Sigmund Freud svakako je jedna od bitnijih figura kada govorimo o kulturi dvadesetoga stoljeća te je osmišljavanjem psihoanalize i, među ostalim, konceptom nesvjesnoga uvelike utjecao na razumijevanje čovjeka i njegova odnosa naspram okruženja, kao i na razvoj krize razuma, koja se očitovala u modernizmu pa tako i njegovim umjetničkim tekovinama poput književnosti. Brojni književnici bili su fascinirani psihoanalizom, odlazili su na seanse, a i psihoanalitičke ideje prodirale su u književnost ili su nadahnule određena književna djela pa i pravce poput nadrealizma ili alogičnoga pjesništva u modernizmu.

Razvoj filmske umjetnosti krenuo je u vrijeme kada se psihoanaliza također počela razvija i etablirati, a posrijedi je kraj devetnaestoga stoljeća, pa imaju zajednički društveni i kulturni kontekst. Psihoanalitički koncepti utjecali su i na filmsku umjetnost, a i sam je ugođaj u kinodvorani blizak uranjanju u snove prilikom odlaska na počinak. Psihoanaliza je utjecala na tumačenje kulture, ali se razvila i u metodologiju za proučavanje književnosti te filma (psihoanalitička kritika). Danas postoje brojna psihoanalitička tumačenja različitih filmskih klasika.

Film je stoga posuđivao od psihoanalize: rad sna, slobodne asocijacije, povratak potisnutoga, nesvjesno, edipacija, mazohizam, parcijalni nagoni, fetišizam, pogled, narcizam, histerija pa su tijekom njegove povijest psihoanalitički koncepti prodirali u različita djela (primjerice Sjever-sjeverozapad (1959), Psiho (1960) i Ptice (1963) Alfreda Hitchcocka; Crni labud (2010) Darrena Aronofskoga...), često u populariziranom a katkada i trivijaliziranom obliku. Čak su i producenti nastojali Freuda primamiti na suradnju.

Psihoanalitičari suradnici filmaša

Povijesna priča kaže da je slavni holivudski producent Samuel Goldwyn ponudio Freudu sto tisuća dolara 1925. godine za suradnju na filmu koji se trebao baviti ljubavnom pričom Antonija i Kleopatre. Do iste nikada nije došlo jer je Freud bio skeptičan prema komercijalizaciji i banalizaciji psihoanalize, no to nije pokolebalo producente u njihovim naumima. Tako se iste godine njemački producent Hans Neumann obratio psihoanalitičaru sa željom da surađuju na stvaranju ostvarenja koje će predstavljati najrealističniji psihološki film do tada snimljen. Neumann je smatrao da Freudove teorije imaju veliki filmski potencijal te ih se lako može približiti publici, no Freud nije dijelio njegov entuzijazam.

Razmotrimo na koji način njegov lik i psihoanalitički koncepti bivaju iskorišteni kroz takozvanu „apokrifnu povijest“, koja svoje izvore prvenstveno ima u književnosti, te kako se ona potom odrazila na televizijsku produkciju.

Nakon što ga je ostavio na cjedilu, morao se obratiti njegovim učenicima, koje je pronašao u Berlinu. Posrijedi su bili Hanns Sachs i Karl Abraham, koji su unatoč „očevu“ negodovanju, prihvatili da budu savjetnici u stvaranju „psihoanalitičkoga filma“. U toj su se ulozi uhvatili prepravljanja scenarija Colina Rossa Tajne duše: psihoanalitička drama (1925), koji je režirao G. W. Pabst. Sachs je ujedno izdao brošuru uz film naslovljen Psihoanaliza. Zagonetka nesvjesnoga, čiji je cilj bio da širokoj publici objasni temelje psihoanalitičke terapije. Priča samoga djela razmatrala je psihološku problematiku protagonista Martina Fellmana, uglednoga profesora, kojega proganjaju mučni košmari. Stoga jadan čovjek pomišlja da gubi razum te se počinje pobojavati da bi mogao ubiti vlastitu suprugu. Njegove psihičke stranputice nastoji izliječiti psihijatar doktor Orth pa ostvarenje u središte postavlja odnos pacijenta i analitičara.

