Nostalgija – jak osjećaj čežnje ili patnje za nečim što je bilo ili prošlim i izgubljenim razdobljem (za prijateljima, domovinom, starim ljubavima i sl.); sentimentalni žal za minulom srećom, vremenom, prijateljima i sl. (izvor: Hrvatski jezični portal)

Vjerojatno ne postoji osoba na ovom svijetu koja u jednom trenutku svog života nije osjetila nostalgiju za nekim ili nečim. Kako idemo stariji, tako se taj osjećaj sve češće javlja. Nostalgija ponekad predstavlja jedinu vezu s vremenima u kojima smo bili mali ili mladi i zato nam je čest gost u odrasloj i starijoj dobi. Stoga kako se povećavaju godine iskustva, povećava se i učestalost izjava koje započinju riječima „U moje vrijeme… (umetni sjetni nastavak rečenice kojim želiš ukazati na to kako su vremena nekoć bila bolja)."

No zapravo ovako stoje stvari: to je najčešće laž. Vremena nisu nekoć bila bolja. Nije ni sada bolje nego što je nekad bilo, ali svako vrijeme nosi svoje, a u ljudskoj je prirodi da pamtimo samo lijepe stvari, dok se ružna sjećanja potiskuju. Lijepo nam je kad smo mladi, veseli i bezbrižni, pa zato taj dio života uvijek pamtimo u najljepšem svjetlu.

Današnja djeca oko koje se svi tako zgražamo jer ne provode dovoljno vremena vani, previše bulje u ekrane i praktički se rađaju s mobitelom u ruci, za trideset do četrdeset godina isto će se tako zgražati oko svoje djece i unučadi. Rečenicu „U moje vrijeme imali smo samo Nokiju 3310, a ne ovo čudo iPhone8“, zamijenit će „U moje vrijeme imali smo samo iPhone8, a ne ove čipove ugrađene na tvrdi disk u mozgu koji snimaju sva naša iskustva tako da se više nikada ništa ne zaboravi“. Idući put kada vani osvane lijep, sunčan i topao dan, dignite glavu s vlastitih pametnih telefona i ekrana, koncentrirajte se, naćulite uši i čut ćete da se djeca i dalje igraju vani. Upravo sad dok ovo pišem, u pozadini čujem svog osmogodišnjeg nećaka i njegove prijatelje iz susjedstva kako u dvorištu igraju nogomet. Nije sve tako crno kao što se čini, ali to ćemo vjerojatno tek u potpunosti shvatiti za nekoliko desetljeća kad se nostalgično budemo prisjećali ovog vremena u kojem sada živimo.

Osamdesete su bile godine

Ako dobiješ napad nostalgije, a po zanimanju si pisac, scenarist i/ili filmaš, onda si možeš dati oduška i pretvoriti to u nešto kreativno i zabavno, što su itekako iskoristili braća Matt i Ross Duffer. Veliki zaljubljenici u filmsku umjetnost, a posebice u filmove nastale 80-ih godina prošlog stoljeća, odlučili su napraviti svojevrsni hommage kulturi tog vremena. Rezultat je monstruozna hit serija za koju ste sigurno čuli, osim ako posljednjih godinu dana niste živjeli u spilji.

Smještena u fikcionalni gradić Hawkings u Indijani 1983. godine, prva sezona serije usredotočena je na nestanak dječaka popraćen nadnaravnim događajima u gradu, uključujući pojavu djevojčice s telekinetičkim sposobnostima koja pomaže prijateljima nestalog dječaka da ga pronađu. Svih osam epizoda prve sezone objavljeno je na Netflixu 15. srpnja 2016. godine bez prevelike najave i pompe, no serija je ubrzo odjeknula poput bombe i ostvarila uspjeh kojem se malo tko nadao, a ponajmanje njezini tvorci.

Milijuni gledatelja pohrlili su na Netflix u prvih tjedna dana nakon objave, a u jednom trenutku došlo je i do pada poslužitelja na sveopći očaj svih koji još nisu pogledali sezonu do kraja. Malo je reći da se druga sezona iščekivala s velikim nestrpljenjem, a očekivanja su bila enormna. Dufferi su pred sobom imali težak zadatak da u najmanju ruku postignu istu razine kvalitete i privlačnosti koju je imala prva sezona. Na olakšanje svih fanova, druga sezona, koja je objavljena 27. listopada 2017. i odvija se godinu dana nakon prve, nije izgubila onu čaroliju iz prve sezone, već ju je udvostručila. Porastao je i broj gledatelja, pa je u prva tri dana seriju gledalo njih više od 15 milijuna, među kojima je i moja malenkost jer mi je upravo toliko bilo dovoljno da pogledam svih devet epizoda od trenutka kada su objavljene. Ovaj put Netflix je bio spreman i poslužitelji su izdržali, hvala na pitanju.

