Iza nas je vrijeme donošenja novogodišnjih odluka zbog kojih ćemo se na kraju iduće godine osjećati loše jer ih nismo realizirali. Prosinac je bio mjesec božićnih domjenaka, adventskih štandova te raznoraznih slastica i delicija, stoga ne čudi da jedna od najučestalijih odluka koju većina donosi ima neke veze s onom brojčicom na vagi i promišljanju o tome kako je bar malo smanjiti.

I dok nekim sretnim pojedincima to uspije, mi ostali jedemo Nutellu na žlicu dok gledamo serije i čudimo se zašto ne možemo smršavjeti unatoč tome što smo iz prehrane izbacili kruh (kruh deblja, hello).

Možda je došlo vrijeme za alternativne metode. Evo, na primjer, najnovija istraživanja pokazala su da se uz gledanje horor filmova može izgubiti oko 200 kalorija. Znanstvenici koji stoje iza navedenog istraživanja tvrde da se tijekom gledanja strašnih filmova naši otkucaji srca ubrzavaju, povećava se unos kisika u pluća i stvara se navala adrenalina, a rezultat je gubitak kilograma.

Istraživanjima moraš vjerovati

Doduše, ima tu i nekih nuspojava, kao što su trajne traume i posljedice na psihu, nesanica te strah od mraka i naglih pokreta, ali ništa u životu ne dolazi bez odricanja. Ili ćeš biti mršav ili ćeš spavati, ne može i ovce i novce. Dakle, idući put kada želite sagorijeti malo kalorija, zaboravite na šetnju prirodom. Pokrenite Kubrickovo „Isijavanje“ na laptopu ili drugom mediju po vašem izboru i čekajte rezultate jer je upravo to navodno film koji će vam pomoći da potrošite najveći broj kalorija – njih čak 184.

Stoga se ovim putem poput Katniss Everdeen dobrovoljno javljam za posvećenicu i javno obećavam da ću u 2019. godini pogledati i pročitati enormne količine horora kako bih provjerila je li na taj način moguće smršavjeti.

Istraživanja su također pokazala da će ljudi povjerovati u svaku rečenicu koja počinje riječima „Istraživanja su pokazala“, bez obzira na to što slijedi iza nje. Na primjer, Zdenka iz Novog Marofa po horoskopu je Djevica i pročitala je nedavno da su najnovija astrološka istraživanja pokazala da žene rođene u znaku Djevice imaju najviše cipela, pa će odmah skoknuti u Deichmann po tri nova para jer „to je tako, istraživanja ne lažu“ (Pozdrav svim Zdenkama, Marofčanima i Djevicama te iskrene čestitke na tome što su nasumično i bez ikakve loše namjere odabrani za sudjelovanje u ovom tekstu jerbo čudni su misaoni putovi I.S. Što se tiče besplatne reklame, nema na čemu, Deichmann).

Međutim, nije tako lako zavarati one koji imaju iza sebe godine i godine čitateljskog staža. Svi pasionirani čitatelji zasigurno bi jednoglasno potvrdili da je krilatica „Ne vjeruj baš svemu što pročitaš“ živa istina. Ipak, jedini način na koji možemo provjeriti je li nešto istina jest da to ispitamo, odnosno da provedemo teoriju u praksu i pomno pratimo rezultate. Stoga se ovim putem poput Katniss Everdeen dobrovoljno javljam za posvećenicu i javno obećavam da ću u 2019. godini pogledati i pročitati enormne količine horora kako bih provjerila je li na taj način moguće smršavjeti. Jer očito nije stvar u Nutelli, nego o pogrešnom žanru serija. Slobodno me pitajte za rezultate na kraju 2019. godine, vrlo rado ću napisati iscrpno izvješće o svom neminovnom neuspjehu. Ako preživim. Neka Igre gladi započnu! Doslovno.

Vječne dileme

Rasprava o tome je li bolja knjiga ili film, uz onu je li prije nastala kokoš ili jaje, svakako je jedna od najčešćih i najžešćih u povijesti. Ljubitelji knjiga uvijek će stati na stranu pisane riječi, ljubitelji filmova branit će vizualne medije, a oni koji podjednako vole jedno i drugo usplahireno će stajati sa strane i čekati da se promijeni tema u nadi da neće postati kolateralne žrtve u ovom verbalnom ratu.

