Koji su motivi u konačnici zahvalniji po pitanju poticaja? Ako priču stvara motiviran vlastitim životom, pitanje je hoće li i kada će doći vrijeme da se u tijekom pripovijedanja mora zastati i upotrijebiti autocenzura. Opet, bitno je i znati što publika uopće više voli probavljati - autobiografske pripovijesti ili živopisne izmišljaje?

Naslov Realist (Fibra, 2016.), kojega potpisuje izraelski ilustrator i stripaš Asaf Hanuka (1974.), temelji se na istinitim događajima iz vlastite svakodnevice, što autor direktno napominje na početku u posveti supruzi Hilit koja je, poput njega, ilustratorica po zanimanju. ^[1]Mojoj supruzi Hilit, koja me nikad ne napušta, čak ni kad nisam uz nju, i koja mi dopušta da o našem životu javno črčkam. Nedovoljno često sam joj to govorio pa neka bude otisnuto: volim te.

Životne nedaće

Riječ je o kratkim pričama što se sastoje od jedne table (neke se sastoje od jednog kadra pa formom više imaju ulogu ilustracije, negoli stripa) i međusobno nisu ovisne po pitanju sadržaja, što će reći da se mogu čitati odvojeno, ali se mogu i povezati jer sve te priče ironično i nadasve slikovito govore o pojedinčevim životnim nedaćama kao što su selidbene muke; muke po traženju prikladnoga stana; dizanje kredita u nadasve nemirnim vremenima kada svatko svako malo nekome iz zavisti, dosade ili hira otvoreno zaprijeti korištenjem nuklearnog oružja; nemogućnost podizanja kredita zbog pretjerane financijske zaduženosti; odgajanje djeteta uz stalnu prisutnost vojske što samo pojačava osjećaj napetosti u zraku; bračne trzavice i pomirbe...

Pretjeruje li Hanuka u iskazivanju vlastite intime, pitanje je na koje se može ponuditi veoma relativan odgovor – naravno, dežurnim mrgudima mogao bi zasmetati autorov otvoren prikaz osobnih nedoumica i razmirica, no Hanuka to radi tako skladno i inteligentno da kod čitatelja istodobno postiže pozitivne efekte - ganuće, smijeh, empatiju i simpatiju. Hanuka radi ono što rijetki muški autori rade u vremenima kada se propagira i njeguje ideja mačizma – otvoreno pokazuje svoju unutarnju ranjivost, primjerice, kako mu teško pada što mora dijete voziti u vrtić da bi on mogao nesmetano raditi (a radije bi to isto vrijeme provodio sa svojim djetetom). Odgađanje ključnih odluka, prisutnost financijske nesigurnosti, pripadnost i mjesto u zajednici, emotivni razdori i spone što čine većinu bračnih i roditeljskih odnosa, to su motivi koji čine većinu priča. Svjestan svojih slabih točaka, Hanuka bi ponekad najradije posve promijenio podneblje, nije mu nimalo strano uspoređivanje s američkim superjunacima koji mu ni po čemu ne sliče jer su oni sve ono što on nije – dok su oni sigurni i svemoćni, Hanuka je pretežno slabašan i razapet između irealnih želja i realnih mogućnosti, smeten i neuklopljiv u društvo, stoga su šaljive fantazmagorije i kratki mentalni bjegovi iz grube realnosti poprilično česti. ^[2]Naviku bježanja u imaginarne svjetove ima i činovnik Lopez u djelu Vratašca gospodina Lopeza (scenarij potpisuje Carlos Trillo, a crtež Horacio Altuna). Čim zagusti, smušeni Lopez šmugne u svoje imaginarne svjetove koji su u potpunoj suprotnosti sirovoj stvarnosti što pretežno nikada nije na njegovoj strani.

