Termin „strip“ desetljećima je u kulturnim krugovima i izvan njih bio na poprilično lošem glasu kao trivijalni proizvod za djecu i nezrele – likovnjaci su mu predbacivali narativnost, a književnici likovnost - pa je stoga Will Eisner (1917-2005.) termin „strip“ zamijenio primjerenom sintagmom „sekvencijalna umjetnost“.

Nešto kasnije došli su termini „grafička novela“ i „grafički roman“ iz različitih i oprečnih razloga – jedni su htjeli jasno odijeliti komercijalne stripove (primjerice, francuske albume od 48 stranica ili talijanske sveske od 96 stranica) od opsežnijih naslova kao što su Jimmy Corrigan, Smartest Kid on the Earth Chrisa Warea, Persepolis Marjane Satrapi ili Maus Arta Spiegelmana, dok su neki drugi počeli koristiti nove termine iz (ne)čistih komercijalnih razloga, da pospješe prodaju određenih stripova, ovaj, pardon, „grafičkih romana“.

Bez fušanja

Već iz naslova teksta Takozvana „grafička novela“ ne postoji stripaš Cyrila Pedrose (1972.) može se pretpostaviti kakav je Pedrosin stav o terminu „grafička novela“.[1]Cjelovit tekst može se pročitati u 29. broju časopisa Kvadrat.  Pedrosa je poznat autor u svijetu stripa, izuzetno posvećen devetoj umjetnosti, originalan u sadržajnom pogledu i po pitanju izvedbe. Tri sjene nastale su motivirane smrću prijateljevog djeteta, Portugal se većim dijelom temelji na autobiografskim elementima, dok nedavno prevedeno djelo Ekvinociji (Fibra, 2016.) govori o otuđenosti pojedinaca.

Pedrosa je ozbiljan autor kod kojega nema fušanja, zavlačenja ili nazadovanja, baš naprotiv, u njegovim radovima primjeran je stalni napredak i nepredvidljivo sazrijevanje.

„Može se za mene reći kako pišem u slikama i crtam u pričama“, rekao je za sebe Alem Ćurin (1953.), a istom se tvrdnjom mogu opisati i Pedrosini radovi. Također, njegovi se stripovi mogu opisati diskutabilnim terminom „grafički roman“ jer, riječ je o veoma zahtjevnim i opsežnim pričama što su ispunjene refleksijama. Primjerice, naslov Ekvinociji možemo opisati kao suvremenu priču o međuljudskoj otuđenosti, izgubljenosti i traženju smisla. Pedrosa pomno oslikava introvertne odnose i usamljenike, suprotstavljene svjetove koje dijele brojni međugeneracijski i unutargeneracijski jazovi.

Nesposobnost razumijevanja izazvano otežanom komunikacijom, navike što koče i kočnice kao govorna navika, samo su neke unutarnje osobine što čine Pedrosine likove. Mnogi njegovi likovi pripadaju sveprisutnom svijetu zavodljive tehnokracije u kojem je svatko sebi sasvim dovoljan; svakodnevicu mladih ispunjavaju moderni zvukovi iz slušalica u ušima, šareni ekrani pametnog telefona pred očima nadomještaju potrebu za prirodom i društvom. Čak i starac Louis na zenitu života pokazuje progresivnost. Premda je u osmom desetljeću života, ide u korak s vremenom i koristi se internetom, zanimaju ga društvene aktualnosti premda je svjestan da je izgubio ideale u koje je nekada intenzivno vjerovao i propagirao ih drugima: „Čini mi se da sam se cijeli život borio, a da uopće ne znam protiv koga... ne znam čak ni zašto.“ (55.)