Osobno vjerujem da je u 90 % slučajeva knjiga bolja od filma. Razlog je tome što se čitatelj mora puno više unijeti u priču prilikom čitanja i aktivno sudjelovati u njoj, pa baš zbog tog iskustva knjige puno dulje ostaju s nama nakon što ih pročitamo. Zato što postajemo dio priče i sami stvaramo slike u glavi, dok nam se u filmovima i serijama zapravo na pladnju servira tuđa vizija koja će se uvijek kositi s onom našom.

Čak i u slučajevima kad je ekranizacija jako dobro i uspješno izvršena, postojat će neki detalji, scene i dijalozi koji su izmijenjeni ili izbačeni, a možda su nam se upravo ti dijelovi u knjizi najviše svidjeli. Baš zato će većina čitatelja između knjige i filma koji su podjednako dobri ponovno redovito odabrati knjigu. Naravno, uvijek postoje iznimke koje potvrđuju pravilo.

Što je strašnije?

No što ako malo preinačimo pitanje i usredotočimo se na to što je strašnije – horor knjiga ili njezina ekranizacija? Mogu li knjige i filmovi/serije biti strašni u istoj mjeri? Cilj je svakog horora izazvati strah, a različiti mediji to postižu na različite načine. Filmovi i serije više se oslanjaju na vizualne i zvučne elemente, dok u knjigama čitatelj sve mora sam zamisliti pa je ključno da je autor vrlo rječit i da posve uvuče čitatelja u svoju priču, što nije nimalo lak posao.

Zloslutan i vrlo atmosferičan početak u Hrvatskoj nažalost neprevedenog gotskog romana Shirley Jackson pravi je primjer stvaranja osjećaja terora riječima, a budući da je prema njemu snimljen jedan od najvećih televizijskih hitova ove godine, može savršeno poslužiti za usporedbu vizualnih i literarnih sredstava za prestravljivanje sirotih gledatelja i čitatelja.

Iako je nastala prema istoimenoj knjizi, radnja serije „The Haunting of Hill House“ nema previše zajedničkih crta s knjigom izuzev zloglasne uklete kuće na brdu. U romanu doktor John Montague, svojevrsni lovac na duhove, poziva nekolicinu ljudi da prenoće s njim nekoliko dana u navodno ukletoj kući Hill kako bi otkrili opsjedaju li je doista duhovi.

Njegovi su gosti Eleanor Vance, mlada djevojka koja je godinama bila odsječena od svijeta jer se brinula za bolesnu majku, živahna boemska umjetnica Theodora i budući nasljednik kuće Luke Sanderson. U seriji pratimo obitelj Crain, roditelje Hugha i Oliviju te petero djece – Stephena, Shirley, Theodoru te blizance Eleanor i Lukea, koji useljavaju u kuću gdje im se događaju izrazito sablasne i traumatične stvari koje ih prate i kasnije u odraslim godinama. Iako su te dvije priče naizgled posve različite, u objema ključnu ulogu naposljetku ima upravo Eleanor zvana Nell.

Također bi se moglo reći da je glavni lik zapravo kuća za koju se i u književnom i u televizijskom predlošku implicira da je „živa“, što je vidljivo već iz gore navedenih početnih rečenica romana.

Čija je ruka?! 

Nadnaravni elementi u knjizi opisani su vrlo neodređeno te su uglavnom skriveni od likova, a samim time i od čitatelja. Autorica koristi odnose između likova i tajanstvene događaje u kući za poticanje emocija čitatelja, no ni u jednom trenutku zapravo konkretno ne opisuje duhove.

Primjerice, Eleanor i Theodora nalaze se u mračnoj spavaćoj sobi s nevidljivom silom koja udara po zidovima i vratima, a nakon smirivanja situacije i paljenja svjetala, Eleanor shvati da ruka koju je grčevito držala za vrijeme te nadnaravne epizode uopće nije bila Theodorina. „Čiju sam to ruku držala?“, pita se užasnuta Eleanor kada shvati da je Theodora čitavo vrijeme stajala na drugom kraju sobe, a isto pitanje mota se po glavi nama koji držimo knjigu u rukama, uz ono „Zašto sam za ime starih i novih bogova ovo odlučila čitati prije spavanja?“

U jednom trenu opaze sablastan obiteljski piknik koji se neobjašnjivo odvija danju, nakon čega Theodora u strahu naređuje Eleanor da počne trčati, upozoravajući je da ni u kojem slučaju ne gleda iza sebe.

