Fantasy bismo lako mogli proglasiti i najstarijim književnim žanrom. Oduvijek su ljudi pričali priče o fantastičnim bićima, epskim junacima, čarobnjacima i bogovima. Rasprava o tome u kojem točno trenutku mitovi i legende prestaju biti mitovi i legende, u kojem trenutku bajka postaje fantasy, mogla bi nas odvesti predaleko. Zadovoljimo se onda onime što se smatra službenim počecima ovog žanra u novijoj književnosti.

Fantasy se obično definira kao književni žanr u kojem su smještaj radnje, zaplet ili likovi magični ili natprirodni. Odstupanje od svijeta kakvog poznajemo, koje se, primjerice, kod znanstvene fantastike postiže uporabom nekih znanstvenih teorija ili naprava baziranih na znanstvenim teorijama, kod fantasy književnosti postiže se magijom ili drugim natprirodnim sadržajima. Radnja često biva smještena u imaginarni svijet (tj. decidirano *ne* Zemlju) te uključuje magična ili mitska stvorenja.

Prvim fantasy piscem, začetnikom žanra, obično se smatra George MacDonald. On je nizom svojih radova nastalih sredinom 19. stoljeća udario temelje žanru i pripremio pozornicu za buduće pisce. Drugo bitno ime iz 19. stoljeća je William Morris, koji je prvi smjestio radnju svojih fantasy djela u novi, potpuno izmišljeni svijet. Veću popularnost fantasy postiže početkom 20. stoljeća, pojavom autora koji je pisao pod pseudonimom Lord Dunsany. Popularnost njegovih djela potaknula je druge autore da ga slijede. Među njima su bili i Rudyard Kipling i Edgar Rice Burroughs, koji se (zajedno s nekolicinom drugih autora) smatraju začetnicima fantasy podžanra "izgubljenih svjetova".

Popularnosti fantasy žanra početkom 20. stoljeća svjedoči i pokretanje specijaliziranih časopisa, kao što su bili "Weird Tales" ili "The Magazine of Fantasy and Science Fiction". Do sredine 20. stoljeća žanr se dalje razvija i pojavljuju se nova, rado čitana djela. Među najpoznatijim su Fritz Leberove priče o Fafhrdu i Sivom Mišaru te legendarni Conan R. E Howarda.

Poradi ilustracije globalne popularnosti žanra spomenimo da se 1950. u Jugoslaviji snima film "Čudotvorni mač", prema narodnoj priči o Baš – Čeliku. Radnja se vrti oko junaka Nebojše koji mora pronaći čarobni mač pomoću kojega će spasiti svijet od zlog Baš – Čelika.

Nakon što je 1954. i 1955. objavljen "Gospodar prstenova", fantasy je postao popularniji nego ikad ranije te se pojavila čitava niska pisaca koji su se pokušali okoristiti Tolkienovom slavom, pišući fantasy knjige po provjerenom Tolkienovom receptu. To je dovelo do hiperprodukcije unutar žanra i lažnog dojma (i unutar populacije koja čita spekulativnu fikciju tj. znanstvenu fantastiku, horor i fantasy a naročito izvan nje) da se sav fantasy temelji na Gospodaru prstenova. Na svu sreću, u daljnjim desetljećima profilirao se niz kvalitetnih fantasy autora koji svojim djelima opovrgavaju ovu tvrdnju.

Kao kod znanstvene fantastike, tako i kod fantasya postoje razni podžanrovi. Zbog teško odredivih granica, najčešće su pokušaji klasificiranja naslova prema njima posebno besmisleni. Neki od uvriježenijih naziva podžanrova su:

Pseudopovijesna književnost – romani koje nazivamo pseudopovijesnima sadrže elemente stvarne povijesti (najčešće zemljopisni položaj i političko uređenje) uz dodatak fantastičnih detalja, likova ili bića. U ovaj podžanr ubrajamo gotovo sva djela Guy Gavriel Kaya i "Magle Avalona" M. Z. Bradley.

Mač i magija – podžanr kojeg je, kažu, stvorio R. E. Howard. Naglasak je na hrabrim junacima koji proživljavaju razne avanture, najčešće radi osobnog zadovoljstva ili koristi. Nužno prisutni elementi su, kao što i ime kaže, mač i magija. Zorni primjer podžanra je Howardov "Conan".