Vrativši u život osamdesete godine, braća Duffer nisu pridobili samo naraštaj koji je tada odrastao, već i mlađe generacije, što nas dovodi do jednog posebnog, gotovo neobjašnjivog aspekta nostalgije – žaljenje za vremenima u kojima praktički nikada nismo ni živjeli. Iako sam u osamdesetima provela samo prvih devet mjeseci svog života, gledajući „Stranger Things“ osjećala sam onaj već spomenuti sentimentalni žal kao da sam nešto bitno propustila jer se nisam rodila na vrijeme.

Ni sama braća Duffer nisu u osamdesetima živjela jako dugo – svega pet godina (rođeni su godinu dana nakon godine u kojoj se odvija radnja prve sezone), no filmovi koji su obilježili njihovo djetinjstvo i oblikovali ih u osobe koje su sada pripadaju toj dekadi. Stoga ne čudi da su radnju svoje serije odlučili smjestiti upravo tada. Matt i Ross gotovo su religiozno pazili na svaki detalj, od ludih frizura i još luđih odjevnih kombinacija, preko soundtracka koji u potpunosti odgovara vremenskom okviru kada su pjesme i albumi doista objavljeni, do povijesnih činjenica – u drugoj sezoni mogu se vidjeti plakati i natpisi koji pozivaju Amerikance da glasuju na predsjedničkim izborima koji su se održali 6. studenog 1984. godine.

Budimo realni, da je radnja smještena u moderno doba, bilo bi puno manje zabavno. Dječaku se misteriozno gubi trag na putu prema kući, zabrinuta majka shvati da ga nema, uključi aplikaciju Find My Phone koju mu je instalirala na njegov pametni telefon i pronađe posljednju poznatu lokaciju. Dječak u međuvremenu mobitelom snimi fotografiju čudnovatog mjesta na kojem se nalazi i objavi je na Instagramu te je za svaki slučaj pošalje prijateljima u zajedničku grupu na Viberu. Policija skupi dokaze i uz malu pomoć djevojčice sa supermoćima pronalazi dječaka. Kraj. Valja napomenuti da u pozadini čitavo vrijeme svira Despacito i Taylor Swift, umjesto recimo Cyndi Lauper ili grupe Queen. Totalna bezvezarija.

Važno je zvati se Ste(v/ph)en

„Bili smo poprilično obični klinci koji su odrastali u predgrađu Sjeverne Karoline, a kada smo gledali te filmove i čitali te knjige, osjećali smo kao da naš obični život ima potencijala za avanturu. Možda sutra pronađemo kartu s blagom u potkrovlju ili možda netko od nas nestane u televizijskom prostoru ili možda u uličnoj kanalizaciji živi klaun. Osjećaj je bio snažan i inspirativan. Ništa nije bilo bolje od toga. Htjeli smo ponovno uhvatiti taj osjećaj u seriji Stranger Things.“ (izvor: Entertainment Weekly)

Čak i ako niste pogledali ni jednu jedinu scenu iz serije, iz ovog citata odmah bi vam moglo postati jasno čiji su to filmovi i knjige najviše utjecali na mladu braću Duffer. Riječ je o dvama imenjacima za koje bi se moglo reći da su osamdesetih godina 20. stoljeća bili u naponu kreativnih snaga. Jednom se ime piše sa „v“ i čuveni je redatelj, scenarist i producent, a drugom se ime piše sa „ph“ i najbolji je pisac na svijetu. Ups, ovo je zvučalo previše subjektivno. Dopustite mi da pokušam ponovno: ….i jedan je od najpoznatijih živućih pisaca. U redu, bolje.

Počast koju su tvorci serije željeli odati filmovima Stevena Spielberga osjeća se gotovo u svakoj sceni. Ako vas uvodni kadrovi prve epizode u kojima nestaje Will Byers neodoljivo podsjećaju na legendarnu scenu iz filma „E.T.“ kada Elliot pronalazi svog novog prijatelja vanzemaljca, to nipošto nije slučajnost. Razvoj odnosa između Mikea Wheelera i Eleven također zrcali prijateljstvo Elliota i E.T.-ja. Sjećate li se one legendarne scene na biciklima? Ako ne, „Stranger Things“ je tu da vas podsjeti. Glavni su junaci serije skupina dječaka koji započinju veliku i nerijetko opasnu avanturu – baš kao i u velikom filmskom hitu iz 80-ih, „The Goonies“.