Još jedna jezivo nezaboravna scena ponovno uključuje dvije junakinje u noćnoj šetnji dvorištem kuće Hill (noćne šetnje su uvijek izvrsna ideja u horor romanima). U jednom trenu opaze sablastan obiteljski piknik koji se neobjašnjivo odvija danju, nakon čega Theodora u strahu naređuje Eleanor da počne trčati, upozoravajući je da ni u kojem slučaju ne gleda iza sebe. Iako se u knjizi nikada ne objašnjava što to Theodora vidi, čitateljima je vrlo jasno da ih nešto proganja te postaju uznemireni ne znajući točno zašto.

Upravo tu leži razlika između terora i horora. Prvi pojam odnosi se na osjećaj bojazni i iščekivanja koji prethode užasavajućem iskustvu, dok potonji podrazumijeva osjećaj straha koji nastaje nakon zastrašujućeg prizora, zvuka ili drugog iskustva. Roman Shirley Jackson svakako se više oslanja na teror, a napeto iščekivanje da se nešto strašno dogodi također može ostaviti posljedice na naše nejake živce.

Jesi li kukavica? 

Serija je s druge strane horor u pravom smislu te riječi i uopće ne pokušava sakriti da je joj je cilj dobro nas sablazniti. Ubrzo nakon objavljivanja svih deset epizoda prve sezone na Netflixu, proglašena je jednom od najstrašnijih u povijesti televizije. Zbog toga se u meni istog časa stvorio konfliktan poriv da je odmah pogledam ili da je apsolutno nikad ne pogledam jer sam prokleta kukavica od rođenja.

Naposljetku je ipak prevladala znatiželja, pa sam prvu epizodu pogledala točno u podne, kroz prste, na danjem svjetlu, a nakon toga sam si pustila Pixarov crtić „Coco“ da neutraliziram situaciju jer su tamo duhovi ipak malo više prijateljski nastrojeni. Dok u knjizi zapravo ne znamo čega se bojimo, u seriji nam je već u prvoj sceni prve epizode predstavljen najstrašniji avet u seriji, a možda i općenito. Zahvaljujući tome mnogi od nas više nikad do kraja života neće moći prolaziti mračnim hodnikom bez da pomisle da negdje u kutku stoji sablasna utvara žene s izvijenim vratom.

Što je meni ovo trebalo... 

Naravno, serija poseže i za tradicionalnim audiovizualnim sredstvima za plašenje, tzv. jump scares, odnosno naglim i neočekivanim scenama u kojima netko ili nešto odjednom iskoči pred očima glavnih junaka, a samim time pred našim očima, popraćeno glasnom i strahovitom glazbom. Cilj je postići da gledatelji skoče od straha. Možda i vrisnu. I ugase televizor. I pomisle što je meni ovo trebalo.

Iako se to čini kao jeftin trik otrcanih horora, u ovom se slučaju gledatelji toliko užive u unutarnje, metaforičke duhove s kojima se glavni likovi bore da zaborave da zapravo gledaju horor priču o ukletoj kući i da im u svakom trenutku mogu iskočiti stvarni duhovi. Protagonisti se doista kroz seriju susreću s velikim brojem jezivih duhova, no gledatelji zapravo nisu svjesni da vide duhove čak i kada misle da ih nema.

Naime, tvorci su serije sakrili neke duhove na vrlo očitim mjestima u scenama koje su naizgled dosta pitome i obične kako bi nam suptilno poručili da se tijekom gledanja doista nikad ne bismo trebali opustiti jer opasnost vreba iza svakog kuta, a uoče ih vjerojatno samo oni koji su dovoljno hrabri da ne gledaju dvije trećine svake epizode kroz prste. Stoga ako vas nisu dovoljno istraumatizirali oni najočitiji duhovi, možete potražiti one koji su vam promakli.

Poigravanje s ljudskim osjetilima

Prijetnja onoga što se ne vidi fantastično je iskorištena u atmosferičnoj post-apokaliptičnoj horor knjizi „Bird Box“ autora Josha Malermana u kojoj se tematizira sama priroda straha. Nešto je vani, nešto strašno što se ne smije vidjeti. Jedan pogled na to nešto i izgubit ćete razum, nauditi sebi i drugima. Malorie i njezina djeca žive u neprestanom stanju straha već pet godina. Prozori su im pokriveni debelim prekrivačima, a iz kuće izlaze rijetko i to isključivo s povezima na očima, koje ne smiju skidati ni pod koju cijenu.

