Ne sjećam se više tko je – il' pokojni Peterlić il' još uvijek živahni Turković - u svojim esejima o filmu tvrdio da je estetski učinak nekog filma direktno vezan uz površinu projekcije, drugim riječima, da učinak nekog filma (pa u konačnici i samo značenje) nije isti u kino dvorani i na monitoru od 15''.

Dugo sam vremena bio skeptičan prema toj teoriji. Broj filmova koje sam pogledao na takvim i sličnim monitorima uvelike je premašivao broj filmova pogledanih u kino-dvoranama i bilo mi je teško prihvatiti ideju da zbog puke tehničke komponente povezane s privatnom ekonomijom propuštam nešto izrazito bitno.

No, jedno je rogoboriti protiv teorije bez pravog razloga, više 'nako iz osobnog revolta, a drugo suočiti se s dokazima makar ti dokazi dolazili iz jednog potpuno drugačijeg, iako sličnog medija. Čitanje Balade o Halo Jones u skenu i čitanje Balade o Halo Jones otisnute na papiru dva su sasvim različita iskustva.

Uzmimo za primjer prvu, uvodnu splash stranicu koja je napravljena „po pravilima struke“ – dizajnirana tako da privuče pozornost čitatelja i da postavi vrijeme, mjesto i ambijent priče koja tek ima doći. Otvorite li je u nekom čitaču *.cbr formata, na kilavom monitoru, u programu koji će sliku ili zbiti unutar okvira izabrane rezolucije ili je proširiti izvan granica ekrana i vidnog polja Gibsonova će magija nestati bez traga.

Ćoravi kakvi već jeste od cjelodnevnih buljenja u ekran pokušavat ćete uz pomoć alata za zumiranje dokučiti što je to Moore nadrobio u onim oblačićima (nije da će vam se puno toga razjasniti čak i ako nešto pročitate), pokušat ćete si predočiti što bi ta mrlja nerazaznatljivih piksela što stoji pred vama trebala predstavljati, a od uvodnog dojma koji bi trebao nešto natuknuti o vremenu, mjestu i ambijentu ostat će samo frustracija nad nedostatkom ikakve konkretne točke za koju bi se u tom kaosu informacija trebalo zakačiti.

S druge strane, otisnuta Balada otpočinje malo drugačije. Njene stranice ostaju unutar vidnoga polja, oko hvata fragmente rečeničnih sklopova i šalje informaciju mozgu koji, premda ih ovaj put registrira bez pomoći softverskih pomagala, i dalje ništa ne razumije (uglavnom zbog toga što Moore ni ne želi da ište razumije), s lijeve strane oko percipira nešto što bi se najlakše dalo objasniti kao prometni kolaps, a s desne hvata obrise goleme konstrukcija čija ga arhitektura podsjeća na prljave cyber-punk sprawlove o kojima mozak već ima nekakvu predodžbu. U donjem desnom kutu krupni je plan ženskoga lika zavaljenog u nehajnu pozu, pogleda uperenog u „kameru“ koji jasno daje naslutiti kako se u tom trenutku tijelo i um osobe u pitanju ne nalaze na istom mjestu.

Naborana siva masa naslućuje da je upravo to osoba o kojoj balada tek treba zapjevati no ona ga još uvijek ne zanima. Odviše je zabavljena pokušajem da ustanovi gdje se točno nalazi i o čemu dovraga pričaju svi ti glasovi koji dodatno raspiruju raskošni kaos Gibsonovog crteža. Ni treća stranica joj ne pomaže. Gibson i Moore u jednom potezu prelaze s eksterijera na interijer po kojemu se miču nekakvi likovi (koji će tek naknadno biti prepoznati kao središnji likovi nesvakidašnje SF-avanture), prostor je skučen i ne čini se da tko god to bio pred nama živi u obilju i raskoši, tuneli i uglata arhitektura s heksagonalnim prolazima dodatno potpiruju osjećaj tjeskobe i klaustrofobije, a razgovor u kojem na svake tri dolaze dvije nonsenzične riječi (zbog čega inicijalno krivite prevoditeljicu) nimalo ne smiruje situaciju. Bombardiranje ne prestaje ni na narednim stranicama.

Veličanstvena labuđa silueta međuzvjezdanog broda Clara Pandy nije dovoljna da odvrati pogled od hidrocefaličnih fizionomija udarenih udaraljki i Proksimanaca, gušterolikih stvorenja s krestom nalik pijetlovoj. Pedeseto je stoljeće točno onakvo kakvo čitatelju iz dvadesetog i mora biti – nerazumljivo i strano. I teško da bi se takvim, na ovako detaljan, spor i odmjeren način moglo prikazati igdje osim u stripu.

Umalo ih je to došlo glave - Moorea i Gibsona – ta potreba za sporim i temeljitim stvaranjem stranoga svijeta koji praktički ignorira čitatelja i njegove potrebe. Bilo je bizarnih svjetova u tom britanskom časopisu i ranije, no u velikoj većini njih bilo je otpočetka jasno tko je tko i što je što.