Freud se kao protagonist pojavio u nizu igranih filmova različitih žanrova u rasponu od kriminalističkih (The Seven-Per-Cent Solution (1976) Herberta Rossa), preko dramskih (Nineteen Nineteen (1985) Hugha Brodyja) i pseudobiografskih (A Dangerous Method (2010) Davida Cronenberga) do lakih komedija (The Secret Diary of Sigmund Freud (1984) Danforda B. Greenea, inače jugoslavensko-američka koprodukcija). Cilj mi nije, zbog ograničenoga prostora, provesti čitatelja kroz spomenutu produkciju, nego razmotriti na koji način njegov lik i psihoanalitički koncepti bivaju iskorišteni kroz takozvanu „apokrifnu povijest“, koja svoje izvore prvenstveno ima u književnosti, te kako se ona potom odrazila na televizijsku produkciju.

Knjiški Freud

Jedan od najpopularnijih i najproduktivnijih romanesknih žanrova u postmodernoj književnosti bio je povijesni roman. Postmoderna se, s obzirom na destabilizaciju granice između visoke i popularne književnosti, voljela poigravati popularnim žanrovima poput povijesnoga, kriminalističkoga i znanstveno-fantastičnoga romana te koristiti njihovim strategijama da bi razmotrila “ozbiljnu” problematiku. Posrijedi su vrste koje su došle na zao glas zbog pretjerane serijalizacije te podilaženja ukusu široke publike. Međutim, postojao je još jedan, mnogo važniji razlog za njihovo ponovno oživljavanje – otvarale su mogućnost za propitivanje oblikovanja, odnosno konstruiranja mogućih svjetova, procesa pisanja i čitanja te razmatranje književne samosvijesti. Tako se postmoderni povijesni roman ili historiografska metafikcija bavio problematikom povijesne spoznaje i pisanja o povijesti.

S obzirom na problematiku propitivanja povijesne spoznaje, otvara se mogućnost alternativnim tumačenjima povijesnih događaja i aktera kao i davanja glasa utišanima, čime nas se potiče da promišljamo o svima onima koji su, zbog toga što su bili izvan društvene moći, ostali marginalizirani ili “nezabilježeni”.

Temeljna preokupacija mu je bila autorefleksivnim, odnosno metafikcionalnim postupcima povući paralelu između oblikovanja povijesne naracije u romanu te naracije povijesnoga tumačenja u historiografiji. Time se nastojao propitati monolitni historiografski diskurz jer se sugeriralo da je službena povijesna rekonstrukcija odgovara centrima moći, a temeljena je na ostacima iz prošlosti – materijalima i dokumentima – koji podliježu selekciji, analizi, slaganju i interpretaciji povjesničara, što su strategije koje također koristi književnost i kojima barataju pisci u oblikovanju književne naracije. Ujedno otvaraju mogućnost da je nešto ostalo nezabilježeno, odnosno bez dokaza pa ne može postati predmetnom povijesne znanstvene obrade.

S obzirom na problematiku propitivanja povijesne spoznaje, otvara se mogućnost alternativnim tumačenjima povijesnih događaja i aktera kao i davanja glasa utišanima, čime nas se potiče da promišljamo o svima onima koji su, zbog toga što su bili izvan društvene moći, ostali marginalizirani ili “nezabilježeni”. Zato se postmoderni povijesni roman često nastojao poigrati poviješću, iskriviti je, biti revizionistički nastrojen, pa i time što je nudio alternativna tumačenja. Brian McHale u studiji Postmodernist Fiction (1987) navedeno određuje terminom “apokrifna povijest” koji sugerira da sada dolazi po poigravanja i subverziranja “službene povijesti” i njezinih objašnjenja, a to se vrši na različite načine u rasponu od unošenja fantastičnih elemenata do anakronizama.