Razlog zašto ta nemogućnost gledanja savršeno funkcionira u ovom djelu jest činjenica da tijekom čitanja bilo koje knjige zapravo ne vidimo i ne možemo vidjeti što se događa.

Budući da su se Dječak i Djevojčica rodili kada je svijet kakav poznajemo već nestao, njihova ih je majka od prvog dana učila da se oslanjaju isključivo na osjetilo sluha te je konačno došao dan kada tročlana obitelj odlučuje zakoračiti u nesiguran svijet kako bi pronašli druge preživjele.

Dok pratimo njihovo napeto putovanje rijekom na slijepo, Malorie se također prisjeća događaja iz prošlosti koji su je doveli do tog trenutka u vremenu. Preživljavanje u svijetu u kojem nam je jedno od pet glavnih ljudskih čula oduzeto mnogima je dovoljno zastrašujuće samo po sebi, a dodamo li tome još misteriozna bića koja vrebaju u mraku pokušavajući nas natjerati da ih pogledamo, dobivamo zaista uzbudljivu dozu straha i iskustvo čitanja koje se ne zaboravlja.

Razlog zašto ta nemogućnost gledanja savršeno funkcionira u ovom djelu jest činjenica da tijekom čitanja bilo koje knjige zapravo ne vidimo i ne možemo vidjeti što se događa. Vidimo ono što zamislimo, a možemo zamisliti jedino ono što nam se opiše. Stoga je autoru u ovom slučaju bilo vrlo lako sakriti od nas pravi izvor terora te postići napetost opisivanjem onoga što likovi čuju, dodiruju i osjećaju, dok su jedini sustav upozorenja ptice koje svojim cvrkutom nagoviještaju da se bliži opasnost.

Veliki ekrani

Postavlja se pitanje bi li ta premisa funkcionirala na velikim i malim ekranima. To su više ili manje uspješno pokušali odgonetnuti Netflixovi ljudi koji su baš prije nekoliko tjedana objavili filmsku ekranizaciju romana „Bird Box“ sa Sandrom Bullock u glavnoj ulozi. Teško da bi bilo koji redatelj mogao napraviti film u kojem će gledatelji buljiti dva sata u zamračeni ekran i osluškivati što se događa (iako moram priznati da mi to zvuči kao jako zanimljiv eksperiment). Film se gleda, što znači da nam se ne može puno toga sakriti.

Budući da nam ipak ne mogu pokazati nadnaravnu prijetnju jer bi smo poludjeli kad bismo je vidjeli, morali su posegnuti za drugim metodama. Uglavnom je riječ o zvučnim i vizualnim efektima, pa tako likovi najprije osjete nalet vjetra ili na prozorima uoče sjenu, a potom začuju šapat ili glasove koji „glume“ da su njihovi bližnji nastojeći ih prevariti da skinu poveze i otvore oči.

U samoj završnici dok Malorie i djeca trče kroz šumu, čini se da ih se stvorenja žele pod svaku cijenu dočepati prije nego što stignu na sigurno, a to se manifestira mahnitim pomicanjem stabala i čudnovatom bukom, što pomalo podsjeća na ono zloglasno dimno čudovište iz serije „Izgubljeni.“ Ekranizacija naposljetku ostavlja znatno slabiji dojam od knjige jer nije ni upola strašna i atmosferična, radnja se čini ishitrena i već viđena, a likovi nezanimljivi i nedovoljno razrađeni.

Mnogi su film „Bird Box“ neizbježno odmah usporedili s još jednim ovogodišnjim velikim kino hitom „Mjesto tišine“ redatelja Johna Krasinskija te ga nepravedno optužili za plagijat, što ipak ne može biti istina jer je knjiga „Bird Box“ objavljena četiri godine prije. U „Mjestu tišine“ situacija je vrlo slična, samo što misteriozna čudovišta napadaju kada začuju i najtiši zvuk, primjerice topot cipela na cesti ili čak šapat.