U drugoj sezoni tvorci su otišli i korak dalje tako što su ulogu Joyceinog novog ljubavnog interesa dodijelili Seanu Astinu, glumcu koji je u spomenutom filmu imao jednu od glavnih uloga, a nešto mlađim generacijama poznat je kao Samwise Gamgee iz „Gospodara prstenova“. U prvoj epizodi Joyce Byers svom sinu poklanja kino-ulaznicu za jedan od najstrašnijih horor filmova svih vremena – „Poltergeist“, nesvjesno predviđajući zlu kob koja će vrlo brzo zateći njezino dijete. Baš kao i u filmu, kuća obitelji Joyce u jednom trenutku postaje gotovo živa. No umjesto televizora, glavni medij za komunikaciju s nestalim sinom ovog su puta božićne lampice (scena koje će se u povijesti televizijskih serija zasigurno dugo pamtiti).

Braća Duffer svoj su zadatak postizanja déjà vu efekta shvatili veoma ozbiljno i doslovno su prije samog početka snimanja ponovno gledali sve te filmove kako bi njihovi kadrovi što više nalikovali onima koje je stvorio legendarni redatelj. Jasno, ovo je sve samo vrh ledenog brijega, štono bi rekli u nekim anglofonskim zemljama, jer se kroz obje sezone može prepoznati pregršt poznatih kadrova iz brojnih drugih filmova, ne samo Spielbergovih. Ako želite vidjeti vrlo zanimljivu usporedbu scena iz druge sezone „Stranger Things“ s različitim filmovima, to možete učiniti ovdje – kadar po kadar.

Glasoviti autor koji je poznat po tome da se hrani strahovima svojih čitatelja, stvara im noćne more i upropaštava djetinjstvo, a oni mu na tome na kraju zahvaljuju i traže još, ove je godine doživio pravu ekranizacijsku renesansu. Tijekom 2017. godine mogli smo gledati brojne manje ili više uspješne filmske i televizijske ekranizacije nastale prema djelima Stephena Kinga, a možda je tome jednim dijelom pridonijela upravo serija „Stranger Things“ koja nas je podsjetila na to zašto ga toliko volimo.

Stipe, kako ga odmila zovu prijatelji iz Hrvatske (kojih jamačno ima jako puno), doista je poslužio kao vrelo neiscrpne inspiracije autorima serije. Kingova spisateljska vještina najviše dolazi do izražaja kada su glavni likovi djeca jer su ti njegovi dječji likovi često jednako kompleksni i zanimljivi kao i odrasli likovi, što omogućuje odraslim čitateljima da s njima ostvare snažnu povezanost i strepe nad njihovom sudbinom. Upravo to vrijedi i za „Stranger Things“. Četvorica prijatelja iz serije podsjećaju nas na četvoricu Kingovih junaka iz kratke priče „Truplo“, prema kojoj je snimljen film „Stand by Me“. Čak je rekreirana i poznata scena šetnje po tračnicama kako bi nam (ne)suptilno poručili da je svaka sličnost s Kingovim likovima i pričama sasvim namjerna.

U seriji djevojčica Eleven bježi iz kandži sumnjive i zloslutne vladine organizacije i služi se svojim nadnaravnim moćima da bi izbjegla ponovno zarobljavanje, baš kao i Charlie McGee, protagonistica romana „Firestarter“ – jedina je razlika u tome što prva ima telekinetičke moći, a potonja pirokinetičke. Za to dobivamo i potvrdu kada šerif Jim Hopper i Joyce Byers u potrazi za odgovorima pronalaze Eleveninu biološku majku, čija im sestra otkriva da se vjeruje da Eleven ima posebne moći. Na pitanje „Kakve moći?“, žena odgovara „Jeste li kada čitali Stephena Kinga?“ Likovima u tom trenutku možda još uvijek nije sve posve jasno, ali gledatelji se zadovoljno smješkaju jer su njihove sumnje potvrđene.

Nije to jedino izravno referiranje na čuvenog horor majstora. Šerif Hopper u svojoj neumornoj potrazi za nestalim dječakom u jednom trenutku nailazi na policijskog čuvara koji ubija vrijeme čitajući Kingov roman „Cujo“. Nadalje, alternativni svijet kojeg likovi nazivaju „Upside Down“ (Naopako) također je nadahnut Kingovom maglovitom drugom dimenzijom koja u noveli „Magla“ i njezinim ekranizacijama zaposjedne zemlju i sa sobom dovodi različita čudovišna stvorenja pomalo nalik demogorgonima iz serije. Čak je i font slova u nazivu serije nadahnut mnogobrojnim naslovnicama Kingovih romana.

Naravno da ništa od toga nije promaklo ni samom Stephenu Kingu, velikom ljubitelju serija, koji je za „Stranger Things“ imao samo riječi hvale. Iznenađeni i obradovani njegovim pozitivnim reakcijama na Twitteru, braća Duffer sa svojim su idolom iz djetinjstva započeli korespondenciju e-poštom, a ostaje nada da će njihovo dopisivanje možda u bližoj budućnosti na sveopću radost i veselje rezultirati i nekakvom suradnjom.

