Čim se poznavatelju stripa spomene Hugo Pratt (1927-1995.), prva mu asocijacija automatski bude Corto Maltese, sanjivi mornar miješanih korijena koji ide iz avanture u avanturu. Španjolski stripaš Manfred Sommer (1933-2007.) također ima junaka po kojem ga šira publika najbolje pamti – ratni fotoreporter Frank Cappa donio je Sommeru prvi veći uspjeh 1981. godine, kada priče počinju izlaziti u strip časopisu Cimoc. Prepoznatljivost po određenom junaku ili naslovu uvijek ide nauštrb drugim djelima i likovima, stoga su Sommerovi ostali radovi stalno u sjeni – svijet ga je, naime, zapamtio po Franku Cappi, mada se stripom se počeo baviti već krajem četrdesetih godina 20. stoljeća. Na Sommerov su crtački stil utjecali Milton Caniff, Frank Robbins i Hugo Pratt.

Sommerov Frank Cappa i Prattov Corto Maltese imaju neke zajedničke značajke – obojicu krasi bogat i otresit rječnik, iste crte lica i srodan oštar pogled, no Sommersov je junak znatno kritičniji i društveno osvješteniji, nije mu do zgrtanja materijalnih dobara i pustolovine kao takve. 1981. godine je Corto Maltese već pravi fakin, u izdavačkom pogledu ima 14 godina (prvi album u kojem se pojavljuje Corto, Balada o slanom moru, objavljen je 1967. godine), dok Frank Cappa tek stupa na strip scenu.

Domaće čitateljstvo brzo je upoznalo Franka Cappu – već 1982. godine izlaze prve priče u reviji Spunk novosti (Lov, Karneval), dok su neke priče objavljene u Stripoteci. Već u prvoj priči Posljednji Afrikanac, kojom započinje domaće integralno izdanje Frank Cappa (Fibra, 2015.), glavni protagonist pokazuje interes za sudbinu malog čovjeka, afričkog urođenika koji se vraća u rodno selo i želi pošto-poto pobjeći od vojske u čije je redove prisilno regrutiran. Antiratne teme provlače se kroz gotovo sve priče, rijetko kada Frank Cappa aktivno sudjeljuje u suzbijanju nemira i nepravde, pretežno ima ulogu nezavisnoga promatrača. U priči Somoza i Gomorra, tijekom razgovora s komandantom Alfonsom, Frank objašnjava svoju ulogu: „Ja znam da je moj stav vrlo udoban: ja sam kritika, oporba. Slaže se s mojim karakterom i veseli me što nisam vođa... da si ne moram priuštiti sramotu da ikome obećam slobodu.“ (220.) U istoj priči Frank nastoji spriječiti linč incestuoznog brata i sestre, dok u priči Karneval spašava ženu koja je htjela počiniti samoubojstvo. U toj priči Frank pokazuje svoju romantičnu stranu, baš kao i u priči Goodbye, u kojoj se vraća u rodno mjesto Utopia, gdje se suočava s vršnjacima koji su se u međuvremenu poprilično promijenili: „Jučer, danas, sutra... što znači vrijeme? Što je to vrijeme? Svi smo žrtve prošlosti, uvijek imamo očekivanja od budućnosti...! A za to vrijeme trujemo sadašnjost svojim vlastitim dahom... dimom svojih cigareta...“ (165.)

U priči Welcome saznajemo Frankove korijene, točnije, korijene njegovih skrbnika – premda ima talijansko prezime, Frank nije Talijan. Odrastao je u kanadskom mjestašcu Utopia, a odgajao ga je crnački bračni par koji nije mogao imati djece. Tadues Wallace, djed Frankovog crnog oca, uzeo je prezime Cappa po talijanskom fotografu koji mu je bio prijatelj i poslovni partner. Frank je zapravo neželjeni plod osloboditelja, vojnici krajem Drugog svjetskog rata siluju Njemicu, a ona dijete nakon poroda ostavi u vojnom vozilu s porukom: „Rodio se 27. svibnja. Nadjenite mu ime koje želite. Vi ste pobjednici. Odnesite svoje trofeje!“ (151.). ^[1]Scena u kojoj vojnici siluju Frankovu majku prikazana je u svega jednom kvadratu/kadru – premda bez detalja, ta jedna scena veoma realno predočava gnjusnu silu pobjedničke vojske. Saznavši da neće moći imati djecu, crnački narednik u dogovoru sa suprugom Matildom posvoji Franka koji tako ubrzo postaje Kanađanin.

