Objavivši brojna djela od kojih su neka prevedena na više od dvadeset stranih jezika, Claudio Magris jedan je od vodećih pisaca koji svojim radovima upotpunjuje ne samo talijansku već i svjetsku književnost.

Posebice se ističe roman ˝Naslijepo˝, kompleksna priča o talijanskim radnicima koji su nakon Drugog svjetskog rata došli u Jugoslaviju kako bi pomogli u izgradnji komunističke utopije. Roman je priča o herezama i plovidbama po teškim i nemirnim povijesnim tokovima, no njegova je važnost u tome što prikazuje pravu povijest i otkriva apsolutnu istinu koja se dugo godina skrivala; stradavanja ljudi u političkim režimima (u ovom slučaju Dachau i Goli otok). Magris je ovo djelo pisao petnaest godina te govori kako se ova kontroverzna priča nije mogla ispričati na miran, linearan način, kako je i započeo. Talijanski kritičar Corrado Staino opisuje knjigu kao veliki lonac pun tekućeg zlata koje vrije ljepotama i užasima svijeta, heroizmom i izdajom, niskošću i veličinom, prošlošću i sadašnjošću.

Salvatore Cippico – intelektualac revolucionarne povijesti

Salvatore Cippico stolicu azilanda nije izabrao sam, već su ga, iznemogla i naposljetku njegova ´višestoljetnog´ tragičnog života, na nju prisilili. Razočaran, tvrdi da u njegovu položaju zapravo više i nema tragedije. Dok pripovijeda dr. Ulcigraiju, poigrava se vlastitim identitetom i poviješću te nas pritom upozorava da sama povijest nije ništa jača od krhkoga pamćenja, od životnih slojeva koji su nas učinili time što jesmo. Magris objašnjava Cippicovu proletersku i revolucionarnu stranu: ˝Svakako, postoji velika doza nemoći, ne samo intelektualca (ne bi bila najveća nevolja da je samo intelektualca), već i pojedinca.

Svatko od nas je marioneta na neki način. Ali, treba biti svjestan toga i znati da je moguće napraviti barem malo, treba to malo ipak i učiniti. Pa i to posve malo, kada bi to svi radili, ne bi bilo tako malo.˝ Cippico je došao u partiju obrazovan i samim time sumnjiv. On utjelovljuje Gramscijevog organskog intelektualca koji ima odgovornost da svoje znanje stečeno intelektualnim radom prenosi onima koji u profesionalnom smislu ne pripadaju intelektualnoj klasi. Htio je obrazovati samu revoluciju i time je revolucionirati. Naime, revolucija ´jede svoju djecu´, stoga nije bitan pojedinac već proces. Tu bismo mogli iskoristiti Machiavellijevu teoriju da cilj opravdava sredstvo, no može li se metodama koje su nehumanog karaktera ostvariti humani cilj koji su prividno imali totalitarni sistemi?

Povijest kao ograničenje ljudske slobode

˝Priča o Golom otoku nastajala je petnaestak godina, a počeo sam je pisati jer sam osjetio snažnu potrebu da govorim o humanističkom nasljeđu, vrijednostima koje ostaju kada prođu kroz filtar političkih, religioznih, filozofskih vizija koje mnogi od nas ne dijele; zanimala me ta nevjerojatna priča onih koji su živjeli zaboravljeni jer nitko o njima nije htio govoriti.˝ Kao što je napomenuto, djelo je dvadesetostoljetna tragedija čovjeka rodom iz Monfalconea koji je isprva bio antifašistički aktivist, što je rezultiralo zatvaranjem u Dachauu, nakon čega se, preživjevši strahote konclogora, u Jugoslaviji pridružio izgradnji socijalizma, gdje je pak postao sumnjiv kao Staljinov špijun.

