Navesti na haluciniranja, napajati se glazbom i nahraniti riječima, naslućivati nabore erosa kako kopaju po živcima i nemilice voditi pomirbene bitke – umjetnost zna učiniti sve ovo istovremeno. Najiskrenije joj na tome zahvaliti, to možemo samo stvaranjem nove umjetnosti – jer ako se nije ponovila drugdje i drugačije, kao da se nikada nije ni dogodila.

Ovaj osvrt neće biti osobito objektivan, radije nastao na osvrtanju, bit će u osnovi osoban.

Njezina kritika, ako ne želi pasti pod batinom vlastita kukavičluka i sabrane suzdržanosti, neće se sramiti oslanjanja na štaku intimnosti, svjesna kako u odnosu na umjetnost, ona ne može biti drugo doli šepava. Između ostalog, svaka kritika ima svoju vlastitu emociju i svoju vlastitu subjektivnost. Može to priznati i ne mora, ali ta subjektivnost stoji u osnovi svih njezinih objektivnih osvrta(nja). Stojeći na vratima poezije prvi sam put zakoračila u čitavu galeriju književnih formi. Na (ne)izvjestan način, ona je bila moja prva ljubav. Kao što to s prvim ljubavima obično biva, i od ove su ostali samo zgužvani papiri sahranjeni u ladicama – sjetni uzdah koji presijecamo prije no što postane sladunjava sablazan sjećanja. Ovaj osvrt neće biti osobito objektivan, radije nastao na osvrtanju, bit će u osnovi osoban.

Halucinacija

Kao svaka halucinacija i ova je nesputano šarena – nerijetko nemarna prema jasnoći onoga što želi izraziti.

Bizargonauti, prva zbirka poezije Morisa Mateljana, nije podlegla mojim matematičkim nastojanjima da joj nađem skrivenu stilsku ili tematsku formulu. Ova intimna instalacija različitih formi, zvučnosti i slika ne insistira na imperativu kreativne dosljednosti. Samim time, ostaje dosljedna esenciji kreativnosti: pleše predatorski ples pjesničke potencije, mijenja svoj tempo, pomjera svoj ritam i para svoje slike, netom prije naslikane. Kao svaka halucinacija i ova je nesputano šarena – nerijetko nemarna prema jasnoći onoga što želi izraziti.

Na trenutke postupa neuredno sa svojim slikama, ali čak i onda, pogotovo onda, one su nedvojbeno snažnog zvuka, uvijek vjerne atmosferi koju žele ispisati. Pojašnjenja koja izostaju, vidljivost motiva koja se izgubi u dječjoj zaigranosti i pletivu asocijacija, nadoknađuju se ljepotom stila. Kreativnost se ovdje prenosi bez prijevoda: kao bljesak koji se pojavio nakratko, a za kojim smo dugo ostali gledati.

Glazba

Poezija Morisa Mateljana nezanemarivo je zvučna. 

Ona pleše na gotovo nezamislivoj granici između bijesne buke i šarmantnog šaputanja. Vješto. Poezija Morisa Mateljana nezanemarivo je zvučna. Unatoč nekad slabo povezanom kolažu slika, njihova je akustika najčešće kvalitetno klasična, što znači istovremeno složena i pitka. Mlade misli obično se poznaju po distorziji i kreveljenju. Ima i toga. Ali takvi su momenti upregnuti sentimentom koji navaljuje i harači. Svako ispisivanje štete nanovo se događa (u) riječima i podsjeća na razbijanje posuđa. Težina kojom će se takvi osjećaji strovaliti na čitatelja, težina kojom će ga pomesti iskrena je i šapće istinu bez poante.

Tijelo

Između siline njezine slikovitosti i zavodljivosti njezina zvuka ova je poezija opipljiva. Doslovno oslikavanje osjetnog, direktno doticanje tijela riječima i opisom manje je važno jednom kad se usporedi s načinom na koji se tijelo doziva. Po tijelu se kopa i tijelo se pokapa, ono se stišće i iz njega se istiskuje. Taj potrošni posrednik osjećaja upravo se osjeća, na graničnom tkivu između zvuka i slike. Ne postoji bolji način za obraćanje tijelu doli čitanjem uposliti sva njegova osjetila.

