Poput dobrog i vjernog druga, uvijek je tu za nas. Kad imamo loš dan, manifestira se u obliku dragog prijatelja koji ne govori mnogo, ne postavlja pitanja, već pažljivo sluša i razumije. Kad se želimo opustiti i veseliti, poprima naličje frenda koji je duša svake zabave, s kojim nikad nije dosadno i koji je uvijek spreman za zafrkanciju. Glazba je i dobar kolega iz ureda koji čini svaki radni dan lakšim ili suputnik u automobilu kad zapnete u beskrajnim gužvama. Pravi vam društvo u redu za banku, u kafićima i restoranima, dućanima, pa čak i u dizalu. Spašava vas kad niste raspoloženi za razgovor i užurbano stavljate slušalice u uši prije nego što do vas sjedne napasni sugovornik koji je upravo ušao u autobus i uspostavio kontakt očima s vama.

Uz glazbu nikad niste sami. Čak ni onda kad biste htjeli biti, pa tako primjerice invazivno trešti na plaži iz Bluetooth zvučnika tinejdžera koji očito ne razumije da nije u vlastitom dnevnom boravku i da ne moramo baš svi mi slušati sadržaj njegove nezavidne glazbene biblioteke. Ili kad konačno sklopite oči nakon napornog dana, a u glavi vam se neprestano vrti jedan te isti stih pjesme, i to najčešće neke za koju zaista ne znate kako je uspjela zalutati u bespuća vašeg uma. Petar Grašo i „Trebam nekoga“. Pjesma sa špice meksičke sapunice „Esmeralda“. Reklama za Čokolino. Baby Shark (du-du-du-du-du-du).

Ukratko, glazba je doista u većoj ili manjoj mjeri sastavni dio svačijeg života. Teško da ćete proći kroz dan, a da bar negdje ne začujete onih sedam čarobnih nota posloženih u više ili manje savršen niz koji tvori više ili manje milozvučnu melodiju uz pratnju više ili manje uspješnih stihova.

De gustibus non est disputandum

Ej, što slušaš? Pitanje koje svi mrze, a svejedno ga svi postavljaju. Kažu da se o ukusima ne raspravlja, no vrsta glazbe koju slušamo govori puno o nama i našoj osobnosti. Ponekad je samo jedan pogled na osobu i njezin stil odijevanja dovoljan da pretpostavimo koji žanr glazbe preferira, a katkad izgled vara jer nemaju svi želju i potrebu da ono što se događa iznutra ispoljavaju kroz modu ili nešto slično. Možda bi vas iznenadilo da jedan tihi momak s crnim, debelim naočalama u kariranim košuljicama u slobodno vrijeme uživa u zvucima death metala. S druge strane, dugokosi, ispirsani i istetovirani muškarac kojeg susrećete u susjedstvu i prelazite na drugu stranu ceste kada vam ide ususret možda je dugogodišnji fan Enyje, ima sve njezine albume i njezino lice tetovirano na leđima.

Možda bi vas iznenadilo da jedan tihi momak s crnim, debelim naočalama u kariranim košuljicama u slobodno vrijeme uživa u zvucima death metala.

Iako ne valja u životu generalizirati i znamo da su svi pojedinci toliko jedinstveni da ne postoje dvije različite osobe koje su baš po svemu jednake (ne mislim pritom na fizički izgled), kada su u pitanju crte osobnosti poznata je ona velika podjela na ekstroverte i introverte. Jedni su otvoreni, društveni, razgovorljivi i crpe energiju u društvu drugih osoba, dok su drugi nešto zatvoreniji, šutljivi su, više vole samoću i često se moraju maknuti iz društvenih situacija kako bi napunili baterije i vratili energiju. Naravno da ne postoji osoba koja je stopostotni ekstrovert ili introvert i mnogi su kombinacija jednog i drugog, no ipak na kraju dana svatko od nas u većoj ili manjoj mjeri više naginje jednoj skupini nego drugoj.

