kuće.

Nije trebalo dugo da na trenutak postanemo normalna djeca. Da, nosimo protu-zarazne maske preko pola naših lica, ali sada, u ovom trenutku, to je sasvim normalno. Nitko nije stao da nas pita odakle smo došli, zašto to nosimo ili kako to da… Nije bitno! Sada, na Noć vještica, mi smo isti kao i svi drugi.

Trčali smo od kuće do kuće, vikali: „Maškareeeeeeeeeeeee!“ i čekali da nam netko otvori vrata i pokloni nešto slatko, nekakvo voće ili novac koja nam u biti nije trebao. Ništa nam zapravo nije trebalo, samo smo htjeli zabavu. Samo smo htjeli nešto drugačije.

Kristian ni jednom nije kucao na vrata, a kada bi nam se i pridružio u dernjavi, to bi bilo toliko tiho da se ne bi ni kvalificiralo kao dernjava. Većinu vremena stajao je sa strane i noktom grebao svoju masku.

Irina je bila sasvim suprotna stvar. Možda čak i previše suprotna, jer povremeno bi govorila: „Ajmo, brže!“ i rečenice završavala sa: „Idemo već jednom.“

„Pa gdje ti se žuri?“ pitala sam je više puta, a ona bi samo slegnula ramenima.

I tako smo nastavili. Nije trebalo dugo da skupimo dva najlona puna stvari koje nismo konzumirali jer nismo mogli ništa gurati ispod maski. Ali imali smo ih za poslije kao nekakvu utjehu kada se ponovno vratimo u našu dosadnu, monotonu, bože-ne-opet stvarnost.

Trčali smo ulicama, gurali se s drugom djecom i uživali.

A onda smo došli do jedne posebne kuće. „Idemo“, viknula sam i potrčala prema kući, ali Irina me ušutkala tihim i strogim: „Stani.“

„Što bi ti?“

„Ma… Ništa. Samo… Ma ništa, ništa“, namjestila je krila, uvukla trbuh i poravnala si kosu.

„Zašto ti je ovo mjesto tako bitno? Poznaješ nekoga unutra? Jer ako da, možda bismo trebali preskočiti tu kuću i ići…“

„Ma ne, ne. Sve je okej. Idemo!“

Slegnula sam ramenima i napravila prvi korak prema kući. Onda drugi. Kada sam napravila treći beton ispod mene kao da je eksplodirao. Sve oko mene u trenu se pretvorilo u nebo išarano vatrometom.

Krajevima očiju vidjela sam sjajna svijetla, a bolnim bubnjićima čula sam eksplozije.

Okrenula sam se i vidjela duhove i kauboje i robote i sve ostale kako trče ulicama, ovoga puta svi u istome smjeru. Neki od njih povremeno bi izbacili za sobom kapljice krvi, a onda pali i istovremeno postali zaboravljeni i pregaženi.

Nas troje smo još uvijek stajali ukipljeno, kada je pred nas došao vojnik u punoj vojnoj opremom, s gas maskom na licu i automatom u ruci. Podigao je oružje, naciljao u nas i stisnuo okidač.

Kristian je stigao samo dignuti dlanove pred lice, a onda ga je linija metaka odbacila unatrag i umirila na tlu. Nacrtani osmijeh na njegovoj maski i dalje je bio širok i veseo, ali crvena kuglica pala mu je s nosa, a oči su ostale otvorene sa zjenicama koje su se sakrile negdje.

„Brzo“, viknula je Irina, uhvatila me za ruku i potrčala. Ja nisam vidjela ništa, ali nisam ni htjela vidjeti ništa. Ni čuti. Ni osjetiti.

Nikada nisam dobro djelovala pod stresom.

Kada sam shvatila da bih ostatak života mogla provest u karanteni, trebala su mi tri tjedna da se smirim. Tri mjeseca da se pomirim s time.

Irina je bila potpuna suprotnost. I zato je u tom trenutku ona bila moj anđeo koji me vodio kroz pakao.

Kada sam postala svjesna okoline vidjela sam da sam u nekakvoj kući. Irina, moj anđeo, ležala je na tlu i plakala.

Ispred nje, na stolici, zavezanih ruku, nalazio se muškarac. Izgledao je kao da ima barem trideset, a rupa na čelu govorila je kako nikada neće imati više od toga. Bio mi je nekako poznat, ali tako pretučenog i krvavog bilo bi teško ikoga prepoznati.

„Tko… Tko ti je to?“ upitala sam kada sam za to smogla snage, ali ona nije odgovarala. Nastavila je plakati i grliti mu noge.

„To… To… To…“ šapnula je ona nakon što se smirila. „Milan.“

„Milan?“ pitala sam, ali naravno da sam odmah znala na koga misli. Milan, jedan od čuvara. Nije se isticao po ničemu, osim po tome što nije micao oči s Irine..