Frank nema ni dvadeset godina kada počinje raditi kao asistent ratnom fotografu Jacku Weldonu, o čemu više saznajemo u priči Kog vraga radim ovdje?. Sretnuvši staru znanicu Ginger ^[2]Vidjevši Ginger nakon dugo vremena, Frank pohvali njezinu vanjštinu, a Ginger uzvraća jednakom mjerom: „Oh, divan si, Frankie, uvijek si bio. I s godinama si sve više seksi i sve zanimljiviji. Nisu ti nikad rekli da si mješavina Roberta Redforda i Charltona Hestona?“ (268.), Frank se prisjeća svojih profesionalnih početaka. Kao fotoreporter, Frank prati rat u Vijetnamu i Nikaragvi, svjedoči brutalnostima koje su bile svakodnevica južnoameričkih revolucija, pravi priču o dječjoj prostituciji u Hong Kongu... Kako je stariji, tako je ogorčeniji zbog količine brutalnosti koju je uhvatio njegov fotoaparat – s godinama nije otupio i izgubio na humanosti, nije se proslavio među kolegama niti se prodao agencijama, nije zaradio zemaljsku slavu poput nekih fotoreportera koji su iz interesa bilježili ratna stradanja i nije se sredio na privatnom planu. Franku od samih početaka karijere nije do fotografske manipulacije i lešinarenja nad sudionicima, njemu fotoaparat i fotografije služe u svrhu antiratne propagande; kao nepristrani sudionik događaja, Frank Cappa svojim djelovanjem ne potiče raspirivanje mržnje, već radi na suzbijanju nasilja.

Serijal Frank Cappa (Fibra, 2015.) netipičan je primjer angažiranoga stripa u kojem se avanturistički motivi isprepliću s nedvosmislenim antiratnim porukama. U knjizi Rat slikama (Algoritam, 2013.) Sandra Vitaljić analizira ratne fotografije s više aspekata – između ostalog, autorica primijećuje da su nasilne slike više od stotinu godina prisutne u medijima, ali da se društvena situacija ipak ne mijenja nabolje: „Gledatelji žele vidjeti, to ih dovodi u blizinu događaja, a ipak zadržava na dovoljnoj distanci. No što s tim što smo vidjeli, čemu smo svjedočili posredno, preko slika?“ (160.) Isto pitanje postavlja Sommer preko Franka Cappe, ali ujedno nastoji odgovoriti publici tako što propovijeda o ratnim strahotama i ukazuje o besmislu koji dolazi u paketu s ratovanjem – onima koji u svojoj okolini nastoje prakticirati nenasilne metode, Sommerov će lik fotoreportera dobro doći kao dodatna potvrda tijekom djelovanja. Nepopravljivim promotorima i ljubiteljima nasilja, usijanim glavama koje redovno djeluju pod krinkom domoljublja i mira u svijetu, serijal Frank Cappa neće najbolje sjesti jer autor nije zagovornik, već protivnik nasilja.

Najnovije izdanje obogaćeno je brojnim tekstualnim dodacima – osim priča, domaće izdanje čini prolog Alejandra Jodorowskog, tekst autorovog sina (Alfredo Sommer Geniés), tekstovi poznatih strip kritičara i teoretičara (Salvador Vázquez de Parga, Mariano Hispano), Sommerov tekst Ja, crtač stripova te intervju Sommer se vraća kojega je 1983. godine napravio Joan Navarro. Zahvaljujući iscrpnim tekstovima, čitatelj može dobiti bolju sliku o nastanku samih priča o sasvim običnom čovjeku sa stavom koji je svjesno preuzimao na sebe opasnu ulogu nezavisnog kroničara u nehumanim situacijama.

Novo izdanje koje je na putu prema našim policama...