U kontekstu apokrifne povijesti autor ističe tri postupka: alternativna povijest, tajna povijest i povijest kao fantazija. U prvome slučaju dolazi do postuliranja alternativne, no moguće inačice povijesnih procesa koji su sukobu sa službeno verificiranom verzijom. Primjerice Sindikat jidiških policajaca (2007) Michaela Chabona i Zavjera protiv Amerike (2005) Philipa Rotha predstavljaju izvrsne primjere. U oba romana nudi se alternativna povijest Drugoga svjetskoga rata i svijeta nakon njega. Prvi kreće od ideje da izraelska država nije osnovana, nego su Židovi dobili na pedesetogodišnje korištenje autonomnu oblast na Aljasci. Drugi sagledava što bi se dogodilo da je na predsjedničkim izborima u SAD-u tijekom Drugoga svjetskoga rata pobijedio profašistički kandidat Charles Lindbergh i da je Amerika u vojni sukob ušla na strani sila Osovine (hvaljena adaptacija Rothova romana u formi miniserije prije nekoliko tjedana počela se prikazivati na HBO-u).

Tajna povijest upućuje na konspirativne teorije i narative koji sugeriraju da se iza slike koju oblikuje »službena« povijest kriju zakulisne igre te tajne organizacije koje upravljaju tijekovima povijesnih procesa kao što je to u slučaju Drugoga svjetskoga rata razmatrano u romanu Gravity`s Ranbow (1973) Thomasa Pynchona. Povijesna fantazija kombinira povijesno s fantastičnim pa faktografski i povijesno verificirani okvir povezuje sa žanrovskim strategijama fantastike ili znanstvene fantastike. Primjerice Klaonica 5 (1969) Kurta Vonneguta priču o traumi vezanoj uz Drugi svjetski rat povezuje s trivijalnim obrascima otmice vanzemaljaca.

Ženska perspektiva

Freud te njegov život i stvaralaštvo također su nekoliko puta sagledavani kroz prizmu književne apokrifne povijesti. U romanu Sestra Sigmunda Freuda (2011) makedonski spisatelj Goce Smilevski nadovezuje se na niz činjenica iz života i djela psihoanalitičara, no temeljna situacija, na kojoj gradi roman, njegov je odnos naspram sestre Adolfine. Freud je 1938. otišao u London kako bi izbjegao nacistički progon u Austriji. Sa sobom je poveo niz ljudi poput djece i supruge, suprugine sestre, posluge, liječnike, no ne i vlastite sestre, koje živote skončavaju u nacističkim koncentracijskim logorima. Zašto je njih ostavio, nikada nije razjašnjeno pa roman nastoji ponuditi odgovor, koji ne treba shvatiti kao istinu, nego mogućnost da se književni tekst poigra s Freudom i njegovim nasljeđem. Djelo odbacuje vjerodostojnu povijesnu rekonstrukciju, a umjesto nje afirmira se kreativna i subverzivna igra koja služi za oblikovanje polemičkoga pristupa liku i djelu Freuda te nasljeđu psihoanalize. Navedeno se čini iz osobite – ženske perspektive, na što upućuje i sam naslov.

Smilevski nije povjesničar pa se može poigravati činjenicama te povezivati fikciju i fakciju jer stvara mogući svijet, a Roudinesco zahtijeva kao povjesničarka egzaktnu povijesnu reprodukciju, što književnost nije dužna činiti.

Pripovjedačica u njemu nije određena imenom i prezimenom, nego krvnim srodstvom i obiteljskom relacijom naspram brata, muškarca, znamenite ličnosti dvadesetoga stoljeća, koja se učestalo određuje kao “otac psihoanalize”. Zato alternativna povijest ovdje označavana davanje glasa Drugome, koji se potisnut ili čak sasvim izostavljen iz povijesti. Roman Smilevskoga nudi perspektivu zaboravljene suputnice povijesti – sestre i žene, a pomoću subjektivne pripovjedačice propituju se brojni psihoanalitički koncepti. Decentrirana propovjedačka funkcija također ironizira Freudove radove o ženskosti (Razrješenje Edipova kompleksa, Ženskost, Ženska seksualnost, O psihičkim posljedicama nekih anatomskih razlika među spolovima) koji su pisani iz muške i patrijarhalne perspektive jer žena dobiva glas da se o njima očituje na temelju vlastitih životnih iskustava.