„Milan…. Ovo, sve ovo, sve, bila je njegova ideja. Htio je da dođemo… Htio…“

„Jebote, Irina. Žao mi je, ali… Jebote.“

„Umro je zbog mene“, zacviljela je moja prijateljica. „Volio me. Sve te godine on me volio.“

„Bio je duplo stariji od tebe. I više. To nije normalno. I zašto je htio da izađemo iz karantene? Nije mi jasno… Koja je bila njeg-“

„Volio me!“

„Tiše malo“, šapnula sam, ali ona na to nije reagirala. Ustala se i napravila nekoliko koraka prema meni.

„Volio me! Sve godine tamo on me volio!“

„Čut će nas…“

„Volio me! Zato me jebao u wcu, zato mi je nosio poklone, zato mi je davao sve što sam htjela. Zato je htio da dođem do njega danas! Htio je jednu normalnu večer! Htio je… Mene je htio! Mene! Zato je napravio rupu u zidu i kupio nam ove kostime. Zato je umro! Umro je jer me volio! Ti je sad jasno?!“

„Irina…“

„Umro je jer…“

Nikada nisam saznala bi li njezina posljednja rečenica bila išta drugačija od ostalih.

Metak je doletio od nikud i obojio njezino lice u crveno, njezin bijeli anđeoski kostim u grimizno, njezin život u ništa.

U tom trenutku, dok je beživotno ležala na tlu potpuno crvena, izgledala je slično kao i ja u mom vražjem kostimu. Zapravo, u Milanovom vražjem kostimu. U njegovoj vražjoj, usranoj kući koja je postala grobnica za sve nas.

Onda je kroz vrata ušao njezini bivši, a moj budući, ubojica. U mraku je izgledao kao bogomoljka koja se polako gega prema svojoj novoj žrtvi. Širi ticala i sprema se proždrijeti svoj plijen.

Došao je do nas i pogledao u tijela svog starog kolege, kojega je možda i osobno mučio kako bi saznao gdje smo, i mlade djevojke koju je čuvao zadnjih nekoliko godina. A onda se okrenuo prema meni.

Ne znam tko se nalazi ispod maske, ali nije bitno. Svi su isti. Ni jedan od njih, koliko god bio dobar s nama, ne bi se sada ustručavao potegnuti okidač.

Sve je počelo kao šala. A sada, stražar podiže automat prema mom licu i prigušenim glasom govori: „Žao mi je, Tina. Stvarno mi je žao.“

Ono malo života preleti mi pred očima i samo me još više rastuži i raspizdi. Bolje bi bilo da toga nema. Bolje bi bilo da dobijem samo bljesak, mrak i mir.

Onda, nekako, nađem svoje posljednje riječi i kažem: „Znaš šta… Puši kurac!“

Umjesto metka, spasenje.

Stražar je odjednom na tlu, hrva se s krvavim ostacima moje drage bivše prijateljice. Onda shvatim da ona, moj anđeo, ipak nije živa. Njezina krv je ta koja ga je srušila, ali nije bitno. Moj anđeo spašava me i u smrti.

Ovoga puta djelujem brzo. Trčim kroz vrata i idem prema stražarima koji još hodaju i pucaju po djeci koja bi mogla biti netko od nas troje. Dok netko ne prijavi našu smrt neće ni prestati.

Zato ja vičem: „Gledajte me! To sam ja! Ja sam zaražena! Ja imam jebeni PTX virus!“

Prste zabijam ispod maske i potežem najjače što mogu. Trgam je s lica, kidam je u komade, pretvaram je u smeće koje ne služi ničemu.

Onda potrčim do prvog vojnika i snažno ga zagrlim. „Evo me. Tu sam. Prestanite s tim.“

Samo što ja znam da to nije kraj. Jer nakon što ubiju mene, spaliti će cijeli grad, a sve preživjele zatvoriti u karantenu. Napravili bi to neovisno o tome imala ja masku cijelo to vrijeme ili ne. Nekako se mora opravdati masakr koji je nastao zbog glupe igre troje hiper zarazne djece.

Ali sada… Kada sam ja očigledno bez maske, oni će biti ti koji će morati garantirati kako nisu došli u kontakt sa mnom i kako njihove gas maske sigurno nisu propustile zrak iz mojih pluća.

Sretno im s time.

„Uživaj u karanteni, šupčino“, kažem i pogledam stražara koji je zbog gas maske izgledao kao bilo tko od njih. Čvrsto ga grlim svojim rukama i ne popuštam.

U staklima njegove maske vidim sebe, lica obojena krvlju i s rogovima na glavi. Vidim sebe kako se smijem. Onako, pravo vražje.