Budući da je strip istovremeno i književni i likovni proizvod, iziskuje dvostruko iščitavanje. Sposobnost iščitavanja crteža zahtijeva osnovno poznavanje filmskog jezika jer strip i film dijele ista izražajna sredstva – kadar u filmu isto je što i kvadratić u stripu. Crtač stripova je poput filmskog snimatelja, obojica se koriste simbolima kada nešto žele izraziti neposredno. Detalj je iznimno važan segment vizualne umjetnosti, s razlogom su prisutni u manjoj ili većoj mjeri. I kronični manjak detalja ima vlastitu funkciju, pojedini autori koriste upravo reduciranost da bi u umjetničkom izrazu postigli uvjerljiviji iskaz.

Epileptičar (Fibra, 2015.) je primjer stripa koji zbog brojnih detalja iziskuje sporo čitanje jer uvijek postoji mogućnost da bi zbog brzog čitanja mogao promaknuti neki bitan detalj. David Beauchard (1959.), jedan od osnivača izdavačke kuće L'Association, u svijetu stripa poznatiji je kao David B. i kao autor autobiografskog grafičkog romana Epileptičar (u originalu L'ascension du haut mal) koji se sastoji od šest nastavaka što su objavljivani od 1996. do 2003. U Epileptičaru David B. detaljno opisuje svoj život, stavljajući pritom naglasak na bratovljevu bolest, epilepsiju. Iscrtavajući simptome epilepsije i utjecaj iste na čitavu obitelj, David B. izravno je izrazio svoje i tuđe najdublje psihoze, halucinacije, strahove, potisnute želje i maštarije; pomno je prikazao kome i čemu su sve njegovi roditelji pribjegavali u nastojanju da skrate ili makar ublaže epileptične napadaje svojega potomka. Posjeti neuropsihijatrima, neurokirurzima, psihijatrima i vidovnjacima, boravljenje u makrobiotičkim komunama, homeopatija, seanse, masaže i egzorcizam tek su neki od brojnih pokušaja kojima su roditelji pribjegli, ali ipak nisu urodili željenim rezultatom. S četrnaest godina autorov brat počinje se buniti, odbija propisanu prehranu: “Zašto sam ja bolestan, a ne oni?” (125.)

Epilepsija je donedavno u narodu bila na lošem glasu kao zla bolest, a ni danas epileptičari nisu na dobrom glasu, naročito u manjim sredinama gdje svi znaju sve o svima. Napadaji su stanovništvo asocirali na obuzetost đavoljim mislima, stoga su mnogi zazirali od te bolesti i pojedinaca koji su od nje bolovali. Svaka bolest plaši i odbija, a naročito ona koja se manifestira u obliku tjelesnih napadaja što se ne mogu uvijek predvidjeti, kontrolirati ili zaustaviti. Priča Davida B. pokazuje da je zaziranje od bolesti najčešće plod needuciranosti, ali i puke nesrdačnosti. Ljudi naprosto gledaju prvenstveno svoje interese, a prisutnost bolesti čini da se vidi tko je na kojoj strani – kome je stalo premalo, malo ili nimalo do bolesnika. „Svi smo bolesni od njegove bolesti“ (208.), ustvrdio je David B. koji je sasvim opravdano 2005. godine dobio Ignatz Award u kategoriji Outstanding Artist za svoj rad na Epileptičaru. Riječ je o izuzetno složenom djelu koje zbog bogatoga crteža iziskuje višekratno čitanje i proučavanje grafičkih iskaza – kako napreduje bolest, tako se razvija i prisutnost simbolike u crtežu. U stripu se prikazuje i proces nastanka priče, autorova majka komentira dijelove priče i predlaže mu korištenje autocenzure dok opisuje povijest svojih predaka: “Čitatelji će misliti da je teret naslijeđa uzrok bolesti tvoga brata.” (103.)

U naslovima Plave pilule (Fibra, 2009.), Tri sjene (Fibra, 2009.) i Šavovi (Modesty stripovi, 2011.) također se provlači nepopularna tema bolesti. U Šavovima roditelji nisu imali nimalo razumijevanja za bolest vlastitog djeteta jer su bili odviše zauzeti materijalnim dobrima, dok je kod Epileptičara sasvim obratna situacija – roditelji na bilo koji način žele pomoći djetetu, što mnogi šarlatani redovno koriste za vlastiti dobitak i probitak – ugledni doktori pacijenta promatraju kao zamorca koji bi im mogao pomoći u karijeri, prodavači makrobiotičke hrane gledaju samo na financijsku dobit, dok pojedini pripadnici makrobiotičke prehrane svojim suludim ponašanjem pokazuju kako posjeduju osnovne značajke totalitarnih vođa i kad je prehrana u pitanju. Kako godine prolaze, tako bolest napreduje. Autorov je brat sve nasilniji prema bližnjima, svako malo se ozlijedi pri padu pa mu je tijelo prepuno ožiljaka, misli su mu nepovezanije, a sve se to negativno odražava na čitavu obitelj: “Možemo li tako živjeti? Nemamo izbora. Bolest se uselila u kuću, a da nas nije pitala za dopuštenje. Spava s mojim bratom i dolazi čeprkati po našim životima kada se probudi.” (87.)

Osim što govori o nezaustavljivom napredovanju bolesti i utjecaju iste na čitavu obitelj, Epileptičar je ujedno autobiografska priča o sazrijevanju te intimna obiteljska povijest – David B. nije crtežom izražavao samo najintimnije misli što su ga aktivno bombardirale u djetinjim i mladenačkim godinama, već je jednako uvjerljivo prikazao dvojbe ostatka obitelji te sudbine predaka koji su na vlastitoj koži osjetili turbulentne blagoslove i prokletstva 20. stoljeća. Oksimoron ugodna nelagoda u cijelosti prožima ovu životnu autobiografsku priču epskih razmjera u kojoj nema klasične naracije, snažnu pripovijest što fascinira i na književnom i na likovnom planu. 

Na putu prema policama...