Komični fantasy – humorističan u namjeri i tonu, često uključuje igre riječima i parodiranje ustanovljenih i uobičajenih elemenata i motiva fantasya. Terry Pratchettov serijal o Svijetu Diska i Robert Asprinov „Još jedan krasan mit“ i nastavci najbolji su u nas objavljeni primjerci komičnog fantasya.

Urbani fantasy – fantasy (obično) smješten u današnjem, modernom okruženju. Također se može odvijati u urbanom okruženju u prošlosti ili budućnosti, te nekom imaginarnom svijetu. U ovu skupinu ulaze "Američki bogovi" Neila Gaimana, "Vilinska priča" R. E. Feista (može se naći u jednom od "Monolitha"), "Uspavanka" Chucka Palahniuka te serijal o vilinskoj detektivki Laurel K. Hamilton.

High fantasy – etiketa se obično lijepi na djela u kojima junak (ili junaci) vode bitku protiv ultimativnog zla kako bi spasili čitav svijet. Bitka između dobra i zla je uvijek epska, a moralne vrijednosti naglašene. Primjer su Tolkienov "Gospodar prstenova" i Tad Williamsov serijal „Sjećanje, tuga i trn“.

Dark fantasy – kombinira klasičnu fantasy priču s generalnom atmosferom ili detaljima bliskim horroru. Primjer su Feistova "Vilinska priča", ili "Utkani svet" (dostupno na srpskom jeziku) Clivea Barkera te serijal „Kula tmine“ Stephena Kinga.

Posebna je 'niša' takozvani tie-in fiction. Radi se o romanima i zbirkama priča smještenima u svjetove i uključujući likove iz raznih video (Warhammer, Warcraft), p&p (Dungeons and Dragons, naročito Forgotten Realms (franšiza unutar koje su iznimno popularni romani R.A Salvatorea o tamnom vilenjaku Drizztu), Ravenloft, Eberron) i drugih (Magic the Gathering) igara, a koje su prvenstveno namijenjene fanovima tih igara te im služe kao popratni materijal. Tie-in fikcija pomalo je kontroverzna zbog često vrlo upitne literarne kvalitete (mada se mora napomenuti da ponekad i 'velike zvjerke' napišu pokoji tie-in roman, primjerice Greg Bear koji je pisao za „Halo“ i Peter Watts koji je pisao za i „Crysis“ te činjenice da se zbog od strane izdavača igre zadate nužnosti prenošenja dojma i atmosfere same igre, radnja romana čini poput prepričavanja odigranog.

Također valja spomenuti i nišu 'young adult' fikcije. Radi se o romanima pisanima za mlade (to se nekad davno nazivalo omladinski roman); ciljana je publika obično od 14 do 20-ak godina mada jedan veliki dio čitateljstva YA romana otpada na starije čitatelje, pošto su ideje i motivi koje YA literatura obrađuje, jednaki onima koje obrađuje 'odrasla' fantasy književnost. Prvenstvena je razlika u tome što se YA u pravilu koncentrira više na radnju, svijet romana i posebice likove, a manje na stil; to što su protangonisti većine YA književnosti i sami adolescenti te to što se YA djela često usredotočuju na izazove problema mladih. YA književnost proteklih godina doživljava veliki boom, a kod nas su objavljeni razni naslovi, među kojima i serijal „Hekatina Škola“ autorice Rachel Hawkins te „Vampirska akademija“ Richelle Mead.

Ako želite par smjernica što čitati, gdje možda početi, ovaj vam popis možda bude od koristi.

R.E. Howardov "Conan" i J.R.R. Tolkienov "Gospodar prstenova" dobri su ako želite „baciti oko“ na klasike i začetke današnjeg fantasyja te za usporedbu na koje je načine žanr napredovao.

Ursula LeGuin: "Trilogija o Zemljomorju" – LeGuin je jedna od literarno najcjenjenijih žanrovskih autora. Tu nema puno mačeva, ali zato ima pregršt magije.

Roger Zelazny: "Amberske kronike" i "Gospodar svjetlosti“ – Zelazny je pisac znanstvene fantastike i fantasyja, a njegovi romani često su na razmeđi žanrova. Ipak, u navedenim naslovima prevladava pravi fantasy duh, a "Amberske kronike" su jedan od najpopularnijih serijala među fantasy čitateljima.