Vrhunska karakterizacija likova

Svaka serija dobra je onoliko koliko su dobri njezini likovi. Ono što je omogućilo da serija „Stranger Things“ ne postane samo veliki lonac u koji su nabacane reference iz 80-ih s pričama viđenima već bezbroj puta jesu upravo snažni i humani likovi koji oživljavaju na malim ekranima uz pomoć savršeno odabranih glumaca. Majstorski odabir glumaca itekako je pridonio kvaliteti serije i razvoju likova, što često ističu i tvorci serije. Nakon što su iz zaborava vratili Winonu Ryder i podsjetili nas zašto je bila tako popularna krajem osamdesetih i početkom devedesetih, autori serije priznali su da je njezina zanimljiva osobnost znatno utjecala na lik samohrane majke kojeg glumi, a konačni je rezultat bilo nešto sasvim drukčije od onoga što su imali na umu.

Zanimljivo je da braća Duffer često tako imaju na umu jedan put za određeni lik, a onda taj lik pod utjecajem glumca koji ga utjelovljuje postaje nešto sasvim drugo. Najbolji primjer za to je lik Stevea Harringtona, čija je uloga trebala biti ona tipičnog antagonista, stereotipnog popularnog srednjoškolskog sportaša koji se ponaša grozno prema svima oko sebe. Drugim riječima, lik kojeg gledatelji vole mrziti. Doista je takav i bio u prvoj polovici prve sezone, no ubrzo su tvorci i redatelji uočili potencijal u glumcu Joeu Keeryju, a i u samom liku, što ih je nagnalo da istraže druge mogućnosti. Rezultat je bio taj da se Steve od najomraženijeg lika iz prve sezone preobrazio u ljubimca gledatelja, a upravo je to vrhunska karakterizacija likova koja se očekuje od svakog pisca i scenarista koji razumije kako život funkcionira i shvaća da stvari gotovo nikad nisu crno-bijele te da se ljudi ne dijele na dobre i loše.

Svi smo mi sposobni i za dobre i za loše stvari, a naše reakcije i ponašanja ovise o brojnim životnim situacijama i uvjetima, pa na kraju krajeva i raspoloženju, koji nas na kraju oblikuju i određuju kakve ćemo osobe postati. Tako je i Steve u jednoj situaciji potpuni šljam od osobe, a u drugoj shvaća da su njegovi prijatelji u opasnosti i nastoji im pomoći te se na taj način iskupljuje u očima gledatelja. Moglo je to stati na tome, no u drugoj sezoni upoznajemo ga još bolje, promatramo kako razvija simpatično i neočekivano prijateljstvo s jednim od mlađih likova i shvaćamo da smo ga potpuno pogrešno procijenili. Još se jednom pokazala istinitom ona stara narodna da ne treba ljude suditi prema prvom dojmu. Bilo stvarne, bilo fikcionalne koji su tako dobro napisani i odglumljeni da se čine stvarnima.

Naravno, ne možemo ne spomenuti mlade dječje glumce koji su se svojim izvedbama ravnopravno stali uz bok svojim odraslim kolegama, pokazali ogroman glumački talent te već sad postigli svjetsku slavu. U drugoj sezoni posebno je zasjao mladi Noah Schnapp u ulozi Willa Byersa, čija zrela i impresivna glumačka izvedba zaista ostavlja bez riječi. Odrastanje pod svjetlima reflektora nikada nije bilo jednostavno, a u današnje vrijeme interneta i društvenih mreža postalo je još zahtjevnije.

Tako posljednjih dana čitamo članke u kojima se izvještava o velikom pritisku koji na djecu iz serije „Stranger Things“ vrše odrasli ljudi i fanovi. Ponekad je lako zaboraviti da su to samo djeca i da im se treba omogućiti bezbrižno i sretno odrastanje. Nadajmo se da će se ti mladi i talentirani glumci uz podršku obitelji uspjeti othrvati pritisku okoline i da će stasati u stabilne i uspješne odrasle osobe čiji će nas filmovi i serije uveseljavati još dugi niz godina.

„Stranger Things“ zacijelo će biti jedna od onih serija koja će svojom popularnošću utjecati na smjer u kojem će televizijske serije krenuti u budućnosti. Hoće li treća sezona ponovno opravdati očekivanja ili je vrhunac postignut drugom sezonom i sad nas očekuje pad u kvaliteti? Sve nam to predstoji vidjeti, no jedno je sigurno: broj jedanaest u popularnoj kulturi više nikad neće biti samo bezvezni prirodni broj.