Strip Dylan Dog, projekt autorskog dvojca Tiziana Sclavija i Angela Stana, izlazi od 1986. godine kao prvi Bonellijev horor strip. Iako ne pripada kategoriji tzv. umjetničkog stripa, uz visoko estetiziran vizualni stil odlikuje se poetičnošću teksta. Grafičko obličje naslovnog protagonista nadahnuto je likom Britanca Ruperta Everetta te je on samo jedan u nizu Bonellijevih junaka inspiriranih stvarnim glumcima.

Intertekstualno i intermedijalno

Na naratološkoj su razini uočljivi epizodični flashbackovi i fantazmagorične sekvence, priče u priči, tzv. otvoreni krajevi te alternativni svršetci, čija je svrha dinamiziranje radnje. Tekstualno tkivo ispleteno je od lirsko-proznih stripovski kratkih rečenica. Iako sažetost teksta implicira oštar staccato ritam, u cjelini je dojam fluidan i elegantan. Lirizam i protočnost, osim u sintaksi, očituju se i na semantičkoj razini: tanka linija između jezovitih, apsurdnih i humornih momenata, osciliranje između stvarnosti i fikcije, pretapanje prostornih i vremenskih instanci, sna i jave, mašte i realnosti, spajanje ovostranog i onostranog. Nema krutosti, sve se ciklički ponavlja.

Prema Barthesu svaki je tekst pletivo citata, tj. pluralnost satkana od fragmenata prošlosti i kulturnog okruženja. I Kristeva smatra da tekst ne može egzistirati kao hermetičan sustav.

Tkanje ovog stripa kompleksan je intertekstualni univerzum premrežen mnoštvom citatnih posveta drugim umjetnostima kroz dijaloge i crtež. Svojevrsna je to postmoderna antologija glazbenih, filmskih, književnih i postkulturalnih referencija, a sve to s jasno izraženom društvenokritičkom dimenzijom.

Ovaj je strip moguće slojevito interpretirati. Primarno ga čitamo eskapistički, kao klasičnu priču strave, ali možemo ga tumačiti i kao alegoriju društvenih odnosa. Usto, nije zanemariv ni edukativni potencijal. Dylan Dog je generacijama mladih čitatelja, a da toga i nisu bili svjesni, bio prvi susret s visokom kulturom, kao svojevrsni kompendij za početnike s područja filozofije, psihologije, umjetnosti...

Filozofija užasa

Narativni okvir, koji čine Dylan Dog, Groucho i inspektor Bloch, učvršćuje niz sporednih, prolaznih likova. Identifikacijska je osovina priče, razumljivo, Dylan Dog. Sanjar i usamljeni antijunak nejasne prošlosti i porijekla, pun je razumijevanja za tuđe psihološke i socijalne devijacije. U maniri hard boiled krimića, naš je junak privatni istražitelj u urbanom kontekstu, društveni otpadnik s ruba zakona vječno mučen besparicom. Dylan Dog nekadašnji je policajac, a nakon odlaska iz Scotland Yarda, podrazumijeva se, pod sumnjivim okolnostima, postaje istraživač noćnih mora. Iako ima dozvolu privatnog detektiva, sam kaže da je svoj posao izmislio, a budući da je jedini u toj branši, konkurenciju nema.

Strip kroz Dylanovu dječačku žudnju za odsutnom očinskom figurom rekonstruira u patrijarhalnoj kulturi dominantan odnos oca i sina. Doktor Xabras, glavni negativac koji se pojavljuje već u prvoj epizodi, Dylanov je najveći neprijatelj i mračna strana njegova oca. Xabras je opsjednut serumom besmrtnosti, sintetičkim virusom koji ima moć vratiti vitalne funkcije nakon smrti. Bloch, inspektor Scotland Yarda i Dylanov bivši nadređeni, jaka mu je veza u policiji, ali i zamjenski otac koji simbolizira zakon i jamči sustav moralnih vrijednosti. Nameće se kao pozitivan antipod Xabrasu, personifikaciji zla. Ne podnosi krv i na mjestu zločina se zbog osjetljiva želuca redovito pojavljuje s tabletama protiv mučnine. Bloch je ime dobio po američkom piscu i autoru Psycha Robertu Blochu, a fizičko obličje, navodno, po glumcu Robertu Morelyju. Debeljko s licem za sprovode neprestano je zabrinut, a jedino čemu se veseli mirovina je koju, kako neveselo ponavlja, zbog Dylana neće dočekati. Racionalan je, ne vjeruje u okultno te je dilandogovskom oniričnom svijetu jedina spona s realnošću. Grouchov je pak humoran lik inspiriran Grouchom Marxom, popularnim komičarom 30-ih godina.

Dylan Dog stiliziran je i hiperboliziran strip, često i s klasičnim posvetama slasher hororima, no riječ je prije svega o egzistencijalističkom hororu s okultnim epizodama, u čijem je središtu metafizički užas, koji daleko snažnije od eksplicitnih prizora agresije izaziva čitateljevu tjeskobu. Strava je dakle kod Dylana Doga višeznačna, ne podrazumijeva samo fizičko nasilje, upućuje na nestabilnost društva, dehumanizaciju čovjeka i kolektivno zlo. 