Kroz oblikovanje sestrine autobiografije, djelo vodi dijalog s nekim od temeljnih psihoanalitičkih koncepata: konstrukcijom ženskosti, odnosom muškosti i ženskosti, patricentričnošću, Edipovim kompleksom, potiskivanjem, melankolijom, terapijom, religijom. Roman je izazvao žustru reakciju ugledne francuska povjesničarke i psihoanalitičarke Elizabeth Roudinesco, koja je objavila žestok članak naslovljen Užasan dr. Freud u književnom dodatku francuskoga Le Mondea (2013). Smilevskome je štošta zamjerila u rasponu od tretmana lika Freuda kao pervertita, mizoginoga, fasciniranoga nacizmom, opsjednutoga novcem i masturbacijom, nazvavši roman klišeiziranim, nespretnim i maternalističkim, a ponajprije ju je zasmetao autorov povijesni revizionizam jer smatra da ne postoje dokazi da je Freud odgovoran za smrt sestara.

Iako Roudinesco i sama nije pažljivo čitala roman te svoje tvrdnje nije uvijek argumentirano objasnila (a Smilevski joj nije ostao dužan odgovor!), njihovo nerazumijevanje je rezultat sraza književne i historiografske svijesti. Smilevski nije povjesničar pa se može poigravati činjenicama te povezivati fikciju i fakciju jer stvara mogući svijet, a Roudinesco zahtijeva kao povjesničarka egzaktnu povijesnu reprodukciju, što književnost nije dužna činiti.

Hotel

Prije Sestre Sigmunda Freuda, jedan od najpoznatijih primjera pojave Sigmunda Freuda u književnosti kultni je postmoderni roman The White Hotel (1981) D. M. Thomasa, čija je priča usredotočena na Lisu Erdman, austrijska operna pjevačica koju slavni psihoanalitičar liječi zbog psihosomatske boli. Posrijedi je fikcionalan lik utemeljen na stvarnim Freudovim slučajevima. On vjeruje, sljiedeći psihoanalitiče postavke, da pacijentica pati od traume iz prošlosti koja se manifestira kroz tjelesne simptome, no posrijedi je psihički ožiljak koji će se tek dogoditi, a vezan je uz Drugi svjetski rat i holokaust. Roman se otvara u epistolarnoj formi, a korespondenti su članovi Freudova kružooka Sandor Ferenczi i Hanns Sachs. Pisma se počinju fokusirati na Lisu, koja je napisala dva pornografska teksta tijekom liječenja.

Tijekom seksualnih odnosa, ostali gosti pogibaju u različitim nesrećama. Događaji u hotelu odražavaju unutarnje živote njegovih stanovnika, imaju oniričke odlike te upućuju na razvoj budućih događaja u romanu.

Don Giovanni (prema Mozartovoj operi) narativna je pjesma o mladoj ženi koja u vlaku susreće vojnika s kojim započinje seksualnu vezu. Putuju u bijeli hotel, a vojnik je Freudov sin Martin. Tijekom seksualnih odnosa, ostali gosti pogibaju u različitim nesrećama. Događaji u hotelu odražavaju unutarnje živote njegovih stanovnika, imaju oniričke odlike te upućuju na razvoj budućih događaja u romanu. Freud je potom traži da napiše analizu pjesme, što je sljedeći dio romana naslovljen The Gastein Journal, a riječ je prepričavanje Don Giovanija u proznom obliku. Sljedeći segment romana je Freudova analiza Lise, gdje je naziva „Anna G“. Dio romana nakon toga pisan je tradicionalno u trećem licu: Lisa se vraća karijeri nakon završetka terapije te se razilazi u stavovima s Freudom.

