Hej, ja imam mob, Google, računalo i to bi otprilike bilo sve što mi treba. Čitanje je nešto iz prošlog stoljeća, dosadno je i nema nikakvu praktičnu vrijednost? Tako ja znam pitati djecu na književnom susretu diljem Hrvatske, a pitala bih i roditelje, da su mi pri ruci. I djeca se počnu smijati. Pa čitam im misli! Vidovnjakinja!

Nađe se tu i tamo neki odličan učenik koji mi protumači kako je čitanje vrijedno jer nas oplemenjuje. To da nas čitanje oplemenjuje zapravo nas više prestraši nego privuče, zar ne? Joj, samo da me ništa ne oplemenjuje! Već sam dosta plemenit! Zvuči kao neki gorak lijek protiv kašlja.

Zaboravi predrasude

Pa da, živimo u vremenu slike i računala, kad se djeci čitanje čini suvišnim. I da zauvijek razjasnimo tu opaku stvar s čitanjem, pitam ja plavokosog dečka u drugoj klupi: - Imaš li ti curu? Čuje se smijeh. Svi se smiju, on se crveni. – Nemam – veli. – Dobro, a je l' bi htio imati curu? Opet smijeh. – Hm – premišlja se plavokosi momčić. – Ne znam točno. Žene su poprilična gnjavaža. A opet, bez njih se ne može, dakle zaokružio bih – da! E, tu sam ga čekala. – Dobro, veliš da bi htio imati curu. I odabereš neku zgodnu, slatku malu i pozoveš je van, je l' tako? – Pa, da – složi se razred. – A reci mi, je l' ti čitaš? – Pa, tako-tako – kaže plavokosi, skriva istinu od mene. – Ok – velim ja. – S obzirom na to čitaš li ili ne, postoje dva scenarija. Pozoveš curu na sladoled, lijepo se gledate i ona čeka. Što čeka? Da ti progovoriš, da ju šarmiraš lijepim riječima, onako oboriš s nogu. Ako ne čitaš – ti šutiš! Kao zaliven! Zašto? – pitam razred. – Zato što ne čita knjige! – pametno zbori pametan razred. – Pa je. Ne čitaš, nemaš rječnik, u knjigama ima puno super riječi, ne znaš izraziti sebe i svoje osjećaje, ne znaš ju oboriti s nogu! I što cura misli? Pa ne znam, izgledao je simpatično, ali je dosta mutav! Ni da bekne! Svi se smiju od srca, čak i plavokosi momčić. Vidim da su mu knjige sve draže. – Cure ti, znaš, ne vole glupe, mutave dečke. Mislim, ne mora biti neki lumen, ali nešto ipak treba reći. A kako to postići? – pitam. – Tako da se čitaju knjige! – zagrmi razred. – E, vidite, knjige vam imaju itekako praktičnu vrijednost. Želite li imati curu ili dečka, trebate čitati knjige! A ruku na srce, to svi žele. Naravno, da knjige daju i više od toga – dobre knjige su i zabavne, pametne, poučne. Otkrivaju nam cijele, nove svjetove. Pokazuju da na svijetu nismo sami, da ima sličnih nama i sličnih problema. Oh, tko bi pobrojao sve što knjiga daje. Valja to istražiti. I što vam se čini? Vrijedi li čitati? – Treba – odluči plavokosi momčić. – Mislim, nije da ja ne čitam, ali čitat ću još više! I već ga vidim kako s jednom crnokosom malom u knjižnici posuđuje knjige. Pa ih razmjenjuju. Pa se vole. I pametni su. I svijet je lijep. I dobro se ta kugla zemaljska okreće. Pa će jednoga dana imati djecu. Koja će čitati, voljeti se i biti pametna. Tako se, mislim, stvara bolji svijet. Oh, ne znam za vas, ali meni se već trese ruka, nešto bih listala! Idem čitati! – Jesam vam bila dosadna? – pitam razred. – Neeeee! – viču. – E, vidite, nisam bila dosadna jer čitam. Čitajte i vi, budite zabavni, pametni i svoji!

