Vremešni Ukrajinac Ivan Šamjanok (90) tvrdi da je razlog njegove dugovječnosti to što nije napustio svoje rodno selo Tulgovići što se nalazi na rubu zabranjene zone, blizu Černobila. Da života blizu zabranjene zone uistinu ima, potvrdio je i francuski umjetnik Emmanuel Lepage svojim grafičkim romanom Jednog proljeća u Černobilu (Fibra, 2015.) koji je nastao motiviran autorovim boravkom u Ukrajinu. Francuska udruga Dessin’Acteurs (Crtaktivisti), kojoj je primarni cilj ukazivati široj javnosti kakvu i koliku opasnost predstavljaju nuklearne centrale, angažirala je Lepagea koji je tijekom posjeta primijetio brojne prirodne anomalije što su direktan rezultat černobilske katastrofe, ali je ujedno pronašao i sasvim normalne ljude koji, svima i svemu unatoč, nastoje živjeti.

Premda je prošlo punih 30 godina od černobilske katastrofe, posljedice se dandanas osjećaju u obliku malignih bolesti – da potomci ozračenih snose posljedice, najbolje potvrđuje broj pacijenata na hematološko-onkološkim i drugim bolničkim odjelima. Josip Cvenić (1952.) među prvima je domaćim književnicima koji se smjelo dotaknuo černobilske katastrofe – 1994. godine objavio je dječji roman Čvrsto drži joy-stick u kojem je glavni pripovjedač trinaestogodišnji Nino. Cvenić se služi tehnikom in medias res – odmah na početku priče, Nino kreće s roditeljima u bolnicu na liječenje jer ima ozbiljnih problema s krvlju. U bolnici upoznaje novo društvo vršnjaka (Filip, Medeni, Zagorac, Đurić, Milan, Jasna) i medicinsko osoblje koje će umjesto roditelja voditi brigu o njemu, a uskoro saznaje da njegovo bljedilo ima stručni termin (leukoza). Primoran je postupno se prilagoditi na sasvim novi svijet što se sastoji od brojnih nepoznanica i rituala (jutarnje spremanje kreveta, mjerenje temperature, svakojaka snimanja, vađenje krvi, mučne pretrage što izazivaju strah i mučninu). Svjestan da će u bolnici morati provesti podosta vremena, Nino se prilagođava bolničkoj atmosferi i postaje sastavni dio ambijenta – primjerice, poput ostalih pacijenata koji u bolnici imaju status starosjedioca, Nino uskoro pravi razliku između pacijenata koji samo dolaze na pretrage i onih koji su poput njega stalno u bolnici. Nino se ubraja među one koji rijetko idu kući, eventualno preko vikenda, ukoliko su nalazi zadovoljavajući.

Unatoč nezavidnoj situaciji, Nino pretežno proživljava uobičajene tinejdžerske dane – s društvom gleda i analizira filmove, zaljubljuje se u Jasnu, brzo sklapa prijateljstva u čemu mu dodatno pomaže činjenica da posjeduje Commodore 64, popularno računalo pomoću kojega je igrao igrice i tako lakše kratio vrijeme u bolnici te ujedno zadobio dodatne simpatije vršnjaka koji su rado provodili vrijeme na računalu. Vlastitu bolest Nino promatra kao igru u kojoj mora pobijediti. Srećom, razuman je i ne troši potrebnu energiju na samosažalijevanje, uviđa da su doktori i medicinsko osoblje na njegovoj strani, jedan oblik prijatelja koji navijaju za njegov oporavak. S vremenom saznaje zašto je najvjerojatnije obolio, da njegovo zdravstveno stanje ima veze s radioaktivnim oblakom koji je u travnju 1986. godine prošao kroz Švedsku u kojoj se tada nalazio s ocem: “Onda nisam shvaćao zašto sam se morao dobro istuširati, i nisam shvaćao zašto više nismo smjeli jesti salatu, povrće i voće. Sad znam, postojala je opasnost da je sve ono ozračeno. Tata je dva dana ranije prekinuo boravak na sveučilištu u Uppsali, i mi smo se vratili, opet zrakoplovom, kući.” (46)

Cvenić se uspješno stavio u kožu tinejdžera i čitateljstvu zorno predočio bolničku atmosferu od koje zdravi zaziru – pacijenti, naime, bolnicu zaista doživljavaju kao drugi dom, osobni prostor u kojem svatko ima svoje mjesto (djeca se često vežu na određeni krevet u određenoj sobi, loše podnose seljenje i promjene osoblja); strepe pred bolešću jer nikad ne znaju sa sigurnošću u kojem će smjeru krenuti i kako će čitava priča završiti. Kako se razvija priča, tako napreduje i dječakova bolest pa su doktori prisiljeni koristiti jače lijekove od kojih Nini otpada kosa, što je traumatično iskustvo svakom tinejdžeru koji drži do vlastitog izgleda, naročito u razdoblju psihofizičkog razvoja. Premda situacija postaje sve ozbiljnija, Nino ne gubi živce i njeguje nade u vlastito ozdravljenje. Cvenićevo metaforičko poigravanje (bolest kao igra u kojoj je konačni cilj izaći kao pobjednik) pošteđeno je patetike i suvišnih detalja – bolesnička priča obrađena je prigodno i konstruktivno. Uz spolnost, nasilje i ovisnost, bolest je tabu tema, naročito u sferama dječje književnosti – bolest je nepopularni motiv od kojega brojni pisci i čitatelji redovito okreću glavu zbog intelektualne površnosti ili, još češće, zbog vlastitoga straha od bolesti što redovno dolaze podmuklo, tiho i nenajavljeno, a upravo je takva bolest od koje boluje Nino: “Glupo je biti žrtvom nečega što se niti vidi, niti čuje, nit’ se može nanjušiti, niti opipati.” (41)

Život nakon Černobila postoji, no mnogima taj život i trideset godina nakon katastrofe nije nimalo bezazlen, što jasno pokazuje i Cvenićev roman čiji se sadržaj i danas intenzivno odvija u hrvatskim i inim bolnicama, samo s nekim sasvim drugim protagonistima koji nastoje izaći živi iz neugodne uloge bolesnika. Ovaj realistični dječji roman jednako je interesantan i zdravim pojedincima i preživjelim pacijentima kojima je poznato bolničko okruženje – dok preživjelim pojedincima roman Čvrsto drži joy-stick služi kao podsjetnik na prošlo, kod zdravih on može imati funkciju opomene kojom se napominje koliko su sretni što (barem zasad) nemaju težih zdravstvenih problema. Čitajući ovaj bolnički roman, određeni učenici najčešće uviđaju da postoje znatno gora mjesta od mrske im škole te da život ponekad donosi probleme koji su opasniji i ozbiljniji od standardnih učeničkih tegoba koje čine ocjene.

Černobil je jedan od izvora brojnih malignih bolesti, černobilsku nesreću nemoguće je ignorirati jer, posljedice radioaktivnog zračenja uvelike osjećaju trenutne generacije, a osjećat će ih i potomci ozračenih pojedinaca kao što je Nino koji nije samo puki plod autorove mašte, već suvremena i svevremena preslika grube stvarnosti. Nažalost, medicinske statistike pokazuju da je gorespomenuti Ivan Šamjanok svijetli izuzetak, dok broj oboljelih raste iz dana u dan.