Predzadnji dio odvija se nakon vremenskoga skoka od deset godina te prati protagonističin odlazak u logor. U posljednjem dijelu vraća se u bijeli hotel, koji sada predstavlja kamp za putnike u Palestinu. Posrijedi je narativno eksperimentalan, metafikcionalan i postmoderan roman koji razmatra osobnu i povijesnu traumu te načine kako se s traumom ljudi nose. Djelo povezuje različite tipove pripovjedača, od pouzdanih do krajnje nepouzdanih i mentalno uznemirenih te moduse od naoko realističnoga, preko epistolarnoga do nadrealističkoga i oniričkoga, vremenski skokovi su učestali te se služi konvencijama teksta u tekstu. Racionalisitčkom diskurzu psihonalize u formi studije slučaja suprotstavljene su protagonističina subjektivna poimanja i vizije.

Kao kuriozitet može se spomenuti da se u hrvatskoj književnosti Freud također pojavljuje u romanu Christkind (2003) Borisa Dežulovića. Nakon što se putnik iz budućnosti vraća iz austrijske provincije, gdje nije mogao smoći snage da ubije Hitlera dok je bio dijete, u kupeu vlaka sjedi nasuprot Freuda te zapodijeva razgovor.

Novi televizijski Freud

McHaleova tumačenja mogu se primijeniti i na audiovizualne forme poput filma i televizijskih serija, a jedan od odličnih primjera je recentna serija Freud (2020), koja će zasigurno među frojdovcima i tvrdokornim psihoanalitičarima izazvati zgražavanje i kontroverze. Austrijsko-njemačku koprodukciju redateljski potpisuje Marvin Kren, koji je uz Stefana Brunnera te Benjamina Hesslera i koscenarist. Serija broji osam nastavaka, a zaplet je vezan uz mladoga Sigmunda Freuda (Robert Finster) koji na temelju neortodoksnih metoda nastoji izgraditi liječničku karijeru u Beču krajem devetnaestoga stoljeća, gdje je dodatno držan na distanci zbog židovskoga porijekla.

Prkosi onovremenom medicinskom establišmentu jer smatra da u psihičkih pacijenata bolest nije rezultat zatajenja u organskoj domeni, nego su posrijedi traume, šokovi, odnosno psihički ožiljci. Problematika „duševnoga“ posebice dolazi pod udar jer se kosi s materijalističko-pozitivističkim konceptima onovremene liječničke profesije. Igrom slučaja junak dobiva mogućnost dokazati svoje teorije u praksi tako što se uplete u neobičan slučaj u kojem sudjeluju medij Fleur Salome (Ella Rumpf) te policijski istražitelj Alfred Kiss (Georg Friedrich). Oba lika nose određene psihičke ožiljke koji se manifestiraju psihosomatskom reakcijom. Fleur je svjedočila pokolju koji su nad Mađarima izvršili austrijski vojnici tijekom revolucije 1848., a Kiss (Georg Friedrich) je morao na ratištu u Bosni odabrati između života ratnih zarobljenika te sina, vojnoga dezertera. Narativni okidač, zaslužan za ispreplitanje njihovih priča, ubojstvo je prostitutke na početku prve epizode.

Serija time fabularno i narativno stvara kompleksnu strukturu u kojoj se isprepliće niz fabularnih linija i podlinija. Prva je vezana uz Freuda te njegove obiteljske te poslovne odnose, posebice naspram dviju očinskih figura: profesora Theodora Meynerta (Rainer Bock), inače stvarne povijesne figura, čiji su učenici zaista bili Breuer i Freud, a od potonjega se neurolog odvojio jer nije prihvaćao korištenje hipnoze; drugi je također temeljen na stvarnoj povijesnoj ličnosti Josefa Breuera (Merab Ninidze), koji je na bazi slučaja Anne O. osmislio liječenje razgovorom, te u seriji predstavlja zaštitnika i prijatelja. Pritom je junak otvorio vlastitu praksu i puno radi, a kako bi nadvladao stres izdašno se koristi kokainom, što se kao senzacionalistički motiv često provlači narativima o Freudovu životu pa tako i u Krenovoj seriji.