Kratkom formom i humorističnim sadržajem Hanukin Realist podsjeća na egzistencijalne stripove Avanture Đoleta, Kordelije, Miju i Kaće Gaj koje potpisuje Beograđanka Katarina Gaj (1983.). U njezinim pričama glavnu riječ nema samo ona kao autorica, već i njezini kućni ljubimci (mačke Kordelija i Miju te pas Đole), nešto kasnije se veselom društvu pridružio momak Dule, a nedavno je u strip priče stigla i prinova. Isto tako, Realist će možda neke čitatelje podsjetiti na zbirku stripova Armadilovo proročanstvo (Lavirint, 2015.)^[3]Autor je talijanski autor Zelocalcare, pravim imenom Michele Rech (1983.). jer u tim pričama autor prikazuje neke osobne fobije i tjeskobnosti te redovno zbija neslane šale na vlastiti račun. Stripovi A. Hanuke, K. Gaj i M. Recha trebali bi se konzumirati postupno, otprilike do desetak tabli dnevno, čisto da ne dođe do predoziranja smijehom i zbiljom – kako se malenima čitaju bajke prije spavanja, tako bi i ove egzistencijalne stripove trebali čitati odrasli. Naravno, prije spavanja, da san lakše dođe na oči. Bila bi prava šteta proći ih odjednom, u jednom danu, mada je, s druge strane, riječ o pričama koje se bez problema mogu konzumirati u više navrata.

Pripovjedni trikovi

Autoironične crtice iz života u kojima se autor nimalo ne štedi, ali čini to izuzetno pomirljivo i bez upotrebe zajedljivih ili moralizatorskih tonova, ključne su sastavnice Hanukinih priča. Prevladavaju kratke humoreske kao kod sunarodnjaka mu Ephraima Kishona (1924-2005.), teško bi bilo prebrojati brojne tople pošalice i sasvim realne situacije u kojima se mnogi čitatelji mogu pronaći jer su prezaduženi, jer jedva sklapaju kraj s krajem, jer moraju ugovarati radove sa sumnjivim privatnicima kad nisu u stanju ništa sami popraviti, jer znatno teže međusobno sklapaju čvrste dogovore i još teže održavaju obiteljsku zajednicu na životu jer danas baš ništa, ni posao ni stambeno pitanje, nije u potpunosti sigurno. Svakodnevne emocionalne situacije kroz koje prolazi Hanuka nisu ni po čemu pretjerano drugačije od emotivnih stresova, ushita ili dilema jednoga Talijana. U mnogim su mjestima diljem svijeta mladi zaduženi preko grla, pod jarmom kredita što se mora uredno otplaćivati desetljećima i prepušteni sebi jer, sve su rjeđi situirani roditelji koji mogu svojim potomcima izaći ususret po pitanju financija.

Poigravanje s načinom kadriranja te promjena kuta gledanja česti su pripovjedni trikovi u Hanukinom pripovijedanju – neki su događaji ispričani iz djetetove ili ženine perspektive, a nerijetko se autor poigrava i samim medijem koji koristi, iznoseći na vidjelo određene stvaralačke krize i peripetije što nastaju tijekom stvaranja. Premda koristi kratku formu, polazi mu za rukom da u kratkim crtama kaže puno toga, iz čega je vidljivo da Hanuka ima bogato iskustvo ilustratora (na ograničenom prostoru uspijeva jasno izraziti konkretnu misao).^[4]Ilustracije je radio za brojne renomirane časopise (Newsweek, Forbes, Rolling Stone, New York Times…).  Njegov brat blizanac Tomer također se uspješno bavi stvaranjem ilustracija i stripova. ^[5]Zajedno su stvorili naslove „Bipolar“, „The Dirties“, „Le Divin“... Osim s bratom, Asaf Hanuka uspješno je surađivao i s književnicima (Etgar Keret i Didier Daeninckx), a doprinio je radeći na dugometražnom animiranom filmu Waltz with Bashir (Ari Folman, 2012.) koji je zaradio brojne nagrade na filmskim festivalima.

Nagrade nisu nikakva nepoznanica Asafu Hanuki, upravo je Realist 2016. godine dobio nagradu Eisner za najbolji strani strip. Realno gledano, riječ je o sasvim realnoj odluci u čiju se ispravnost ne mora sumnjati. No, da bi se svaka sumnja posve otklonila, Hanukin Realist mora se najprije pročitati. Recept je veoma jednostavan – dovoljno je konzumirati 10 tabli dnevno prije spavanja. Budete li se držali propisanog recepta, Realist će vam potrajati dobra dva tjedna, nakon čega možete iznova krenuti na čitanje. Redom ili nasumice? Stvarno, svejedno je...