Nećemo reći ništa novo ako ustvrdimo da teme inspirirane ustašama i partizanima izazivaju posebnu pažnju koja nadilazi povijesnu znanost - koliko god s jedne strane na spomen ta dva pojma okretali očima (“Joj, ne opet!”), jednako tako s punom strašću i uvjerenošću u vrijednost vlastitih teza ulazimo u razne rasprave, iskazivanje burnih reakcija, ponekad čak i moralno i profesionalno vrednovanje drugih osoba… Uzroke toga treba tražiti u složenim globalnim i lokalnim društvenim i ekonomskim procesima XX. stoljeća, potom s njima povezanim političkim razvojem, ali čini mi se sve više i u elementarnom neznanju zbog manjka čitanja pravih istraživačkih knjiga.  

Ono što je znanosti potrebno, suštinsko je i vrlo jednostavno - tražimo što više trezvenih hladnih pristupa (i po cijenu “dosadnog” stila!), istraživače sklone deskripitivnom pristupu i preciznoj analizi izvora, upornom istraživanju i kopanju po arhivima, dovođenju činjenica u uzročno-posljedične relacije te nadasve suzdržavanje od nepotrebnog vrijednosnog interpretiranja pojava i ulaženja u lanac iz kojeg je kasnije nemoguće izaći. Ne mislim da bi povjesničarska istraživanja trebala toliko mijenjati našu “dušu” (emocije, vrijednosne sustave…) koliko naše znanje, sveopću informiranost, spoznaje i motiviranost za daljnja istraživanja… No ono što je problem “opće” javnosti, puno je značajnije - veći dio građana spoznaje o teškim temama ne dobiva čitajući knjige, već mahom praćenjem medijskih poluproizvoda - loših članaka, sugestivne opreme (naslov, fotografija…), izjava izvučenih izvan konteksta, emisija u kojima pobjeđuje najbučniji govornik, Facebook statusa pisanih nakon četvrtog piva (...), što sve zajedno stvara jedan ubojit koktel neznanja, predrasuda, stereotipa... Nastanak i čitanje istraživačkih knjiga, čak i onda kada se još boljim istraživanjem i argumentima može pokazati da su u nekim dijelovima pogrešne, jedini je pravi put da se takvo stanje korigira.

“Ustaše na Jadranu” Nikice Barića uradak je od 864 stranice (ne 3500 znakova, koliko ima prosječan internetski članak, a koji će vam obećati “svu istinu o ustašama na Jadranu”) te svojim značajnijim dijelom pripada nastojanjima da se istraži relativno marginalno obrađena i sistematizirana tema. To može zvučati začudno s obzirom na to koliko je o NDH-u i Drugom svjetskom ratu u domaćoj historiografiji pisano, ali posebno vrijedi, što autor opaža i navodi u opisu motivacije pisanja, za razdoblje nakon kapitulacije Kraljevine Italije 1943. godine. Prilično slab NDH pokušava tada zauzeti proaktivniju ulogu prema jadranskom području i uključiti pod svoju upravu krajeve koje je ranije ustupila Italiji. Barić se usredotočuje na pojavu ustaškog pokreta na Jadranu, njegovu evoluciju, a potom ulazi u sve kompleksne relacije zadane skromnim upravnim pozicijama NDH-a i raznim stranama/identitetima lokalnih stanovnika (Hrvati, Talijani, katolici, Srbi, pravoslavci, četnici, komunisti, jugoslavenski unitaristi, nacisti, kapitalisti - samo dio ponude identiteta raznih subjekata na području Jadrana) koji su se nalazili u stanju otvorenog ili prešutnog rata, kompleksnih neprincipijelnih koalicija i sl. Barić kronološki predstavlja događanja, spiralu nasilja i pokušava uzročno-posljedično posložiti složenu mrežu akcija i reakcija, pri čemu posebno vrijedi istaknuti važnost teme prehrane i gladi u Dalmaciji. Veći dio izlaganja usmjeren je ipak na formalne, vojne i političke događajne procese  - podnaslov knjige koji nije istaknut na naslovnici zapravo je “Uprava Nezavisne Države Hrvatske u jadranskoj Hrvatskoj nakon kapitulacije Kraljevine Italije”. I sam autor u uvodu naglašava da nije slijedio inovativne povjesničarske paradigme koje veći naglasak stavljaju na društvenu povijest i interdisciplinarne pristupe. Ipak, Barić izlaganje temelji na izvorima od kojih su neki i prvi put korišteni, što dodatno obogaćuje već poznate činjenice.

Manje zanimljivim i u konačnici slabijim dijelovima uratka doživljavam one u kojima se pretjerano ulazi u analiziranje gotovo i suvremenih vrijednosnih sudova o NDH-u, ustašama, partizanima (...), što posebno vrijedi kada autor pokušava objasniti da su komunisti postupno monopolizirali pravo na pojam “antifašizam” ili pak vrednovali čin Pavelićevog ugovora s Italijom. Barić i tada pokušava znanstvenim diskursom artikulirati misli te sve dovodi u uzročno-posljedične relacije, ali, osobno, čini mi se da je nečem takvom mjesto u drugačijoj vrsti rada, s više uvjerljive argumentacije i vjerojatno mu ti trenutci donose epitet “revizionista” koji ga često prati.  

“Ustaše na Jadranu” su relevantne i za Rijeku - predstavljen je “Nacrt za renacionalizaciju Rieke”, što je elaborat s kojim je u jesen 1943. godine raspolagalo Ministarstvo za oslobođene krajeve NDH-a. U njemu se iznosi cijeli niz ideja o potrebi širenja hrvatstva u gradu koji se doživljava talijanskim - predlaže se raseljavanje doseljenih Talijana, doseljavanje Hrvata te elaboriraju pojedine razvojne zamisli o gradskoj ekonomiji. Zanimljivo, masovan proces iseljavanja Talijana u svakom je slučaju nastupio nakon što je Rijeka postala dio Hrvatske, ali u prilično drugačijem kontekstu.

Možda će se nekome učiniti zanimljivim i da je recenzent knjige tadašnji znanstvenik s “Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar” dr. sc. Zlatko Hasanbegović.

Istražujući “online” ostale prikaze knjige “Ustaše na Jadranu”, primijetio sam da se u pojedinim medijima čak u naslovima i izvan konteksta izvlače određene Barićeve tvrdnje, ali mislim da je riječ upravo o opasnom slučaju kobnog medijskog žutila, koje smo uvodno spomenuli, te za koje nije bitan kakav ideološki predznak ima (doduše, vjerojatno predznak “novac”, “klikovi”, “interes”...). Posljedice i sami vidimo i živimo…

Naposljetku, možemo zaključiti da je razdoblje i tema kojom se bavi Barić sve zrelija, da ju se manje promatra kroz naočale s debelim staklima gusto zamrljanima svakovrsnim emocijama, a sve više kao intrigantnu dokumentarističku priču o nevjerojatno kompleksnom vremenu, ali koja više ne bi trebala biti toliko referentna s našim svakodnevnim životima i problemima. Ključna emocija koju ovakve teme i tekstovi trebaju izazivati jest, platonovski rečeno, “eros prema znanju” koji je osnova rasta u kontekstu europske slobode. Stoga ne sumnjam da će budući istraživači dodatno pretražiti arhive, izvršiti nove analize i pružiti nam još intrigantnije narative koje tražimo kao znatiželjni čitatelji.