Druga prikazuje Afreda Kissa te njegovo nastojanje da uđe u trag ubojici prostitutke, a to ga vodi do njegova staroga dušmanina u vojsci. Prema logici kriminalističkoga zapleta jedan zločin vodi do počinjenja drugoga, a oni su često vezani uz prazločin počinjen u prošlosti prije aktualnoga vremena radnje. Tako se i Kiss veže uz istragu, a usput mora riješiti osobne demone te po život opasne prijetnje iz vojnoga vrha. Treća prikazuje dekadentni bračni par Sophiju (Anja Kling) i Viktora von Szaparyja (Philipp Hockmair) te njihovu posvojenu kćer Fleur Salome. Oni okupljaju kremu onovremenoga bečkoga društva na tada pomodnim spiritističkim seansama u svojoj vili na rubu grada. Von Szaparyjevi imaju želju da budu reintegrirani u društvo jer in bečki dvor kao Mađare drži na distanci kao odmazdu za revolucionarna zbivanja krajem četrdesetih godina devetnaestoga stoljeća.

Serija predstavlja spoj alternativne, tajne i povijesti kao fantazije, što djeluje kao ambiciozan pothvat koji prijeti da posrne u konfuziju. Alternativna povijest ostvaruje se tako što serija pripovijeda priču o Freudu koja je drugačija od službene i povijesno verificirane. Djelo uzima pojedine činjenice iz života Freuda, no većinu ih mijenja. Primjerice obiteljska struktura je drugačija: ima jednu, zavidnu sestru; Martha je i dalje prisutna, ali ne mogu stupiti u brak dok Freud ne stekne financijsku sigurnost; najbolji prijatelj mu je književnik Arthur Schnitzler, podršku mu predstavlja Josef Breuer, Fleur Salome referenca je na Lou Andreas-Salomé, iako s njom nema ništa zajedničko. Krajnje pojednostavljuje nastanak psihoanalize i psihoanalitičkoga konteksta. Naznačen je onovremeni antisemitizam pa je posrijedi priča o Židovu znanstveniku koji je pomogao carstvu. Pritom kao polaznicu uzima koncept hipnoze, na kojoj su uostalom i zasnovane fabularne peripetije. Ukratko, fikcionalna je teza da je Freud zapravo bio zaslužan za spašavanje Austro-Ugarske od mađarskih nacionalista, što je ostalo izbrisano iz “službene” povijesti.

Tajna povijest

Tajna povijest sugerira da ono što znamo o Freudu i njegovim djelima te nastanku psihoanalize nije nužno i jedino što se uistinu odigralo te da se nije dogodilo na način kako su nas udžbenici naučili. Doktor je napisao knjigu na temelju vlastita iskustva s Fleur i von Szaparyjevima, a bavila se mogućnošću korištenja hipnoze kao revolucionarnoga i političkoga oružja. Posrijedi je bio vrlo subverzivan materijal jer sugerira da vojska i oružana sila nisu potrebne da bi se promijenio tijek povijesti. Navedeno se vrlo perfidno može izvesti sugestijom. Stoga car Franz Josef (Johannes Krisch) zabranjuje objavu knjige, u čemu sudjeluje i vojna tajna policija, jer je djelo odveć riskantno i kontroverzno te može naštetiti ugledu carstvu. Predstavit će ga u lošem svjetlu te otkriti njegove slabosti.

Kaže car da je nedopustivo da u javnost dospije činjenica da su imperij spasili Židov i pijani policajac. Kao kompenzaciju za objavljivanje knjige nude mu novac i povratak na posao. Njegova prva pacijentica Fleur Salome također govori kako ne želi da napiše o njoj knjigu, nego da bude poticaj za brojna druga njegova djela. Serija sugerira da je Freudovo ključno djelo cenzurirano iz centara političke moći, ali da je ta zabrana bila zaslužna za niz drugih ideja koje je psihoanalitičar koncipirao. Vrlo znakovito, prvo što mu nakon zabrane publiciranja pada na pamet koncept je nesvjesnoga.