Vječna dilandogovska opsesija nikad su prevladani arhetipski strahovi. Fobije suvremenog čovjeka tek su modaliteti iskonskih strahova, s kojima se valja suočiti i boriti kako nas ne bi prognali u ludilo i smrt. I sam je teški fobičar, pa ga strah od visine, vrtoglavice i morska bolest automatski diskvalificiraju iz kategorije superjunaka.

Od realnosti bježi u hipersimbolične snove gdje se uvijek iznova susreće sa svojim opsesijama, ali zgusnutim, sublimiranim. Njegov je mikrokozmos autističan, on se s realnim užasom bori u svojoj glavi, u imaginaciji. Dylan je katalizator okultnih sila, pomiče granice svijesti i nadmeće se s logikama paralelnih svjetova kao u višerazinskim video igricama. On propitkuje abnormalna stanja duha i poigrava se ljudskom podsviješću. Njegove su avanture nepredvidiva putovanja labirintom ljudskog uma. Fatalizam Dylana Doga djelomično inspiraciju nalazi u Schopenhauerovoj i Nietzscheovoj filozofiji te vječnom endogeno-egzogenom pitanju određuje li vanjski svijet našu sudbinu, ili ipak sami na nju utječemo.

Somnambulna poetika

Dylan Dog svakom svom slučaju inicijalno pristupa s racionalističkom rezervom i dozom ironije i skepse, a kad ga, i ako, riješi, poput kakvog mjesečara nikada nije siguran je li događaj bio stvaran ili tek noćna mora. Možda samo sanjam ili netko sanja mene. Možda je stvarnost samo iluzija? Tako je jedna njegova životna epizoda bila Grouchov košmar pod temperaturom, neka druga pak nečija halucinacija uslijed manjka kisika, a poneke su se naprosto odigrale tek u Dylanovoj glavi. I njegove su metode detekcije nekonvencionalne, oslanja se isključivo na intuiciju, konkretno na svoje peto i pol čulo.

U njegovom somnambulnom univerzumu svi se pitaju je li to što im se događa san ili ludilo, poput čovjeka koji se, kao da je u slici Salvadora Dalija, budi u akvariju.

Eros i tanatos

Estetiku stripa Dylan Dog odlikuju prizori u kojima su eksplicitno suprotstavljene krajnosti: sublimna ljepota i groteska, kreacija i destruktivnost, erotika i smrt. Konstanta je ovdje borba, ali i izvrtanje dobra i zla, neprestano prožimanje motiva erosa i tanatosa te njihova simbioza i prekoračenje granica nakon kojega nema povratka.

Naslovi epizoda Dylana Doga metafore su smrti, koja je u svakoj priči sveprisutna, a u središtu tog makabrizma emocije su i seksualnost. Konstanta Dylanova života žene su raznih profila, klijentice, slučajne prolaznice, nesretne poput njega samog, u koje se on serijski zaljubljuje, kako se čini, iz očaja i usamljenosti, ali iz svih tih priča izlazi kao gubitnik. Svaka od tih fatalnih ljubavi u pravilu traje samo jednu epizodu jer ga žene ostave, poginu, ili ih sam usmrćuje nakon otkrića da su upravo one glavne negativke.

Socijalna alegorija ili Hod tamnom stranom

Dylan Dog koloplet je priča o malom planetu Zemlji i svim njegovim užasima. Kad zaronimo u dilandogovski mrak, doista se čini da je život samo halucinantni kaleidoskop straha, bola i ludila. Dylan nas poput H. P. Lovecrafta želi razuvjeriti da živimo u benevolentnom i racionalnom svijetu. Opasnija od svakog zombija patologija je ljudskih odnosa, pa se čini kako uslijed problema otuđenosti u velikim urbanim sredinama i usamljenosti u gomili, ljudi imaju samo dvije opcije: postati nasilnici ili žrtve. Vodeći bitke iz epizode u epizodu s čudovištima, Dylan se zapravo bori protiv neoliberalnog kapitalističkog poretka ukazujući na sumrak i apsurdnost zapadnjačke civilizacije. Dylan Dog je tako crnohumorna lamentacija o neučinkovitosti policijskog i zdravstvenog sustava, monstruoznosti farmaceutske industrije koja nam instantno pomaže, pri tome nas polako uništavajući, ali i oštra kritika institucije crkve.

Sclavi i Stano nas svojim stripom suočavaju s postnaturalističkim prikazom ovozemaljskog pakla, koji se očituje u žalobnoj entropiji ljudskog života. Apsurdan život u besmrtnosti, najgora je kazna, kazao je Camus u Mitu o Sizifu, a upravo je strah od životne banalnosti, praznine i ništavila jedan od najgorih demona dylandogovskog svijeta.

Iz teksta o kultnom stripovskom junaku izronit ćemo već posve iskrzanim, no simpatičnim citatom Umberta Eca kako bi samo Bibliju, Homera i strip Dylan Dog mogao unedogled iščitavati, a da mu nikada ne dosade.

Potražite Dylan Doga na našim policama: http://bit.ly/1ohPDTL