Premda fenomenalna, sveobuhvatna, pronicljiva i izrazito teorijski vitalna knjiga Katarine Luketić "Balkan: od geografije do fantazije" ima samo jednu omašku - turizam.

Naime, iako se autorica na početku knjige distancira i nada izbjegavanju salonskog diskursa - a tijekom cijele knjige trudi se ne upasti u zamku klasičnih binarizacija, izbjegavajući pritom pojednostavljene stereotipe, dekonstruirajući ih, kao i lažne bujajuće balkanske semantike, upravo tražeći izvore tih predodžbi i naših identitetskih vratolomija - upada u njega upravo u tematici najboljeg dijela knjige: jedini put kad osjetimo Katarinu Luketić u ovim sočnim teorijskim balkanalijama trenutak je dok autorica putuje vlakom od Zagreba do Splita i promatra dvoje mladih engleskih turista.

"Bili su oboružani knjigama svojih sunarodnjaka od povjerenja: on je čitao Balkan Trilogy engleske spisateljice Olivije Manning, a ona Rebeccu West, s obzirom na broj izdanja i reference još najpopularniju inozemnu knjigu o ovome dijelu Balkana. On je također često pogledavao u vodič Western Balkan u izdanju Lonely Planeta, nakon čega je nešto dugo zapisivao u svoju bilježnicu. Nakon toga, ona je dugo čitala te njegove zapise. Tijekom šest i pol sati dugog putovanja ti putnici nisu ni s kim razgovarali, nikoga ništa pitali, a promatrajući ih - jer, njihovo ponašanje bilo mi je indikativno za teme kojima se bavim - primijetila sam i da su vrlo malo zanimanja pokazivali za mjesta kroz koja smo prolazili.

Očito nisu smatrali potrebnim doznati nešto o "nama" informirajući se kod "nas" samih; ali nisam niti ja ništa doznala nešto o njima, razlozima puta, dojmovima, stavovima. Porazila me predvidljivost njihova izbora literature i ponašanja. Što su doista mislili o Balkanu, ne znam. Sa sigurnošću jedino mogu reći da su satima putovali kroz jednu zemlju u svojevrsnom sigurnosnom balonu, zatvoreni u svoju kulturu i poznati diskurs, u imaginaran, knjiški pejzaž star gotovo stotinu godina. Stvarnost Balkana tu nije imala šanse."

Apsolutno briljantno. Nešto što viđamo svaki turistički dan, zar ne? Ova knjiga nije nova (tu je već šest sezona), ali obimom (439 stranica) i samim popisom literature, koji je bitni duži od ovog članka, zahtijeva dosta vremena, manje koncentracije, više surfanja po toponimima koji se brzo zaborave, a najviše prostorima koji nove virtualne generacije ipak sve manje i manje zanimaju, osim ako nisu poligon za kakvu igricu - u skladu s predrasudama i narativnom srži knjige - obično pucačke naravi.

Jedina greška

Ono u čemu Katarina Luketić ipak griješi svega su četiri zanimljive stranice podnaslova Kraljevstvo za turista!, u kojima ipak nasjeda na salonski pogled na "sam turistički disķurs... često je natopljen stereotipnom i banalizirajućom, srednjostrujaškom demagogijom". Tako za fenomen Winnetoua stavlja u natuknicu isječke iz promocije Hrvatske turističke zajednice, a za primjer strategija po kojima "Drugi pristaju u stvarnosti ozbiljiti uloge koje su im zapadnocentrične perspektive i u imperijalističkim kulturnjačkim diskursima zadane, iako takve uloge poništavaju njihovu kompleksnost i znače samo kulturno nipodaštavanje", uzima Kazahstan i Borata.

Kao i obično, na turizam se iz raznih kulturnjačko-humanističkih sfera voli gledati s visokih kazališnih galerija. 