Neriješeni računi iz prošlosti, otvoreni obiteljski sukobi i rješavanje razmirica čine svakodnevicu Pedrosinih likova koji nisu savršeni, već mnogi imaju neki feler svojstven čovječanstvu, zbog čega lakše dolazi do bliskosti i emocionalne povezanosti između likova i čitatelja. Pedrosini protagonisti situirani su i obrazovani, oni u srednjoj dobi slušaju C. Monteverdija, J. Browna i T. Monka. Pripadnici svih generacija okruženi su gotovo pa opipljivom prazninom, zaokupljeni su analiziranjem ili sastavljanjem krhotina iz prošlosti. Nije da su oni isprazni pojedinci, ali nutrine im se povremeno postupno prazne zbog pogrešnih izjava ili postupaka što su pretežno počinjeni u žurbi, površno i bez žara, ili iz hira, s previše žara. Lišeni varljivih iluzija, oni stariji nešto teže podnose vlastitu stvarnost, troše vrijeme na traženje utjehe. Oni mlađi, koji nisu toliko opterećeni prošlošću, lakše gledaju u budućnost.

Poigravanje s tehnikama

Naslov Ekvinociji pokazuje kako se Pedrosa istovremeno razvija i kao scenarist i kao crtač; u stanju je suvislo ispričati priču bez upotrebe didaskalija; crtežom iskazuje emocije protagonista, ocrtava njihovu nemoć, zbunjenost, ushićenost i rezigniranost. Njegov crtež iziskuje minuciozno i sporo iščitavanje, Pedrosa ne brza u procesu pripovijedanju, već namjerno određene sekvence razvlači poput filmskog snimatelja; u njegovom je crtežu mnoštvo detalja koji, ukoliko nam ne promaknu, pojačavaju sveukupni dojam. Nema kod Pedrose podilaženja široj publici, ne kopira aktualne trendove, već slijedi svoje neutabane staze i sluša unutarnja nahođenja.

Sklon inovacijama, veoma rado eksperimentira, poigrava se tehnikama i ujedno istražuje bogati jezik stripa što se sastoji od više oblika umjetnosti (upravo se u multimedijalnosti krije izražajno bogatstvo stripa). Pedrosa suvereno vlada kompozicijom i naracijom – razumije svoje likove i daje im potrebnu samostalnost, nije da ih stalno kontrolira i pokreće, prije bi se reklo da ih kao autor vjerno slijedi poput kakvog neovisnoga promatrača. Naslov Ekvinociji specifičan je i po tome što je ovdje naracija prisutna u gustom tekstualnom obliku; drugim riječima, Pedrosa koristi tekstualne table što u sebi ne sadrže crtež, ali i nijeme table što su, unatoč izostanku teksta, veoma rječite. Mada strip kao medij nije auditivan, upravo prirodnu tišinu, tišinu između ljudi i meditativnu tišinu unutar čovjeka Pedrosa uspijeva oslikati i predočiti. Vizualizira ono što se ne može izgovoriti i obrnuto.

Bogata vizualna naracija kojom se zorno predočavaju razna stanja svijesti osnovna je značajka Pedrosinih radova; svaka sekvenca ima svrhu, nema u njegovom pripovijedanju iritantnih viškova i manjkova, zamornih propovijedanja i moralnih lamentacija. Cyril Pedrosa autor je koji ima što za kazati, zna kako to učiniti i ne libi se to napraviti. Francuski stripaš Christophe Chabouté (1967.) rekao je da „slike govore i to je dovoljno. Čitatelj može zamisliti svoje vlastite dijaloge.“ U Pedrosinom slučaju, Chabouté je posve u pravu – čitatelj je taj koji stvara dodatne dijaloge, ono što je ostalo neizrečeno, u zraku.

Mijenjajući palete boja u svojoj bogatoj i višeslojnoj vizualnoj naraciji Pedrosa redovno postiže kompletnu promjenu atmosfere, što je često činio i u Portugalu koji je, poput Ekvinocija, također jedinstven primjer vrhunskoga stripa ili, ako vam je draže, primjer vrhunskoga „grafičkoga romana“ u kojem su međuljudski odnosi i intimni nemiri pojedinaca uspješno predočeni i slikom i riječju.