Tako ja razmišljam, govorim i pišem o čitanju. Vjerujte, iz mene govori iskustvo. Cijeli svoj život posvetila sam čitanju i promicanju čitanja. Pa sam tako diplomirala književnost, zaposlila se u knjižnici kao teta knjižničarka, napisala 18 naslova, dobila dvije književne nagrade, djeca i odrasli me vole čitati pa sam tako, uz sve, i spisateljica.

Kad se spomene čitanje, mnogi u našoj malenoj zemljici još uvijek imaju predrasude. Da je to jedna nezdrava navika, od koje ti samo na kraju otpadne kosa, jer se previše naprežeš i moraš nositi ogromne naočale, pepeljare, jer ti se oči previše upotrebljavaju za odgonetanje sitnih slova. Čini vam se da vas škakljam, nasmijavam? Ma ne, baš tako mi je jednom rekla jedna poznanica koja ne čita. Onako ćelavog s pepeljarama na nosu ona zamišlja intelektualca, osobu koja čita! Odmah da vas razuvjerim, ja bih i svoju sliku stavila – to jednostavno nije tako! Pročitala sam više od pola velike knjižnice u kojoj radim, pročitala sam toliko da je nemoguće izraziti brojkom! Oh, ta brojka bi imala jako puno nula. Znam da su nule, kod nekih, poželjne samo iza jedinice kad je novac u pitanju, ali vjerujte i ovo su prestižni rezultati. Pročitala sam i već zaboravila toliko knjiga koliko neki neće pročitati u životu. I što mi se dogodilo? Vjerojatno me poput one moje poznanice zamišljate da sam neka suhonjava baba, žutog lica s ogromnim naočalama, a kosa mi je vjerojatno već sva poispadala, samo možda koji čuperak ostao otraga, kao u jednoj Kishonovoj pripovjetci o ćelavljenju i kosi. Ne, nije tako! Moja je kosa gusta i zdrava, naočale doduše doista nosim, ali uz moju dob od 56 godina to i nije čudno. Nisam siva u licu i dosta se smješkam.

Eliksir mladosti

Zapravo, gledajte, djeci najviše vjerujem, a oni kažu da sam zgodna i da se lijepo oblačim. Pa kako? A čitam? Vidite, ja vam vjerujem da su za sve to zaslužne knjige i čitanje! Eliksire mladosti traže od pamtivijeka, pa ja, eto, mislim da sam ga našla! U čitanju! Dobrih knjiga, dakako. Knjige su od mene napravile to što danas jesam. Osoba koja nije dosadna, koja sa svakim može razgovarati, od čistača do doktora znanosti, koja je svuda zapažena zbog osobitog načina izražavanja, pa i gledajte, na internetu, na forumima i na fejsu! Mnogi bi voljeli na internetu i fejsu biti popularni, ali nemaju, kako bih ja rekla, „dosta knjiga u nogama“, nemaju što reći pa samo zijevaju kao riba na suhom i stavljaju sličice na kojima pokazuju znak pobjede. Je l' im vjerujemo? Pa ne vjerujemo!

Napisala sam dosta knjiga, dakle, i bila na dosta književnih susreta. U jednoj školi malenu djecu kojoj treba najviše vjerovati pitala sam koliko godina imam. Hm. Bilo je svakakvih odgovora. Neki su mi dali osamnaest, neki dvadeset, neki trideset, neki četrdeset godina. Nitko nije pogodio koliko točno godina imam! A imam puno! E, vidite, čitanje vas održava vječno mladim, budnim, razigranim i maštovitim. Možda već mislite da lažem, strašno lažem! Ali ja doista tako mislim! Kušan je doduše stvarno napisao tu knjigu Lažeš, Melita, pa kad se netko ne slaže sa mnom, potegne tu knjigu i kaže: "Lažeš, Melita!" Možda vi tu knjigu niste pročitali? E, nije dobro ako niste jer onda ne znate o čemu pričam. Kušana inače držim svojim književnim ocem i drago mi je da je moje ime, koje nije baš osobito često, proslavio baš knjigom. I da, mala digresija, trebala sam se zvati Melita ili Branka. To mi je drago, jer su oba imena zastupljena u književnosti. Znate li tko je napisao Branku? Ne znate? Ajme, trk u knjižnicu! Ako nitko drugi, bar sve Branke i oni koji u obitelji imaju Branke! U knjižnici će vam znati reći tko je napisao Branku.