Povijest kao fantazija vezana je uz unošenje nadnaravnih i fantastičnih zbivanja u priču, odnosno onoga što ide onkraj iskustvene zbilje. Posrijedi je najproblematičniji dio serije, ponajprije zbog činjenice da se danas još uvijek iz pojedinih domena psihoanalizi osporava njezina znanstvenost te je se dovodi u vezu s maštanjem i okultnim. Serija takva poimanja i sumnje samo produbljuje radi postavljanja atraktivne i nepredvidljive radnje pune nepoznanica i obrata. Freud na temelju okultnih knjiga saznaje što je to taltos, javljaju se okultističke seanse, demoni i zaposjedanja, koji se na bizaran način povezuju s psihoanalitičkim poimanjem histerije.

Na temelju navedenoga dalo bi se zaključiti da se serija traži osviještenoga gledatelja kojem će biti poznati osnovni koncepti psihoanalitičke teorije. Međutim, tome nije tako jer serija ne bi mogla računati na široku publiku te bi u svom intelektualizmu bila odveć hermetična.

Svaka od osam epizoda naslovljena je po jednom psihoanalitičkom konceptu. Prva je nazvana Histerija jer uspostavlja kontekst. Freud se upravo zbog njezina tumačenja razilazi s profesorima, a Fleur se u priču uvodi kao primjer histerične žene. Ujedno se histerija nastoji izliječiti hipnozom. Time su predstavljeni glavni likovi te fabularni pokretači. Potom slijedi Trauma, koja gledatelja uvodi u domenu psihičkih ožiljaka bitnih protagonista poput Kissa i Fleur. Njihove pretpovijesti otkrivaju se u blago halucinantno intoniranim analepsama koje kroz seriju pokazuju analitičku strukturu. Ne otkrivaju nam sve podatke odjednom, nego postepeno, pa čak nas u početku mogu navesti na krivi trag, očito upućujući na potiskivanje i iskrivljavanje. Mjesečarenje vezano je uz hipnotička stanja te manipuliranje likova hipnozom, odnosno sugestijom putem koje se pretvaraju u svojevrsna oružja koja bivaju usmjeravana hipnotizerima, što se osobito odnosi na situaciju Fleur, ali i niza sporednih likova koji nesvjesno izvršavaju tuđe naredbe.

Totem i tabu bavi se primitivnim, praiskonskim, nasilnim u svakome čovjeku te se eksplicira pobuna protiv oca, napose kroz podzaplet vezan uz princa Rudolfa. Žudnja se bavi različitim nagonskim aspektima protagonista, napose seksualnim privlačnostima i strastima. Regresija upućuje na povratak na prethodnu razvojnu fazu te u slučaju likova predstavlja povratak na jednostavnije faze razvoja ličnosti, kao i razrješavanje infantilnih trauma. Katarza u psihoanalitičkoj teoriji označava trenutak kada traumatični događaji bivaju osviješteni pa u ovoj epizodi kako na razini radnje tako i na razini likova sukobi bivaju razriješeni. Posljednja epizoda naslovljena je Suzbijanje, što je prema Freudu dobrovoljan oblik potiskivanja, a odnosi se na svjestan postupak protagonista da se pokore volji oca, odnosno cara te se odreknu svojih „žudnji“ (primjerice objave subverzivne knjige).

Na temelju navedenoga dalo bi se zaključiti da se serija traži osviještenoga gledatelja kojem će biti poznati osnovni koncepti psihoanalitičke teorije. Međutim, tome nije tako jer serija ne bi mogla računati na široku publiku te bi u svom intelektualizmu bila odveć hermetična. Freud je ipak uradak za široke mase, u kojem je naslovni lik neka vrsta psihološkoga ili čak okultnoga detektiva. Psihoanalitički naslovi pojedinih epizoda ne trebaju zavaravati jer u njima nema puno psihoanalitičkoga sadržaja, a kada se on i javlja, ne može se govoriti o ozbiljnom tretmanu.

U većini slučajeva ti su koncepti krajnje pojednostavljeni, popularizirani i banalizirani, često iskrivljeni ili pogrešno shvaćeni. Svrha im je efekt, a ne težnja za ozbiljnim zahvatom u građu. Tu dolazimo do temeljenoga problema Krenova ostvarenja. Iako stvaranje apokrifne povijesti može u spretnim rukama postati poprište poticajne intelektualne igre, treba paziti što se čini. Njegov Freud nažalost samo je igra, vrlo praznjikava i nikako intelektualna. Serija je izvrsno producirana – kostimografija i scenografija, kao i specijalni efekti na visokoj su razini, režija je dobra jer Kren vješto zna postaviti prizore i oblikovati upečatljivu atmosferu, glumci su mu vrlo solidni.