Kroz povijest se uvijek nametao zaključak da su introvertirane osobe nekako pogrešne. Postoje dakle ekstroverti, oni „pravi“ simpatični i društveni ljudi, a postoje i „oni drugi“ koji to nisu jer su pomalo čudni, zbunjeni, stalno šute, boje se telefonskih razgovora više od crnog đavla i jednostavno ih je lakše u životu izbjegavati nego tolerirati ili pokušati doprijeti do njih. No nitko nema bogatiji unutarnji svijet od introvertiranih osoba i kada ih uspijete potaknuti da jedan dio toga puste van i podijele s drugima, događaju se lijepe stvari.

Danas je situacija za introverte ipak znatno bolja jer se ističe da i ekstroverti i introverti imaju svoje vrline, prednosti i jake točke te da jedna skupina nije bolja niti gora od druge, već jednostavno funkcioniraju na drugačiji način. Razvoj interneta i društvenih mreža omogućio je introvertima da shvate da nisu sami, da nisu pogrešni i da postoji mnogo ljudi poput njih. Internet je introvertima pružio jednu platformu koju prije nisu imali i na kojoj se mogu izraziti, biti kreativni, mogu birati s kim će i kada komunicirati te imaju vremena razmisliti prije nego što nešto kažu ili napišu. Međutim, na tom istom internetu i dalje možete naći stotinu članaka s naslovom „10 načina kako biti društveniji ili otvoreniji ako ste introvert“, a nula s naslovom „10 načina kako biti manje naporna i glasna osoba ako ste ekstrovert“.

Introvertiranost se dakle još uvijek smatra manje poželjnom crtom karaktera koja se može popraviti i čiji se intenzitet treba smanjiti, dok je ekstrovertiranost navodno nešto čemu bismo svi trebali težiti.

Javni nastupi, poroci i perike

Postoje brojni znanstveni radovi i članci na temu biranja životnih poziva i karijera na temelju vlastite osobnosti. Općeprihvaćena životna činjenica jest da je zanimanje glazbenika rezervirano za ekstrovertirane osobe. Možda je to istina, no ipak u taj svijet često slučajno ili namjerno zalutaju i introverti, vjerojatno zbog onog ranije spomenutog bogatog unutarnjeg svijeta koji prije ili kasnije izbije na površinu i zahtijeva da ga vide i drugi. Ne nose se svi isto s gubitkom privatnosti i svim ostalim što slava sa sobom nosi.

Neki izmisle posve novi alter ego, razuzdan i divlji na pozornici, a smiren i sramežljiv u privatnom životu. Neki pjevači zbog treme ne mogu izaći na pozornicu trijezni, a pod pritiskom slave odaju se i drugim porocima, pa brojni od njih zbog toga karijeru i život završavaju prisilno rano, nerijetko postajući članovi neslavnog kluba „27“.

Jedna poznata pjevačica borila se s anksioznošću i tjeskobom prije svakog nastupa ili istupa u javnosti, a pomoć je tražila u alkoholu i drogama. Danas je trijezna, a svoju želju za privatnošću rješava tako da prilikom svakog nastupa prekriva lice. 

Jedna poznata pjevačica borila se s anksioznošću i tjeskobom prije svakog nastupa ili istupa u javnosti, a pomoć je tražila u alkoholu i drogama. Danas je trijezna, a svoju želju za privatnošću rješava tako da prilikom svakog nastupa prekriva lice. Perika kojom skriva lice služi joj kao štit protiv tamne strane slave i svega lošega što sa sobom nosi. Ne želi biti poznata, ne želi da je ljudi prepoznaju na ulici, samo želi pjevati i pronašla je način na koji to može učiniti. Malotko danas nije čuo za Siju i periku koja je postala njezin zaštitni znak, a milijunska naklada u kojoj se njezini albumi prodaju diljem svijeta dokaz je da ne moraš biti ekstrovert da bi bio uspješan glazbenik. Bonus je to što Sia može slobodno ići u šoping bez šminke s flekom na trenirci u čarapama koje se ne podudaraju, a nitko neće znati da je to ona.

