Ja sam jedna od onih ljudi koji najviše čitaju u busu i u redovima. Od kuće do faksa, od grada do grada. U redu za mjesečnu kartu, poneku potvrdu, paket u pošti (paketi su najbolja stvar, čak i kad znam što sam dobila, a pogotovo kad su umotani u plastiku s balončićima koji su namijenjeni samo i isključivo pucketanju).

Problem... No ne uistinu problem, nego neobična situacija nastane kad se ljudi počnu navirivati kako bi vidjeli što čitam. Iznad lakta, preko ramena, ispod ruke kojom držim rukohvat. Neka, jutarnja gimnastika svima dobro dođe.

To zirkanje je zirkanje na kub kad čitam neki strip: u doba elektroničkih čitača, interneta i igrica na mobitelu tko normalan još nosi strip u bus? Eto, tu i tamo – ja. I u pravilu nemam problema s ljudima koji su znatiželjni.

Osim kad sjedim u busu i čitam Hellblazera.

Ne znam koliko je ljudi uopće čulo za taj strip. Neki možda znaju za onu užasnu filmsku adaptaciju za koju se svi pravimo da ne postoji. Ja sam za njega saznala preko serije Constantine, čija je prva sezona nedavno završila, a mene je uhvatila iznenadna apstinencijska kriza (potencirana činjenicom da još uvijek nije potvrđeno da će se snimati druga sezona). Moja je sreća što je kolega po žanru imao prva tri sveska novog izdanja (Hellblazer New Edition: Original Sins, The Devil You Know i The Fear Machine), koje sam od njega mogla posuditi. Stripovi (osobito stariji) koji su izlazili broj po broj svaki tjedan/mjesec često se ovako ponovno izdaju u svescima koji sadrže nekoliko brojeva. Kao dobar primjer možete u knjižnici uzeti Sandmana, koji je čak i preveden u izdanju Fibre. (Gle, opet Gaiman! Koja slučajnost!)

Čitanje stripova u busu je specifično samo po sebi jer su stripovi, jelte, sličice i balončići s tekstom. Čitanje Hellblazera u busu posebno je dragocjeno iskustvo jer je to strip pun čudnih rituala, demona, krvi i psihodeličnih situacija. Čitala sam stvari čudnije i radnjom i načinom crtanja, ali rijetko u busu – primjerice pokraj tete, koja je od centra do Trsata širom otvorenih očiju pratila zajedno sa mnom ključni dio pozadinske priče glavnog lika i protagonista Johna Constantinea. Taj ključni dio je, naravno, magijski ritual koji pođe po krivu te ima demona i krvi do koljena. Šarmantno.

Iznenadilo me koliko su ovi stripovi mračni, što je zapravo pomalo blesavo jer to jesu horor-stripovi. Cijelo se vrijeme kroz radnju provlači ta nota fatalnosti, borbe protiv sila jačih i većih od jednog čovjeka, koliko god bilo opsežno njegovo poznavanje magije ili iskustvo u natprirodnom. Likovi dolaze i odlaze pomračenih umova i polomljenih tijela. Svijet je nesavršen, ljudi su slabi i puni mana, a dobrih i kvalitetnih osoba je malo. Jedina konstanta je Constantine: pomaže ljudima koliko može kad se upletu u natprirodno, ali je i on u konačnici samo čovjek. Prečesto nešto pođe po krivu.

Prečesto netko nastrada.

Tmurno. Jako tmurno. Ali mene je povuklo. Pisanje je kvalitetno, crteži su lijepi, iako ne spektakularni. Osim specifičnih i prepoznatljivo McKeanovih naslovnica, koje vam govore dovoljno o sadržaju i o tome zašto ga je čudno čitati u busu, čak i ako ga niste imali u ruci. Recimo ova je fotografija primjer jedne od normalnijih i ne-tako-jako uznemirujućih.

Voljela bih ga vidjeti prevedenog. Jednom. Možda i bude. Prvi je svezak Swamp Thing već preveden, a u jednom od kasnijih svezaka prvi put se pojavljuje Constantine kao lik koji je kasnije izrastao u samostalan Hellblazer serijal. Tko zna. Prevoditelji su vrijedni, a stripovi se polako ali sigurno vraćaju u modu (jesu li uopće iz mode izašli?), zahvaljujući hrpetini ekranizacija.

U međuvremenu, ako vas zanima njegov lik, možete baciti oko na Sandmana, gdje se Constantine prošeta kroz jedno poglavlje (eto, ne spominjem ga drugi put u istom tekstu samo zato jer volim Gaimana). Ili na seriju. Ili prošećite do knjižare, ako vam ne smeta čitanje na engleskom, što je pak tema sama za sebe.

I obavezno ga probajte čitati u busu.