Iznenadila je vijest da Damir Čučić (1972.) stvara scenarij „Čovjek kojem bog nije dao suze“ po motivima iz četiriju romana Midhata Ajanovića Ajana (1959.); vrlo je vjerojatno da će napokon šira publika čuti i pobliže upoznati Ajanovićev rad i širok raspon njegovih interesa.

Kratkometražni animirani filmovi, filmske studije, opsežni eseji o animaciji, književnosti i stripovima te multižanrovski romani samo su neka kreativna područja u kojima se Ajanović dokazao kao vrstan autor, ali ipak nije u pretjeranoj mjeri prisutan i spominjan u medijima.

Upućenijim filmolozima i filmoljupcima zasigurno su poznate Ajanovićeve stručne knjige (Animacija i realizam; Karikatura i pokret; monografije Nedeljko Dragić: Čovjek i linija i Milan Blažeković – život u crtanom filmu…), dok su ljubitelji romana trebali čuti za poneko Ajanovićevo ostvarenje kojih ima u pristojnoj brojci (Time lapse; Salijevanje strave; Portret nacrtan ugljenom i kišom; Katapult; Jalijaš), da bi se nedavno popisu pridružio roman Dva muža Karoline Lotman (Ibis grafika, 2017.).

Otpor žanrovskim klasifikacijama

Najnoviji Ajanovićev roman Dva muža Karoline Lotman krasi složenija kompozicija; odmah na početku narator se obraća čitatelju čime se postiže osnovna prisnost u čitateljskom procesu. Naznačeno je mjesto i vrijeme radnje te okvirna radnja, ali ne može se predvidjeti njezin tijek. Narator postupno otkriva čitatelju svoje podrijetlo i dvojni identitet (bosanske korijene i usvojene švedske navike), pripadnost dvjema kulturama koje se po temperamentu uvelike razlikuju te ujedno analizira dva grada (Göteborg i Sarajevo).

Najjednostavnije bi bilo da se roman Dva muža Karoline Lotman opiše kao krimić jer u njemu imamo ubojstvo, no takvo što nije moguće kada je Ajanović u pitanju. Priča se u dobroj mjeri temelji na elementima krimića, no ona je ujedno oštra kritika švedskog i bosanskog društva, seciranje medija, suvremenih oblika terorizma i ksenofobije te naopakih društvenih poredaka. Ujedno se govori o integraciji, kulturnoj industriji, identitetu, muško-ženskim začkoljicama i bračnoj svakodnevici. Narator komentira aktualne događaje koji se tiču i njegove egzistencije, analizira Trumpovu pobjedu na predsjedničkim izborima, smrt Leonarda Cohena… Znači, i ovaj je Ajanovićev roman ostvarenje koje se vješto odupire žanrovskim klasifikacijama.

Narator priče je Enver, nastavnik likovne kulture i predavač stranih jezika, u Švedsku je došao tijekom ratnih 90-ih iz Sarajeva, asimilirao se, ali i zadržao osobne stavove o čovječnosti. Nije povodljiv, ne robuje trendovima. Tolerantan je, ali i posebno konzervativan kada su u pitanju bračni pogledi te odnos prema partnerici. S druge strane, njegova susjeda, umjetnica Karolina Lotman, živi u poliamori zajednici. Ima dva muža – šest mjeseci živi s debeljuškastim Simonom, a idućih šest mjeseci s novinarom Haraldom. Harald i Simon u dobrim su odnosima s Enverom.

Poput Envera, Harald puno čita i prati suvremene književne naslove pa oni redovno raspravljaju o novitetima, preporučaju jedan drugome knjige. Enver i njegova supruga Mirela ne iščuđavaju se nad svojim susjedima koji žive u netipičnoj zajednici, u dobrim su odnosima. Simon je dobar u kuhanju pa katkad navrati do njih da bi zajedno isprobali određene recepte. Enver i Mirela žive skladno, djeca su odrasla i vode samostalne živote, svakodnevicu im popunjavaju knjige i kućni ljubimci (mačak, pas i dvije ptice).

