„Ako čovjek nauči živjeti sam sa čitavim sobom, nositi svoje putne torbe pune potisnutih sramotnih i teških stvari, ponekad ih otvori i pogleda, onako, uzme dug tren i pogleda svu tu trulež i sve to smeće... Bolje će se razumjeti, ako ništa drugo. I biti sretniji. I biti fajter u životu, fer prema sebi valjda. Što god da si prošao, sada si ovdje, preživio si, stojiš na dvije noge, sa svojom bagažom i demonima. Trebaš napraviti korak, i to je sve.“

„Pa što ju dosad još nisi pročitala?! Ovo je najbolja knjiga u Hrvatskoj, u zadnjih 50 godina!“ – komentirala je moja prijateljica Gordana kad sam rekla da upravo čitam ovu knjigu. A moja opravdanja bila su „nikako ju uhvatiti u knjižnici, stalno je vani“. Onda je moja draga Ina posudila knjigu u Knjižnici Kostrena i ova priča otišla je u povijest...

A Novakova priča počinje u današnje doba, kad je Matija Dolenčec, uspješan mladi pisac, u ljubavnoj vezi u kojoj gotovo ništa ne valja. Kad njegova djevojka shvati da su priče iz Matijina života samo obična laž, veza će popucati po šavovima. Vratit ćemo se na početak kad je Matija, još mali dječak, izgubio oca. Od tog trena počinju teški dani za Matiju, podcrtani otuđenjem od prijatelja, krivnjom i grižnjom savjesti te suočavanjem s demonima, nastalim iz straha.

Djeca uvijek reagiraju na isti način, smatrajući da je isključivo njihovo ponašanje dovelo do nečije smrti, ljutnje i svega lošega što se već dogodilo i onoga što će se tek dogoditi u budućnosti. A dok čitaš, ne možeš a da se ne poistovjetiš s malim Matijom, zajedno s njim proživljavajući sve njegove crne misli i strahove.

„Raj sam si tih dana zamišljao kao nepregledno prostranstvo golemih niša u savršeno bijelom prostoru u koje ulaze sretni čitači, tražeći nova sjećanja i nova poznanstva, kako to čine pomalo usamljeni ljudi, znao sam to iako sam još bio mali.“

Svi ti događaji nakon očeve smrti, pa dolazak ratnih godina (o kojima Novak, srećom, ne polemizira niti politizira, već samo usput iznosi povijesne činjenice), obilježit će Matiju za cijeli život i prisiliti ga da prerano odraste, ne dopuštajući mu da, poput druge djece, uživa u čarima djetinjstva.

„Kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.“

Roman obiluje prekrasnim citatima i lijepim stilom, dijalozima na međimurskom dijalektu (bez brige, na kraju postoji rječnik kajkavskih izraza!), koji me nimalo nisu smetali niti su prekinuli savršenu nit autorova pripovijedanja.

Sjetih se nekih žestokih protivnika da ova knjiga postane lektirna građa jer vrvi nasiljem i zločinima, pa bi to bio veliki i nepremostivi problem. Ali problem je negdje drugdje. Problem je zatvarati oči pred takvim događajima, praviti se da ih ne vidimo ili da ne postoje a ne pisati o tome. Zlo, samo po sebi, neće nestati ako se o tome ne piše i ne progovara.

A svatko je od nas, u određenom razdoblju svog života, imao vlastitog Hešta i Pujta, koji su nestali onoga trena kad smo prevladali strahove. Ako smo bili među onim sretnicima kojima je to uspjelo.

Bili mi dobri ili loši, hrabri ili uplašeni, sve će nas jednom prekriti „črna mati zemla“. Bauk i bogme, tak je.

„Shvatio sam zašto je zemlja blizu moga sela uvijek tako prokleto tamna, gotovo crna. Črna mati zemla. Svaki puta kada padne noć, gust mrak ulazi u zemlju. Ali zemlja ne može u sebe upiti još puno. Bilo je izvjesno da će za neko vrijeme mrak ostati iznad zemlje i da više nikad neće svanuti dan."

Sandra Bašić