Teret riječi

Rukopis je sačuvao bezbrižnu zaigranost dječje asocijativnosti. To ponekad dječje pisanje pomalo je "divljačko" i sirovo, što ne znači da su misli koje ispisuje neodgojene. Između ostalog ponuđena im je i protuteža: snažne spoznaje skromno sročene jednostavnim riječima, kratke rečenice koje sijeku među pjesmama u maniri narodne domišljatosti – vremenom izbrušene u mudrost.

Slobodna tečnost misli koja u sebi čuva nesputanu djetinju radoznalost ovdje se razbija o kamene gromade strpljivo sazrelih promišljanja. I premda nikad ne saznaš / što je jače / stijena ili voda, prvenstvo jednog nad drugim postaje nebitno jednom kad se čovjek nađe smeten skladom njihova supostojanja. Dijete-pjesnik i starac-filozof sreli su se na istom mjestu i zaokružili svoj misaoni tok. Između ostalog, čime se taj kamen mudrosti brusi ako ne razbijanjem valova?

najbitniji muški spolni organi koji rastu su prepuni vena
to su šake

koje drobe ženska ramena pod njima

najbitniji ženski spolni organi koji se šire su prepuni vlage
to su oči

koje gledaju u muške oči krvave poput rupica zmijskog ugriza 

zajedno oči i šake

onemoćale od pokreta
postaju najslađe štake

**

Bizargonauti su prva zbirka pjesama mladoga Morisa Mateljana iz Rijeke, objavljena 2013. (ICR i Studio TiM)

Eros

Ma koliko erotika bila slobodno izražena, sama erotičnost naslućuje se upravo u finim ritmičkim izmjenama između naglosti i nježnosti. To susretanje suprotnosti podsjeća na nešto nago, na ogoljeni sentiment koji se skromno, a opet svečano, želi pokazati u svojim osnovama. Dok odjekuje u golotinji, poezija Morisa Mateljana ne skriva narav svojih nagona ni prirodu svojih poriva. Nekićena i škrta objašnjenjima, takva obrada ima sposobnost sačuvati drskost i ljepotu bazičnog.

Pomirbena bitka

Između ostalog, suprotnosti se najnježnije ljube upravo u onom bazičnom. I premda je on svojevrsni medij i pjesnik koji pleše u toj polarnoj pustinji, neće, ne želi biti policajac nikome. Zato će u jednom trenutku biti gotovo strog u svojoj jasnoći, koliko će u drugome biti njome bahato neopterećen. Zato će na površini pjesništva svejedno moći zvučati kao glazbenik, crtati kao slikar i oblikovati kao kipar. Na kojem god teritoriju umjetnosti odlučili podizati svoj dom, ako mu iskopamo dobre temelje, naći ćemo svaku od njih.

Hvala ti što si me podsjetio na moju prvu ljubav koja namjesto stroge strukture ustupa mjesto mrmoru svemira.

Ta ugoda koju su ljudi iznojili u strasti pomirbena je bitka izričaja koji se, neovisno o svojoj konačnoj formi, mogu naći stisnuti zajedno. S razlogom sam dakle u uvodu govorila o umjetnosti, ne samo o književnosti. Jer dobra je umjetnost, neovisno o obliku u kojem se konačno zatekne, uvijek mnoštvo svojih varijacija.

Poezija, ako u podjednakoj mjeri želi zadržati slikovitosti svoje slike, zvučnosti svojega zvuka i frustracije svojih filozofiranja, ponekad će morati žrtvovati svoju jasnoću improvizacijama. No onda će nesumnjivo biti do bazičnosti duboka. I samo zbog toga svake sekunde mu sve opraštam. Hvala ti što si me podsjetio na moju prvu ljubav koja namjesto stroge strukture ustupa mjesto mrmoru svemira.

Fotografije: Kolaž na naslovnici zbirke pjesama Bizargonauti

Tagovi: Poezija