Moć zvuka iliti tišine

Rezultat su bosa stopala, znakovni jezik i potpuna tišina. Štoviše, u cijelom filmu likovi ukupno izgovore svega 90 rečenica, a iskustvo gledanja u kinu zaista je posebno. Ako vam u neuobičajeno i sablasno tihoj kinodvorani iznenada zazvoni mobitel, možda vas neće istog trena napasti vanzemaljska čudovišta, ali svakako biste mogli dobiti poglede pune prijezira ostalih posjetitelja kina. Također vam postaje bolno jasno koliko je grickanje kokica zapravo bučno, a pričanje za vrijeme ovog filma vjerojatno vam ne bi ni palo na pamet. Pravi raj za one koji organski ne podnose glasne razgovore dok traje film.

Zvuk je doista važan element svakog filma, a tome svjedoči činjenica da postoje kategorije vezane uz zvuk i glazbu u kojima svaki film može biti nominiran za Oscara (za najbolju montažu i obradu zvuka, originalnu glazbu i skladbu). Ovaj je film, posebice u prvoj polovici, gotovo lišen zvuka, no upravo je zato efektan i drugačiji.

No ako opet pokušamo zamisliti egzekuciju ove priče u knjigama, učinak vjerojatno ne bi bio isti. Činjenica je da se prilikom čitanja knjiga ionako ne oslanjamo na zvuk, pa nam ne bi bilo toliko čudno niti zanimljivo da ništa ne čujemo. Mnogi ionako čitaju u tišini, a neki pak slušaju glazbu dok čitaju ili im je u pozadini upaljen televizor, tako da atmosfera zaista ne bi bila ista.

Autor bi uistinu morao biti pravi majstor da riječima opiše i dočara važnost grobnog zatišja koje je prisutno u većem dijelu filma „Mjesto tišine.“

Konačna presuda

Ništa od rečenog nije nam ponudilo odgovor na pitanje je li strašnija knjiga ili film. Sve je u životu relativno, pa tako i ovo. Možda ovisi o afinitetima, raspoloženju, ali i o samoj priči. Pri čitanju knjige vlastita nas mašta može odvesti na zastrašujuća mjesta. Strašne scene ne odvijaju nam se pred očima, već ih zamišljamo i osjećamo strah zajedno s likovima.

Osim toga, filmove najčešće gledamo u društvu s nekim, a knjige čitamo u samoći pa sve traume moramo prolaziti sami. Nadalje, iskustvo čitanja znatno je dugotrajnije od gledanja filma. Lakše je pretrpjeti dva sata straha i nakon toga nastaviti sa životom, nego se posvetiti jezivoj priči koja traje danima ili tjednima. Nakon knjige osjećaj se straha zadržava puno dulje.

Međutim, imaju i horor filmovi svoje čari. Nijedan pisac, ma koliko bio talentiran, neće vas svojim riječima natjerati da iznenada poskočite od straha.

Međutim, imaju i horor filmovi svoje čari. Nijedan pisac, ma koliko bio talentiran, neće vas svojim riječima natjerati da iznenada poskočite od straha. Već spomenuti jump scares uglavnom su rezervirani za filmove i serije, a mnogi će ljubitelji strašnih filmova reći da su im upravo to najbolji dijelovi. Opisi su u knjigama divni i krasni te doista mogu dočarati atmosferu i izgled, no u filmovima šminka i maske raznih stvorenja, čudovišta i duhova često ostavljaju mnogo dublji trag u našim umovima.

Usto valja spomenuti i vizualne efekte zahvaljujući kojima je neke famozne horor scene uistinu teško izbaciti iz misli godinama nakon gledanja. U konačnici su možda čak i najbitnije stavke svakog dobrog horora zvuk i glazba. Svi znamo kako ide glazbena tema iz franšize „Noć vještica“, svaki put kada se tuširamo u glavi nam zvone violine iz filma „Psiho“, a kada se ljeti malo previše udaljimo od obale odmah nas dvostruki bas iz filma „Ralje“ dramatično podsjeti da požurimo natrag na sigurno gdje žive miroljubive ribice i račići, a ne velike bijele psine.

Zašto bismo uostalom uopće morali birati? Najprije lijepo možete pročitati knjigu, a potom pogledati film. Ili obrnuto. Kako vam drago. I ne zaboravite – ako vam u bilo kojem trenutku postane previše strašno, film uvijek možete pauzirati, a knjigu spremiti u zamrzivač. Usput si i zgrabite nešto za jesti iz hladnjaka, ionako vam se kilogrami vjerojatno naočigled tope od straha.