Ni Enver ni Mirela ne mogu se pohvaliti odličnim zdravstvenim stanjem. Dok je Enver u bolnici, Mirela završi u policiji, optužena za ubojstvo. Naime, ubijena je Karolina Lotman. Točnije, otrovana je hranom koja je pripremljena u Mirelinoj kuhinji pa Mirela postaje jedna od osumnjičenica. Inspektor Lars Dahlin, zadužen za istragu ubojstva, otkrit će Enveru detalj koji će dodatno poremetiti bračni sklad između Envera i Mirele. Da bi se zločin što prije riješio i sumnja nestala, Enver i Mirela ne miruju, već pokrenu privatnu istragu…

Kritika obuzetosti tehnikom

Priča o ubojstvu umjetnice zvuči kao tipičan krimić, ima odlike „tvrdo kuhanog“ krimića kojega se ne bi postidjeli Hammet i Marlow, ali u velikoj mjeri govori se o međuljudskim odnosima te disharmoniji. Vješto su predočeni sporedni likovi kao što je slikar Jacob koji je na prvi pogled Enveru izgleda kao tih i smiren umjetnik. Kasnije se uspostavi da Jakob nije nimalo tih i fin, već da otvoreno iskazuje prezir prema digitalijama (u umjetnosti) i divljem kapitalizmu.

Jacob žustro kritizira obuzetost tehnikom (istu je društvenu kritiku uputio Andrey Zvyagintsev u drami Nelyubov u kojoj se prikazuje kultura sebstva, robovanje trendovima i kult lijepog tijela). Zanemarivanje bliskih osoba i vlastite duše, agresivni imperativ sreće, obuzetost umjetnim svjetovima i modernim načinima komunikacije, tek su neki motivi kojih se Ajanovićev narator dotiče. Privržen je životinjama koje doživljava kao bolje i pouzdanije društvo od ljudi.

Poseban je naglasak stavljen na opis emocionalnog odnosa između Envera i Mirele, dvoje ljudi koji se znaju desetljećima. Odnos je prožet prisnošću, nisu ovisni jedno o drugome, vezani su sličnim pogledima na život, međusobno se uvažavaju i dopunjavaju. Brak im, dakle, ima skladne osobine kojima se ne može pohvaliti previše supružnika.

Enver je usamljenik, ne uklapa se u svijet kapitalizma gdje se cijeni profit i promiče konkurentnost, natjecanje i natjecateljski duh. Redovno pravi usporedbe između sadašnjih i nekadašnjih prilika, nostalgično se prisjeća proteklih desetljeća kada je bio mlađi, a svijetom je hodalo više ljudi koji su držali jedni do drugih.

„Švedska je postala kapitalistička zemlja kojom je carevala nezajažljiva pohlepa i u kojoj su, između ostalog, učitelji bili zadnja rupa na svirali tako da sam ja grickao posljednje mrvice zaostale iza sustava čiji se leš nalazio u fazi raspadanja.“ (31.)

U romanu se analizira odnos Šveđana prema strancima, naročito se kritizira negativno viđenje muslimana u Europi koje mnogi automatski povezuju s terorizmom, stigmatiziraju ih pa društvo zazire od njih, ksenofobični ispadi javnih osoba sve su učestaliji sastojak medija (a mediji dodatno potpiruju mržnju), postali su konstanta. Dotiče se brojnih globalnih fenomena koji postupno postaju predmet socioloških istraživanja.

Čitanje bez stanke

Pošto je pažljiv promatrač zbilje i misli svojom glavom, Enver komparira društvene sisteme i nerijetko dolazi do neveselih zaključaka, secira nepravilnosti i ustrajno naziva stvari pravim imenom. Kako su Enver, Mirela i novinar Harald strastveni ljubitelji književnosti, u priči su mnoge reference na književnost (naravno, spominju se filmovi i stripovi). Kao ljubitelj književnosti, Enver razmišlja o budućnosti knjige, papira i čitateljskih navika.

„Po tko zna koji put ustanovio sam da ja, bez obzira na svoje neprestano čitanje, čuo za imena najviše jedno pet posto izloženih pisaca i možda za jedan posto naslova knjiga. Relativisti bi rekli da i onaj tko je stalno čitao i onaj tko nikad ni jednu knjigu otvorio nije jednako nisu ništa pročitali.“ (206.)

I u ovoj je knjizi prisutna (auto)ironija te diskretan, pametan humor, a mogu se naći i značajke magičnog realizma koji je znatno prisutniji u prijašnjim Ajanovićevim romanima, naročito u naslovu Salijevanje strave (Matica hrvatska Bizovac, 2013.). Osjeti se lakoća u izražavanju i stvaranju priče, lako se uvidi da je roman stvaran energično i uz nadahnuće, bez napora, odnosno da je uloga pisca Ajanovićev životni poziv, da ima što za reći i da zna uobličiti misao. Rečenica mu je tečna, naprosto tjera na čitanje i bude teško kada se mora napraviti stanka.

Na početku knjige trebalo bi stajati dobronamjerno upozorenje da se tijekom čitanja ne mogu praviti stanke! Ako paralelno običavate čitati više naslova, ovdje to nije slučaj, priča vam neće dopustiti zastoj i prebacivanje, činit će vas znatiželjnim i primoravati vas da roman što prije privedete kraju.