Svatko tko se bavi glazbom reći će da trema prilikom izlaska na pozornicu s vremenom i iskustvom postane manja ili se jednostavno čovjek nauči živjeti s njom. Međutim, publika očekuje da ih izvođač svojim nastupom zabavi, a za mnoge to ne podrazumijeva samo da će doći na pozornicu, odsvirati nešto i otići. Određeni dio publike zahtijeva interakciju s pjevačem ili bendom i proglasit će koncert uspješno odrađenim jedino ako to i dobiju. Možda i ne treba posebno napominjati da taj dio publike čine uglavnom ekstroverti, ali ipak ću to učiniti.

Viva la Pola!

U lipnju ove godine jedan od najvećih svjetskih rock bendova današnjice počastio nas je ne jednim, nego dvama koncertima na jednoj od najljepših lokacija u Hrvatskoj – u Pulskoj Areni. Dvije magične ljetne večeri koje ćemo zauvijek pamtiti svi mi koji smo tamo bili obilježene su svirkom u trajanju od tri sata, ali i nevjerojatnom energijom frontmena benda, Davea Grohla, koji je neprestano duhovito i zaigrano razgovarao s publikom. Čak i ako je ondje bilo pojedinaca koji su zalutali i koji nisu znali ni jednu pjesmu Foo Fightersa, zacijelo im ni u jednom trenutku nije bilo dosadno, a za to se pobrinuo upravo Dave.

Ipak, to ne znači da je glazba bila u drugom planu. Naprotiv, bend je vrlo spretno i uspješno prošao kroz čitav repertoar svoje karijere nižući hitove, ali i manje poznate fan favorite stvari sa starih i novih albuma, kao da se ispričavaju što nisu prije došli u našu malu državu i sad nam žele nadoknaditi sve što smo propustili. Nakon svega toga zaista su samo rijetki pojedinci bili nezadovoljni rezultatom.

Dave Grohl ne može ni da hoće pobjeći od činjenice da je prvi veliki uspjeh doživio kao bubnjar u legendarnom bendu Nirvana, pa se tako često povlače paralele između jednog i drugog benda. Na čelu prvog bio je tjeskoban introvert Kurt Cobain, a na čelu potonjeg nalazi se ekstrovertirani Grohl. Međutim, koncerti obaju bendova, ako je vjerovati sretnicima koji su im prisustvovali, uvijek su bili energični i impresivni, samo se ta energija prikazivala na različite načine. To je jako dobro opisao glazbeni kritičar Aleksandar Dragaš, pa ću posuditi njegove riječi umjesto da ih nespretno parafraziram:

„Neosporno, Nirvana je iz sebe također isijavala energiju poput atomske centrale, no u slučaju Cobaina ta je energija bila plod nezadovoljstva i frustriranosti, abdominalnih grčeva i želučanih bolova, nervoze i tjeskobe, depresije i neuroze, potištenosti i nesigurnosti, odnosno želje za slavom koju je prezirao, ali i kojoj je ipak žudio te potrebe da iz sebe izriga demone koji su ga na koncu iznutra izjeli do mjere da si je u glavu ispalio smrtonosni hitac (…) Ako je za Cobaina rock'n'roll bio patnja i muka poput Kristove na križu pa je možda i iz tog razloga morao umrijeti da bi nakon nesretnog života i tragične smrti postao božanstvo, Grohlu je rock'n'roll beskrajno zabavna igra u kojoj neizmjerno uživa i ne smatra je nikakvim opterećenjem, a kamoli mukom, čak i ako ga nakon ovakvih koncerata vjerojatno boli svako vlakno svakog mišića u tijelu.“ ^[1]https://www.jutarnji.hr/kultura/glazba/foto-to-je-atomska-eksplozija-pozitivnih-vibracija-nas-glazbeni-kriticar-bio-je-na-koncertu-foo-fightersa-i-potpuno-se-odusevio/9031268/