Mislim da to jedno s drugim nema apsolutno nikakve veze jer za filmove o Winnetouu postoji oduvijek ta njemačka fan baza koja bi dolazila svejedno da li HTZ s nekim light tekstićima i kvazi inicijativama pokriva taj dio ponude, kao što je i slučaj s fenomenom Game of Thrones u Dubrovniku. Ti mladi ljudi (Amerika, prosjek 25 y, usput će i partijati) dolaze vidjeti kulise svoje omiljene serije i semantički ništa više. A da li netko želi ili ne zaraditi na tome, vodeći ih odjeven u kostim omiljenog lika iz serije, nema nikakve osnove za kulturno nipodaštavanje već za jedan specifični medijski simulakrum, ulični teatar izdvojen od lokalno-identitetskih priča i teorija. U ovom videu ne možemo tražiti negaciju Dubrovačke Republike - niti ići u smjeru kako Dubrovnik danas postaje isprazni turistički Disneyland okovan zidinama - već samo i jedino kao okvir za seriju koja je tu snimana, i ništa manje.

Kao i obično, na turizam se iz raznih kulturnjačko-humanističkih sfera voli gledati s visokih kazališnih galerija.

Tako da rečenica „U tome ima određene subverzivnosti, jer „mi“ pristajemo glumiti sebe na način na koji su „nas“ zamislili Drugi, a sve kako bi ih namamili i od njih profitirali“, drži vodu u, recimo, svijetu macho galebarstva, ali ne i u scenografiji Game of Thronsa ili virtuali Karla Maya gdje smo, ako bi to gledali iz nekih drugačijih perspektiva, as usual, samo lokalni morlački Indijanci.

Ako bi pak razmišljali o James Bondu (i pronicljivim trendy kapitalističkim reklamama novih destinacija) ili kući Marka Pola, za koju je, priča se, šezdesetih godina jedan engleski turist uvjerio korčulansku vlasnicu da ona upravo to jest, otvorili bi jedan novi temat koji nema veze s ovom knjigom, ali ima svoju unutarnju profitnu turističku logiku, drugačiju od popularnih filmova i serija koji zanesene ljude odvode u neka izmaštana stvarna mjesta, koja ni kriva ni dužna ubiru i neku promociju pa i neki solidni novac na osnovu svih tih priča.

Nije za "običnog" turista

Ono u čemu bi autorica mogla donekle i pronaći uporišta za ovakve vrste zaključaka one su natruhe nekadašnjih tradicijskih baština koje su preko folklora prešle na tezgu, to jest u jedan prodajni simulakrum, koji, paradoksalno, ne zadovoljava potrebe samo turista, već i lokalnog stanovništva.Tako je, primjerice, tragikomedija malomišćanskog mediteranskog identiteta (koju bi i sam Miljenko Smoje zasigurno danas tematizirao) neka vrsta kolektivne duhovne amputacije u kojoj se naglašava da na tim jadnim, jeftinim komercijalnim fešticama za turiste po kojima unjkaju kakve ofucane klape, barem nema ćevapa i pljeskavica jer to, eto, miriše na Balkan.

Svakako ćete otputovati u fantastične predjele gdje se danas rijetko svraća, češće bježi, a najviše zamagljuje - u sebe samoga.

Ali s druge strane, u onih preostalih 435 stranica knjige, ono što određeni krug ljudi intuitivno osjeća, Katarina je prevela u tekst sa suhim ex-cathedra vokabularom (nažalost, on će odbiti i neke čitatelje koji bi mogli i trebali voljeti ovu knjigu) koji uključuje kolektivne identitete, eurocentrizam, autopredodžbe, imperijalističke prakse i tako dalje kako to već ide u knjigama u kojima je, po meni, jedan praktični detalj s putovanja vlakom autorice zasjenio sve odlične interdisciplinarne teorijske uvide i promišljanja o Balkanu s kojima Katarina Luketić i te kako vješto barata.

Čitajte Balkan: od geografije do fantazije jer to je knjiga s kojom možda nećete biti zadovoljni kao običan turist, ali svakako ćete otputovati u fantastične predjele gdje se danas rijetko svraća, češće bježi, a najviše zamagljuje - u sebe samoga. U svim individualnim množinama koje na Balkanu ponekad i stvarno postoje.