Da ste me prije nekoliko godina pitali bih li mogao raditi s djecom predškolske dobi te prvašima i drugašima, zasigurno bih sasvim odlučno odgovorio: „Nema šanse! Nemam ja živaca za njih“. Danas još odlučnije mogu kazati da bih se itekako prevario. Naime i šanse i živci odjednom su se stvorili kada me Verena upitala bih li volio odraditi barem jedan ciklus vježbi čitanja Pssst... čitamo! u dragome nam Dječjem odjelu Stribor. Mora da su me tada omamili mirisi novopridošlih slikovnica ili pak šarenilo boja na zidovima, a možda i činjenica da sam se u isto vrijeme odlučio voditi obiteljske pričaonice Pssst... priča! na čak dvjema lokacijama. Mnoštvo me toga dakle, osim zbivanja na fakultetu, snašlo toga ljeta 2012. godine, ali zato sam danas bogatiji za dvadesetak života s kojima sam proveo tri ciklusa vježbi čitanja – i upravo zalazim u četvrti.

Toliko igara, toliko ideja!

Prvi sam se put s djecom u ulozi učenika susreo kada je valjalo nastaviti rad s drugašima. Bila su to djeca iste dobi i istoga obrazovanja, ali u svemu ostalome na tako prelijep način istovremeno različita i vrlo, vrlo slična. Djeca, nerijetko sam razmišljao, pa samo ih igra zanima – što bih ja sada tu njih trebao poučavati? I doista, igra je bila u pitanju, no zamislite kako je bilo lijepo otkriti one igre koje me nitko dotad nije naučio na fakultetu, a koje pomažu u jezičnome razvoju i djeteta i samoga poučavatelja: brzalice, brojalice, križaljke, slikopriče... Toliko igara, toliko ideja! Valjalo je početi čitati i logopedsku literaturu, proučavati razvoj djeteta na malko drukčiji način od onoga na koji sam naviknut na fakultetu te, što je još bitnije, proučavati napredak svih tih polaznika vježbi čitanja iz sata u sat.

S drugašima sam se družio samo taj jedan ciklus, no odmah potom, već u veljači, stigli su mi prvi prvaši. S njima sam pak doista održao oba (njihova) ciklusa vježbi čitanja – i proljetni i jesenski – stoga sam uspio zaviriti u njihove načine učenja, čitanja, ali i svakodnevne životne probleme s kojima su se susretali i jedva čekali kazati mi ih u ponedjeljak. Nakraju im nisam bio samo voditelj vježbi čitanja, ne – postao sam im dio svakodnevnice. I to je, vjerujte, nešto posebno. (Više i ne znam koliko sam ja njima uspio pružiti znanja i pomoći u čitanju, a koliko oni meni energije za sve ostalo što u životu valja učiniti, jer omjer svakako ide u njihovu korist.)

"Mali ljudi" u nama bude usnulu kreativnost

Na fakultetu mi vrlo često kažu da imam prednost što se tiče školske prakse, dakle silnih hospitacija i držanja oglednih sati, ali to se ne očituje toliko u metodičkim i didaktičkim odlukama koliko u osjećaju za djecu, njihove potrebe, navike i očekivanja. Jednom kada počneš raditi s nekime tko je uvelike mlađi od tebe, tko tek kroči u svijet, začudiš se s kojom lakoćom počneš razmišljati o svijetu poput njega. Zato ih, izgleda, i ne mogu smatrati „djecom“, već „malim ljudima“ koji u meni uvijek iznova bude kreativnost. Zajedno otvaramo kuverte i izvlačimo pomiješane papiriće ispisane nekim čudnovatim slovima, a kada ih posložimo, otkrijemo vrle nove rečenice! Imena si pamtimo tako da povezujemo prvo slovo svakoga imena s nekim bićem, nekom stvari ili pak pojavom. Na početku sata iz tjedna u tjedan netko mi drugi pomaže podijeliti olovke i gumice. Strpljivo čekamo jedni druge, pomažemo si, a svi nam razgovori o raznoraznim temama pomažu obogatiti rječnike u našim umovima. No nije tako bilo otpočetka.

Odnos pun povjerenja

Kada sam prvi put morao održati prvi sat vježbi čitanja s prvom grupom polaznika, ne da nisam znao tko sam i što sam, već sam zaboravio i zašto sam uopće ondje. Horoskopski mi je lav pomogao tek u improvizacijama (kojih je još uvijek mnogo, usput rečeno). Tijekom prvih nekoliko puta morali smo uspostaviti neka nova pravila, paziti što ćemo i kako reći, razgovarati o ponašanjima i posljedicama koje neka ostavljaju, ali više smo od svega morali jedni druge upoznati. Na taj se način i stvorio taj odnos pun povjerenja, a što je najbitnije od svega u kojoj god nastavi, bila ona školska, knjižnična ili fakultetska. Onaj trenutak kada shvatiš koliko su neiskvareni, željni znanja, koliko cijene tvoj trud (iako nerijetko ponašanjem pokazuju upravo suprotno), eh, to je vrijedno i živaca i šansi.

Sada su mi na red došli neki novi prvaši, jedna sasvim nova i drukčija skupina djece, ali tako posebna i draga. Upravo je to čar koju sam iskusio nešto prije ostatka kolega s fakulteta – upoznavati se i naizgled rastajati s generacijama djece, tj. učenika. Iskusio sam to donekle i u dvama ciklusima obiteljskih pričaonica kada sam neke predškolce otpratio u prvi razred osnovne škole, no biti u istoj prostoriji s desetak različitih osobnosti, interesa, želja, priča... to je doista bogatstvo svakoga nastavnika. Upravo zato ne mogu kazati da ih na vježbama čitanja ne znam čemu poučavam. Dapače, više oni mene poučavaju kako predavati. Hvala im na tome.

Iz ponedjeljka u ponedjeljak slušam iste glasove. Dočekujem iste roditelje koji me nakon svakoga sata pitaju kakva su im djeca bila, je li sve bilo u redu s ponašanjem, ima li pomaka u čitanju. Pripremam različite zadatke i radimo na različitim vještinama – čitanja, pisanja, govorenja. No najljepše je čuti zborno komentiranje dana u školi i vidjeti ruke koje se dižu kada ih se nešto pita. Toliko glasova i toliko ruku – eto, na tome ostaje svijet čiji sam i ja dio. Stoga isprika poradi ispravljanja: iz ponedjeljka u ponedjeljka slušam sve, samo ne obične glasove.

Vjerujte mi, predivno je slušati glazbu dječjih umova – ti glasovi stvaraju.