Roboti i supermasivne crne rupe

Svega nekoliko tjedana prije koncerata u Puli, u Grazu se odvijao još jedan svojevrsni glazbeni spektakl. Mnogi Hrvati, uključujući moju malenkost, povukli su do drugog po veličini austrijskog grada jer je to uz Beč bilo najbliže odredište na kojem smo mogli poslušati i pogledati bend Muse u čitavoj njihovoj raskoši. Kiša je neumorno pljuštala nekoliko dana prije koncerta, čitavim putem do Graza, kad smo stali u Trojanama da kupimo krafne, u Grazu, na povratku iz Graza, na benzinskoj u Sloveniji i nekoliko tjedana nakon povratka iz Graza, pa nije uopće čudno što je svibanj 2019. godine proglašen rekordno kišovitim mjesecom. No vremenske neprilike u ovom slučaju nisu pokvarile sam događaj jer se koncert odvijao na zatvorenom u sportskoj dvorani Stadthalle Graz.

Članovi benda na ovoj posljednjoj europskoj turneji doista se nisu suzdržavali i otpustili su sve kočnice po pitanju produkcije. Iako su odavno na glasu kao jedan od najboljih bendova uživo, njihovi koncerti sada su se pretvorili u vizualno-auditivni spektakl. Svjetlosni efekti, plesači, roboti koji na pozornici sviraju limene puhačke instrumente i ogromno trodimenzionalno čudovište koje se u jednom trenutku nadvija nad pozornicom i rukom grabi prema publici zaista su stvorili osjećaj kao da smo svi skupa dio nekakve futurističke SF priče.

Sve je naravno bilo popraćeno dobro poznatim glazbenim uspješnicama, ali i pjesmama s novog albuma, a rezultat je bila epska glazbena poslastica koja je zadovoljila i introvertske i ekstrovertske apetite. Matthew Bellamy doduše nije bio pretjerano razgovorljiv, pa se osim standardnih „Dobra večer, kako ste?“, „Hvala!“ i „Doviđenja“ nije previše obraćao publici. No uz sve što se događalo na pozornici, nije bilo ni potrebe za tim. Rijetki su oni koji su te kišne svibanjske večeri napustili dvoranu razočarani.

Šutnja je zlato

Ljeto gospodnje 2017. bilo je po glazbenom pitanju nezaboravno jer je InMusic konačno u Zagreb doveo željno očekivane Kings of Leon. Braća Followill i njihov bratić privukli su nezapamćenu svjetinu od 30.000 duša na Jarun i bio je to najposjećeniji InMusic dotad. Ipak, nastup su mnogi proglasili „hladnim“ i „sterilnim“. Ako očekujete da vas bend animira cijele večeri kako bi zadržali vašu slabu koncentraciju, onda bolje preskočite koncert Kings of Leon.

Ćudljivi, tihi i pomalo sramežljivi Followilli neće pričati viceve i anegdote niti izvoditi kerefeke za vrijeme koncerta, ali ono što mogu reći jest da su tehnički i vokalno gotovo besprijekorni, zvuk je bio dobar izveli su pjesme točno onako kako su trebali i omogućili mi da pjevam uz njih baš kao što sam vježbala cijelu srednju školu dok sam pisala zadaće, pod tušem, na putu na posao i s posla. Oni su svoj posao odradili korektno, kao što se od njih i očekivalo. Ali nije bilo golemih robota, akrobata koji su visjeli iznad pozornice i, nema pojma, letećih slonića s velikim ušima koji bi zadovoljili one koji nisu dva sata sposobni usredotočiti se na glazbu bez da im misli kao dvogodišnjem djetetu odlutaju na nešto drugo.