Problem je fabularna kombinatorika, koja je u svojoj besmislenosti na trenutke surealna. Demoni, hipnoza, psihoanaliza, mediji i spiritizam, mađarski nacionalisti i bečki dvor dovedeni su u isti kontekst pa priča počinje nalikovati na bosanski lonac u koji je sve i svašta, bez reda i poretka natrpano. Pritom mladi Freud nastoji razriješiti svoje osobne demone i slutnje, a bome i prestolonasljednik Rudolf, koji gotovo da je prikazan kao životinja u ljudskom obliku. Ta je regresija ne čak na infantilnu nego animalnu razinu posljedica odgoja njegova oca. Gotovo je parodična surealna scena u kojoj mu se u viziji javlja preminula majka i potiče ga da se edipski pobuni protiv oca i njegovih zabrana.

Dokumentarizam

Inače je televizija Freudom bila zaokupljena napose u formi dokumentarnoga filma, a jedan takav je Young Dr. Freud (2002) Davida Grubina, koji je inače u karijeri bio sklon raditi dokumentarne biografije (Abraham and Mary Lincoln: A House Divided, Napoleon). Kako i sam naslov sugerira, djelo je usredotočeno na rano, odnosno formativno razdoblje Freudove karijere. Građeno je od dvaju jednosatnih dijelova, a započinje razdobljem studiranja te završava s objavom Tumačenja snova (1900). Dokumentarac nastoji predstaviti psihoanalitičke koncepte, što sasvim ne uspijeva jer ima premalo vremena za zaokruženo izlaganje. Pritom psihoanlitičari poput Martina Bergmanna, Morrisa Eaglea, Elizabeth Young-Bruehl i Ethel Person doprinose razvoju biografske priče jer unose komentare, analize i zapažanja.

Iznim pokušaja da se oblikuju tradicionalni biografski narativi u dokumentarnim i fikcionalnim televizijskim formama, psihoanaliza i dalje čeka na hrabriji tretman u kontekstu apokrifne povijesti.

Fikcionalnim televizijskim žanrovima i formatina psihoanalitičar nije bio osobito zanimljiv. Pritom je najambicioznija bila BBC-jeva miniserija Freud (1984) od šest jednosatnih epizoda s Davidom Suchetom u naslovnoj ulozi, a redateljski je potpisuje Moira Armstrong. Posrijedi je retrospektivna naracija jer se otvara na kraju životnoga puta protagonista, a potom se prate njegovi životni usponi i padovi, mahom odrasle dobi te postoje tek sporadične reference na djetinjstvo. Serija time gradi svojevrsnu naraciju sjećanja jer se lik iz poznije dobi prisjeća života i ljudi koji na njega utjecali te s kojima je komunicirao.

Riječ je, iz današnje perspektive, o konvencionalnom biografskom uratku koji je nastao u duhu BBC-jeve bogate tradicije raskošno produciranih serija povijesne tematike i problematike, koja nije najbolje izdržala test vremena. Nastoji osvijetliti različite aspekte Freudova života i rada, a pritom se sagledava razvoj psihoanalitičkih ideja, ali i protagonistove privatne perturbacije – odnos sa suprugom i ljubavnicom (sestrom supruge), kolegama – učiteljima i studentima. Razmatra se i židovstvo jer je Freud odlazi u London pred nadirućim nacizmom u kontinentalnoj Europi, dok cjelina nije lišena senzacionalizma, ponovno vezanoga uz kokainsku ovisnost.

Iznim pokušaja da se oblikuju tradicionalni biografski narativi u dokumentarnim i fikcionalnim televizijskim formama, psihoanaliza i dalje čeka na hrabriji tretman u kontekstu apokrifne povijesti.