Tim Powers: "Na čudnijim plimama", "Anubisova vrata", „Kad tamno istekne“. Powers radnje svojih romana uvijek smješta u povijest našeg svijeta i to tako što uzme povijesne događaje i ličnosti oko kojih onda isplete priču prepunu fantastičnih elemenata, ali na takav način da ne mijenja niti jednu povijesnu činjenicu. Rezultat je takozvana 'skrivena povijest' i pogled na stvari koji se događaju 'iza kulisa'.

Clive Barker: "Kradljivac vječnosti" i "Utkani svet" (na srpskom) – Barker je jedan od najpoznatijih pisaca horrora, ali ovi odlični romani su primjeri dark fantasyja koje se ne smije propustiti.

Terry Pratchett: Bilo što. Doslovno. Pratchett je tijekom devedesetih bio najprodavaniji britanski pisac i navodno drži rekord po broju ukradenih knjiga. U smislu, krali su njegove iz dućana, nije ih on krao. Definitivno jedan od najpoznatijih humorističnih pisaca današnjice, prikladan i za čitatelje koji inače ne vole fantasy.

Robert Asprinov „Još jedan krasan mit“ i nastavci – možda nešto manje poznat od Pratchetta, ali također pisac humorističnog fantasya koji će od srca nasmijati mnoge čitatelje.

G. G. Kay: "Tigana", "Pjesma za Arbonnu", "Lavovi Al – Rassana" i ostali naslovi. Kay prepričava europsku povijest u vlastitom, čarobnom svijetu.

G. R. R. Martin: serijal "Pjesma leda i vatre". Kompleksno djelo slojevite radnje i likova, epski fantasy u najboljem izdanju.

Neil Gaiman: "Američki bogovi" i "Zvjezdana prašina" – Gaiman je jedan od najpoznatijih strip scenarista današnjice te odličan i višestruko nagrađivan pisac priča i romana. Snažno je inspiriran starim europskim mitologijama, što se jasno vidi u gotovo svim njegovim radovima. Uglavnom piše suvremeni fantasy i ide mu odlično.

M. Z. Bradley: "Magle Avalona" – priča o legendarnom kralju Arturu, ispričana iz perspektive Morgaine (poznate kao Morgan Le Fay). Riječ je o kompleksnom djelu koje prikazuje prijelaz društva iz predkršćanskog u kršćansko, dajući oštru kritiku kršćanskom jednoumlju, spolnoj diskriminaciji i potiranju starih vrijednosti koje su čovjeka povezivale sa svijetom oko njega.

Chuck Palahniuk: "Uspavanka" – Palahniuk je poznat kao nežanrovski pisac, najviše po romanu "Klub boraca". Upravo je zbog toga zanimljiv njegov odmak u suvremeni fantasy koji je napravio romanom "Uspavanka". U njemu susrećemo duhove koji utječu na tržište nekretnina, vještice, magijske knjige i jednu opaku čaroliju koja se greškom našla dostupna široj javnosti.

R. E. Feist: "Vilinska priča" - u jednom od Monolitha možete pronaći Feistovu "Vilinsku priču". To je, zasad, jedino njegovo što nam je dostupno na hrvatskom iako je Feist jedan od poznatijih svjetskih fantasy pisaca. "Vilinska priča" može se ujedno svrstati i u suvremeni i u dark fantasy, a u oba funkcionira kao odlično djelo.

China Mieville „Stanica Perdido“ – Mievilleov se roman svrstava u 'new weird' što je žanr koji kombinira fantasy, SF, horor elemente u „književni gulaš“ bogatog okusa te je teško opisati što je, osim naravno reći da je dobar i definitivno nimalo nalik ičemu na ostatku ovog popisa.

Joe Abercrombiejev serijal „Prvi zakon“ – mračan i nasilan, ali istovremeno zabavno crnohumoran serijal o ratu, izdaji i brizi za samog sebe jer se nitko drugi neće za vas brinuti. Abercrombijev serijal se prvenstveno izdvaja živopisnim i dobro okarakteriziranim likovima čije je doživljaje zadovoljstvo pratiti.