Uostalom, beskonačno i isprazno trkeljanje za vrijeme nastupa zaista zna biti naporno, ponekad i kontraefektno. Primjerice, ove godine na InMusicu između ostalih nastupao je i bend The Hives. Nisam baš poznavatelj njihovog repertoara, pa sam nastup odlučila popratiti opušteno u sjedećem položaju na travici u zadnjim redovima jer nisam zagriženi fan pa nije bilo potrebe da se guram u prve redove.

Iako nemam nikakvih zamjerki na sam nastup i glazbu, frontmen benda pokvario mi je čitav dojam isforsiranim nabrijavanjem publike da plješćemo, skačemo, uhvatimo se desnom rukom za lijevu petu, dok lijevom rukom držimo nos i vrtimo se u krug zato što, citiram, na koncertima benda The Hives publika MORA SUDJELOVATI. Zaista nepotrebno jer glazba bi zapravo trebala biti to što nas na koncertima pokreće i potiče da plješćemo, skačemo i vičemo, a ne naporni pjevač koji nam ne da ni da na miru pijuckamo koktelčić i uživamo u glazbi. Ovo nije napad na grupu The Hives i njihovu glazbu, naprotiv. Čisto opservacija da bi možda bilo bolje da su više svirali, a manje pričali.

S druge strane, doživljaj je bio posve drugačiji s Frankom Turnerom i njegovim bendom The Sleeping Souls, koji su drugi dan u onom ranom terminu dok je još vani dan nastojali animirati uspavanu publiku na ljetnoj sparini. I u tome su zaista uspjeli. Englez Frank Turner također je razgovorljiv, ali na jedan simpatičan i prirodan način. Publici se obraćao na hrvatskom, i to slažući impresivne zavisno-složene rečenice. Vjerojatno su bile unaprijed dobro uvježbane u zapozorju, ali svaka čast na trudu. Čak je jednu svoju pjesmu u cijelosti preveo i otpjevao na hrvatskom jeziku, na sveopće oduševljenje publike. Koncert je bio dobro odrađen i zabavan za fanove, ali i za slučajne prolaznike i padobrance koji su se tamo zatekli čekajući neki drugi bend koji slijedi.

Nisu svi Freddie

Dvije iste metode postizanja angažmana publike, a dva posve različita ishoda jer nije poanta silom natjerati ljude u publici da sudjeluju, poanta je imati toliko dobar nastup da oni to sami požele učiniti. Ponekad se to može postići samo svirkom, a ponekad pomaže i karizma. Ponekad ne pomaže ništa jer se zvijezde taj dan nisu posložile i nije se dogodio klik. Katkad je bend sam po sebi toliko velik i poznat da je dovoljno samo da stanu na pozornicu i publika će zajedno s njima pjevušiti čitav repertoar, kao što je bio slučaj s The Cure. Garbage su također uspješno u prve redove prizvali sve svoje fanove, a pritom je neponovljiva Shirley Manson, jedna od najvećih ženskih rock ikona devedesetih, duhovito, igrajući često na kartu nostalgije, komunicirala s publikom.

Što čini uspješan koncert? Voljela bih reći, možda pomalo naivno, da je dovoljno samo dobro i sa srcem odsvirati i otpjevati svoj repertoar. Ako pritom uspješno porazgovarate s publikom, super. Ako ne, ne smeta. Nažalost (ili nasreću), nisu svi Freddie Mercury koji zaigrano vokalizira u noć dok publika zaneseno ponavlja za njim, a u zraku se osjeća elektricitet i sinergija.

Ili Dave Grohl koji nas razdragano zove „Mothefu****ima“ i s velikim osmijehom na licu obećava sate i sate lude svirke. Neki su glazbenici anksiozni, sramežljivi, tjeskobni, povučeni, ali ako stvarno pažljivo slušate i ako to želite, čut ćete njihovu priču. Uvjerena sam da u svima nama čuči karizmatična, simpatična i zabavna, možda čak i ekstrovertirana individua. Razlika je samo u tome što je jedni otvoreno pokazuju svima, a drugi samo onima koji to zaslužuju