Poduži niz godina, nosioci dobrog dijela istraživanja o egzistenciji Rijeke, odnosno Fiume unutar Kraljevine Italije (1924. - 1943.) te ranijeg kraćeg međurazdoblja obilježenog D’Annunziom i statusom autonomije, mahom su dolazili iz redova talijanskih autora okupljenih oko časopisa “Fiume” i njegovog izdavača Societa' di Studi Fiumani/Društva za riječka povijesna istraživanja u Rimu. Domaća je historiografija sa svojevrsnom sumnjom gledala na određene aspekte tih aktivnosti, ali se nije previše revno i sama angažirala na detaljnom rasvjetljavanju intrigantnog razdoblja. Srećom, odmakom vremena, povećanjem broja istraživača, nastankom novog društvenog i političkog konteksta postupno su sazrijevale okolnosti za drugačije pristupe i ubrzanje ritma nastanka knjiga o jednom od najvažnijih razdoblja riječke povijesti. Tema koja je desetljećima bila životna trauma tisuća ljudi, polako, ali sigurno ulazi u zonu u kojoj vlast preuzimaju objektivnost, sveobuhvatnost, širina tema, kreativni istraživački pristupi…    

Godina 2015. podarila nas je u kontekstu tih procesa s dva izrazito kvalitetna uratka koja jasnim i objektivnim pristupom obrađuju teme iz navedenog razdoblja - riječ je o fenomenalnoj monografiji Julije Lozzi Barković “Međuratna arhitektura Rijeke i Sušaka” te reprezentativnom istraživanju “Crkva u Rijeci u razdoblju fašizma” Marka Medveda. Među ta dva tvrdoukoričena i vizualno bogata rada (potonje se posebno odnosi na knjigu o arhitekturi…) vrijedi uvrstiti i uradak “Drenig: Talijansko-hrvatski kulturni dodiri 1900. - 1950.” Ervina Dubrovića, a objavljen kao dio Male biblioteke Muzeja grada Rijeke. Pred vama je mali format, 295 stranica teksta, meki uvez, ali i dobra istinita priča…  

Autor Ervin Dubrović ličnošću Francesca Dreniga bavi se već godinama, pa ovaj dugogodišnji ravnatelj Muzeja grada Rijeke u njoj gotovo pronalazi svog “Moby Dicka” o kojem nastoji otkriti što više ma koliko god izvori bili fragmentirati, razbacani, siromašni... Drenig je jedna od onih ličnosti koje plivaju između pridavanja epiteta važnosti i potpune povijesne margine, čak anonimnosti. Da se ne dogodi posljednje potrudio se je Dubrović…

Pročitali ste već tri ulomka i još niste saznali tko je zapravo Francesko Drenig. Odmaknimo slojeve magle... Na scenu stupa sva slojevitost ljudskog identiteta i životnog djelovanja. Temeljni razlog zašto uopće vrijedi istraživati Dreniga činjenica je da je bio urednikom, autorom ili pak tajnikom svih relevantnih ili pak jedinih riječkih književnih časopisa tog razdoblja, a bile su to La Fiumanella (1921. godina, mjesečnik za književnost i umjetnost), Delta (1923. godina, časopis o književnosti i kulturi) i Termini (1936. godina, mjesečnik za kulturu izravno potaknut od strane lokalne fašističke uprave). Uz to Drenig je bio pjesnik, prevoditelj, likovni kritičar, fotograf, pa pred sobom imamo i jednog intelektualca i kreativca kroz čiji život ulazimo u duhovne slojeve grada na tadašnjim jugoslavenskim vratima u Italiju ili pak na talijanskoj periferiji, ovisno o kutu gledanja.

Ideološki gledano (a ideologije nisu nešto što se tek tako može zanemariti kada govorimo o ovim godinama) Drenig pripada sloju stanovnika koji svoju budućnost nalaze u vezivanju uz talijansku stranu - već u mladosti dio je skupine koja baca bombu pred Guvernerovu palaču, simbol Talijanima neprijateljske carske moći, ne bi li u razdoblju D’Anunnzijevih kvarnerskih vratolomija od njega zavrijedio epitet “propagandista”. Ipak, Drenig poslije nije postao članom Fašističke stranke, štoviše ta činjenica ga je u životu usporavala i karijerno ograničavala iako je bio nezaobilazan sudionik kulturnog života, bilo pod pravim imenom ili pseudonimom Bruno Neri.  I to je bilo vrijeme kada entuzijazam rada u kulturi nije donosio prevelik novac te je Drenig zapravo veći dio života bio pomoćni knjigovođa u Gradskoj štedionici. Ton koji prevladava knjigom, iako čitamo ozbiljne povijesne fakte, na trenutke je melankoličan, posebno kada se uzme u obzir njen završetak.

Najvažnija činjenica uz istraživanje o Drenigu je da Dubrović djelom pruža još jedan doprinos poznavanju intelektualne i kulturalne povijesti Rijeke, a koja za navedeno razdoblje ni nije ispisana na jedan cjelovitiji i interdisciplinarniji način.  Što su tadašnji Riječani ljudi čitali, stvarali, u čemu uživali, raspravljali, dijelom je i poznato, ali nije ispričano kao poseban narativ te će jednoga dana imati u rukama takvu knjigu biti poseban užitak.