Tako je Cippico "cijeli život bio špijuniran, praćen, uvrštavan u popise, zapisivan, u policiji, u logoru, u bolnici, u OVRA-i, u Guardiji civil, u Gestapu, u UDBA-i, u kaznionici, u zavodu za umno poremećene". Glavni se lik identificira s mnogim drugim životima, iako je koješta pretrpio, on govori u ime svih bjegunaca jer s njima dijeli istu sudbinu. Iako se na prvi pogled ovaj roman čini veoma zahtjevnim (zbog kompleksnosti sadržaja i nerazlučivosti pripovjedača), zapravo je svaka rečenica točno pozicionirana unutar teksta i, kao takva, konfrontira se isprepletenoj povijesti ljudskih sudbina koja je ravnodušna i nemilosrdna. Povijest je, kaže Cippico, ˝dalekozor prislonjen na povezano oko˝, ˝kamen koji pada u more i nestaje u bestragu ne ostavljajući za sobom ništa, koplje koje fijuče prašumom".

Magris je nastojao objasniti prešutne povijesne okolnosti koje nisu priznavale ljudsku žrtvu; ˝Jugoslavija je o Golom otoku šutjela. SSSR je govorio loše o Titu, ali je šutio o svojim gulazima. Italija po običaju ništa nije znala o tome što se događa na istočnoj strani, dok je Engleskoj i SAD-u bila važnija Titova antistaljinistička politika˝. Također, htio je prikazati pakao kroz koji su ljudi prolazili samo zato što su težili svojim vjerovanjima, ali i ljudske vrijednosti koje su to nadživjele. Cippico je prelazio granice stoljeća, prošao sve velike kažnjeničke kolonije, zbog svojih uvjerenja trpio je tešku ruku povijesti koja ga je udarala sa svih strana bez ikakve milosti. ˝Tako je, davati i primati, pobijediti i biti poražen, zatvorsko kupanje na Golom otoku, zatim kupanje u moru na onim istim prekrasnim žalima jadranskoga otoka, komunizam, koji nas je oslobodio logora i smjestio u gulag, gdje smo sve izdržali u ime druga Staljina, koji je u međuvremenu ostale naše drugove zatvarao u gulage.˝

Naslijepo kroz Srednju Europu

U romanu ˝Naslijepo˝ odvija se svojevrsna igra prostornih i vremenskih odrednica koje obilježavaju brojne povijesti pružajući nam sliku jednog (ne)odredivog konstrukta – Srednje Europe, sferu apstraktnog i imaginarnog. Cirkulacija i razmjena kultura, prostorna i vremenska nestalnost, nepostojanost granica, simboličnost mora, bezdan, užasi ljudske povijesti, nedorečen ljudski identitet karakteristike su koje ovo djelo povezuju s višeznačnosti Srednje Europe. Također, kompleksnost priče možemo pripisati razinama realnosti i fikcije koje se isprepliću kroz naraciju glavnog lika koji miješa svoj identitet s identitetima ostalih likova o kojima je čuo ili čitao. Uspijevamo tako vidjeti razinu lucidne realnosti Salvatorea Cippica, pa zatim autobiografske razine Jorgena Jorgensena, Jana Jansena, Carlosa Contrerasa. Cippico ne percipira vrijeme i progovara iz perspektive vječnosti. Njegova prividna ludost nudi mu bijeg i potpunu slobodu od povijesti koja ga želi otpisati i zaboraviti.

Sudbine koje su na individualnoj i kolektivnoj razini objedinjene u ovome romanu tvore povijesnu sliku koja nam pomaže u definiranju i analizi srednjoeuropske regije. Mnogostrukost događaja i njihovih povijesnih prevrata bitno je utjecala na iskustvo toga prostora, koje je kao i ovu priču, nemoguće prikazati jednostavno. Djelo u cijelosti uspijeva iznijeti izbrisan dio kaotične povijesti sa svim paradoksima, pripovjednim varijacijama, širokim vremenskim periodom, raspadima ličnosti, ali sa stečenom i očuvanom ironijom kojom se Cippico oslobađa umobolnice. Unatoč društvenim, povijesnim i političkim čimbenicima pisanje ovakvih (is)povijesti bio je veoma značajan i težak zadatak za samoga pisca: ˝Najteže je bilo stvoriti jedinstvo u pripovijedanju delirija koji razara ljude i istodobno zadržati osjećaj smisla života, koji ipak postoji i onda kada se čini da se sve ruši, kada ga sve negira i uništava.˝