U svojim knjigama često sam pisala o raznim problemima. Jedna se pak osobito bavi čitanjem i promicanjem čitanja. Naziv joj je Psima ulaz zabranjen i dobila je nagradu koja nosi ime najveće hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić. Jeste li čitali Psima ulaz zabranjen? Niste? Ajme, trk u knjižnicu! Znam ponekad reći da je to jedna jako teška knjiga! Zato što se u njoj nalazi jedan tata koja ima otprilike 90 kilograma, pa jedna mama koja ima 62 kilograma, pa jedan spomenik koja je težak dvije tone… joj, ima još dosta teških likova, knjiga sigurno teži više od 200 tona! Ali, kažu, nije teška za čitanje!

Tata i knjiga

Zašto ju spominjem? Pa htjela bih vam reći neke stvari iz knjige. Taj tata koji je unutra, na stranicama knjige, baš je imao nevolju u životu. Kad je bio mali, nitko mu nije čitao priče za laku noć! E, da, roditelji, sad se vama obraćam osobito. Priča za laku noć jako je važna u ranoj dobi! Znam da imate posla, da ste preopterećeni brigama, ali nemojte svojim mališanima uskratiti priču za laku noć! Jer se u njoj nalaze vitamini važni za rast i odrastanje djeteta! U naranči ima C vitamina, u mrkvi karotena, ali u priči za laku noć nalaze se vitamini koji se nigdje drugdje ne mogu naći! Dakle, trk u knjižnicu po neku slikovnicu, zbog zdravlja i vitamina. Mislite da lažem, jer sam Lažeš, Melita? Znate što se dogodilo tati u knjizi Psima ulaz zabranjen? Nitko mu nije čitao priču za laku noć, bilo je tu još nekih problema, i on je zamrzio čitanje. Nije čitao, brrrrrr, 20 godina, možda i više. E, i onda se razbolio! Od jedne strašne bolesti koja se zove imaginatio destructiva progressiva! Oh, taj latinski, liječnički jezik! Nitko to ne razumije! Ali da vam prevedem – razbolio se od poremećaja mašte zbog nedostatka vitamina! Koji se nalaze u pričama, koji se nalaze u knjigama! Bio je previše ozbiljan, mrk i u njegovim očima stanovala je samo tama!

Možda se netko od čitatelja prepoznao u ovom primjeru tate koji nije čitao 20 godina, možda i više? Gledajte, nikad nije kasno! I tata se, odat ću vam, izliječio. Kako? Čitanjem knjiga!

Znam, već vam idem pomalo na živce. Kako ta nagovara na čitanje! Nije normalna. A baš sam neki dan čitao jednu knjigu i bila mi je jako dosadna i uopće mi se nije svidjela! Gledajte, književno carstvo jako je veliko. Ogromno! U njemu se nalaze razne knjige. To vam je kao i s ljudima. Neki vam se neće svidjeti, ali neki će vas osvojiti i promijeniti zauvijek! Ako vam se jedna knjiga ne svidi, ne bude vaša, nemojte odustati! Tražite! Naći ćete, sigurna sam, svoju knjigu koju ćete držati kod uzglavlja i često se u nju navirivati! Možda čak i više njih! Neki put neka nas knjiga odmah ne zgrabi na početku, ali kad savladamo otpor i uđemo u nju, jednostavno iz nje ne možemo izaći! Žao nam je kad dođe kraj!

Čitajte! Budite mladi, razigrani, maštoviti! Budite svoji! Čitanje je, vjerujte, opet u modi!