Nagrađivani britanski film Kisses (Lance Daly, 2008.) nedavno je prikazao HRT3 u nešto kasnijem večernjem terminu. Film je imao oznaku +12 jer u njemu nije manjkalo psovki i obiteljskog nasilja. Zbog nasilja dječak Dylan i njegova susjeda Kylie pobjegnu od kuće. Uredništvo je vjerojatno zaključilo da film nije prigodan za mlađe od dvanaest godina jer se u jednom prizoru spominje dječakova erekcija, dok djevojčica priznaje da ju je ujak tjelesno iskorištavao. No, veoma je diskutabilno do koje godine trebamo i(li) smijemo držati maloljetne gledatelje pod staklenim zvonom. Kada je najbolje početi objašnjavati mladima što je tjelesno i psihičko nasilje te kako se protiv njega boriti? Hoćemo li uraniti ili zakasniti ako lekcije na tu temu otvaramo u djetetovoj dvanaestoj godini?

Neki književni urednici stavili bi oznaku +12 i na dječji roman Biser iz parka (Znanje, 2004.) Đurđice Stuhlreiter (1961.). U tom kratkom romanu autorica ne opravdava brojne počinjene pogreške sporedne protagonistice Korine, već kritički iznosi vlastito viđenje njezinih problema. Stuhlreiterova ne nastupa kao žena koja bi automatski trebala braniti sve svoje ženske likove samo zato jer je žena, već pristupa kao objektivna spisateljica. Njezin sporedni lik majke Korine je labilan, nije odveć simpatična jer joj je nutrina prikazana realno, bez dotjerivanja[1]Lik nesposobnog i neodgovornog roditelja prisutan je u drami Le gamin au vélo (Jean-Pierre Dardenne, Luc Dardenne, 2011.). U tom filmskom primjeru riječ je o ocu koji se odbija brinuti o sinu pa ga smjesti u Centar. . Poput mnogih drugih, Korina uporno traži svoju srodnu dušu, ide uz veze u vezu ne pitajući se pritom što o svemu tome misli njezina desetogodišnja kći Izabela. „Zaslužujem i ja nekoga tko će me razumjeti i brinuti o meni. A i tebi bi dobro došao otac.“, zaključuje Korina pred kćerkom. Izabela se srami svoje majke, ponekad se pita je li ona uistinu njezina kći jer joj ne liči ni po vanjštini, a ni po ponašanju, u razredu je zbog napadno našminkane majke redovno izvor sprdnje. Izabela nema prijatelje, a zbog tihe naravi vršnjacima služi kao materijal za ugnjetavanje, a ni učiteljici nije odveć draga[2]Slične školske situacije, u kojima glavnu junakinju ne vole ni vršnjaci ni učiteljica, čine i roman Kebarie (Algoritam, 2013.) Janje Vidmar. Djevojčica Kedi je predmet poruge jer pripada romskoj zajednici. . Jedina potpora bila joj je baka s majčine strane, no ona je preminula – najveća utjeha joj je susjedin mačak Feliks koji joj pravi društvo. Izabela se srami što nema nikoga, htjela bi saznati nešto o svom ocu, no s majkom se ne može razgovarati o nekim temama, naročito ne o ocu koji navodno ni ne zna da Izabela postoji. Korina nerado sluša Izabeline komentare o svojim postupcima, stalno pronalazi i dovodi kući krive tipove, sklona je samosažalijevanju i prebacivanju krivnje na druge. „Da sam bar završila neku školu. Ali nisam mogla, rodila sam tebe. Tko mi je sada kriv!“ Umorna od konobarenja, Korina se odluči preseliti u drugi grad i pronaći bolji posao. Izabela vikendom dolazi u posjet majci vikendom. Usamljena i željna društva, u parku upozna pomalo neobičnu djevojčicu Valeriju od šest godina. Kamo će novo poznanstvo odvesti Izabelu? Hoće li joj se majka konačno stabilizirati i početi donositi pravilne odluke?

S obzirom na motive što podrijetlo vuku iz sumorne svakodnevice, roman Biser iz parka primjer je realistične književnosti, podjednako namijenjen i tihoj i bučnoj mladeži, naročito dvanaestogodišnjacima koji u tom razdoblju počinju stvarati vlastite stavove i donositi samostalne odluke. U toj dobi mladi lakše zabrazde u problemima, počinju intenzivnije ispoljavati zloću prema vršnjacima koji se odlikuju po određenim slabostima i različitostima, a ovaj bi roman mogao poslužiti kao preventivno sredstvo da mladenačke zlobe u društvu bude manje. Ukratko, ovaj bi roman svojim sadržajem trebao pojačati dozu tolerancije u mlađim čitateljima koji ulaze u burno razdoblje adolescencije[3]Terapeutsku funkciju ima roman Zagrebačka priča (Znanje, 2010.) Blanke Dovjak-Matković. Djevojčica Kečkica, glavna junakinja romana, također se ne može pohvaliti sretnim djetinjstvom..

Tiši čitatelji, koje muče ozbiljniji obiteljski problemi, uvidjet će da nisu jedini te da postoje i brojni drugi pojedinci diljem svijeta koji vjerojatno proživljavaju isti ili slični scenarij. Možda će se neki tiši čitatelji kasnije pomoću ovoga romana okuražiti, potražiti pomoć ili se nastojati samostalno nositi s vlastitim problemima; neki će zasigurno izvući potrebnu pouku i naučiti se nositi s teretom kao što je roditeljska besparica, kronični alkoholizam i nasilje, nedostatak oca, majke ili treće bliske osobe. Kod bučnih će se čitatelja možda povećati razina empatije prema tihim i introvertiranim pojedincima nad kojima nasilnici rado ispoljavaju osobne frustracije, možda će neki čitatelji imati nešto više razumijevanja prema svojim povučenijim vršnjacima koji, eto, nisu rođeni pod sretnom zvijezdom. Možda.