Budućnost je u njima, ma koliko udaljena bila, bila jasna i prispodobiva. Budućnost Halo Jones bila je na više razina neizvjesna. Za vrijeme prve knjige o Halo Jones, Moore još uvijek nije imao dovoljno kredita ni kod publike ni kod urednikâ. Britancima je bio poznat po radu na franšizama (Doctor Who, Star Wars, Captain Britain, Night Raven) i po više desetaka priča iz 2000AD. V for Vendetta još nije bio doveden do kraja, a Watchmen, From Hell i Killing Joke još uvijek nisu bili prešli iz glava njihovih autora na papir. Da je nastala samo koju godinu kasnije, Balada bi – ili barem njena druga i treća knjiga - vjerojatno izgledala potpuno drugačije. Teško je doduše reći bi li ta druga, nepostojeća, Balada bila jednako impresivna poput ove. 

Moore je, baš kako to ističe Darko Macan u pogovoru hrvatskoga izdanja, uspio postići savršenu sintezu između zahtjeva publike i vlastitih ideja o tome kako bi suvremena space-opera trebala izgledati. Druge dvije trećine Balade u pripovijest su unijele nešto više akcijskih momenata te su iznivelirale jezik na prihvatljivu mješavinu neke vrste standardnog engleskog i „kvartaškog“ slenga budućnosti. To su više ili manje bili jedini ustupci Moorea i Gibsona svekolikom čitalačkom puku. Ostatak Balade nastavio je kretati se uzduž i poprijeko svemirskih prostranstava ritmom i intenzitetom prvih pet stranica.

Prošlo je četvrt stoljeća otkako se Halo Jones na stranicama časopisa 2000AD posljednji put otisnula u svemir u ukradenom brodu koji je nekad pripadao generalu Luizu Kanibalu, a četvrt stoljeća je u svijetu stripa i znanstvene fantastike beskrajno dugo vrijeme. Iskustvo nas uči da ništa ne zastarijeva brže od znanstveno-fantastičnog stripa (bacite pogled, ako već niste, na Gregovog Luca Orienta koji je za vrijeme rođenja Balade već bio debelo ostario) pa svakom susretu sa futurističkim snovima prethodnih generacija pristupamo s oprezom.

U slučaju Balade takav je oprez u potpunosti deplasiran. Vjerojatno zbog toga što je Balada o Halo Jones tek rubno znanstveno-fantastični strip. Prethodna rečenica može prizvati u sjećanje staru (no svejednako prisutnu) retoričku strategiju kritike koja svako djelo koje se ne uklapa u pretpostavljene okvire nekoga žanra proglašava nežanrovskim (iz čega proizlazi da znanstvenofantastično djelo nikada ne može biti vrhunsko, jer ako je vrhunsko nije znanstvenofantastično et vice versa), no to joj nikako nije namjera. Njome se tek želi naglasiti da su i znanost i fantastika tek usputni elementi uvjetovani mjestom objavljivanja. „Prava“ priča o Halo Jones priča se drugačijim metodama.

Možda je upravo to razlog zbog kojega Halo ni nakon četvrt stoljeća nije ostarila. Priče o željama, snovima i prijateljstvima u načelu ne stare. Vrijeme probavlja tek kulise ispred kojih se odvijaju. U ovom pak slučaju, Mooreove kulise nije bilo jednostavno probaviti. Kulise poput Kruga – goleme plutajuće konstrukcije pred obalama Manhattana u koju vlast šalje nezaposlene i nepoželjne da se ondje snalaze kako znaju.

Možda je ideja Kruga u početku i bila svojevrsna reakcija na Margaret Thatcher i ekonomsku politiku njenog kabineta, možda se u njoj i mogu nazrijeti tragovi kiberpankesrkih strahova (William Gibson objavljuje Neuromancera iste godine kad Moore i Gibson kreću s Baladom) pred megalopolisima sadašnjosti i budućnosti, no trideset godina kasnije, u Europi kojom paradiraju horde nezaposlenih s kojima ni jedna vlada nema ni najmanju ideju što bi učinila, ideja Kruga prestaje izgledati kao puka fantazija paranoičnih ljevičara.

Nije jednostavno probaviti ni Mooreov odnos prema medijima. Swifty Frisko i deseci tisuća kozmičkih sapunica koje plijene pozornost milijuna ljudi i ostalih stvorenja razbacanih diljem galaksije izgledaju poput standardnih tropa angloameričkih stripova osamdesetih, barem dok se ne susretnete s tekstovima poput „predsjednica Dilma Rousseff nije mogla ozbiljno očekivati da će svoj miting podrške kandidatu radničke stranke (PT) održati tog petka, 19. listopada, točno u vrijeme emitiranja posljednjeg nastavka Avenide Brasil, senzacionalne telenovele TV kuće Globo. Na desetke milijuna Brazilaca zanimalo je konačno sučeljavanje dviju junakinja, Nine i Carminhe, kako bi saznali tko je ubio Maxa. Uvjerena u to, predsjednica je pomaknula okupljanje na sljedeći dan.“ (Lamia Oualalou: U tvornicama brazilskih snova; LMD, srpanj 2013.).

I tako dalje, od medija, preko rata (Tarantulanska maglica, Falklandi, Sirija – neke posebne razlike nema), do osobne i institucionalne propagande – sa svakom novom sličicom i svakom novom idejom, svijet Halo Jones postaje sve poznatiji i sve stvarniji. Ona početna neprepoznatljivost razotkriva se kao površinska igra, skretanje pozornosti vještim korištenjem riječi i slika, esencijalni postupak cjelokupne znanstvene fantastike koja zapravo nema izbora no reflektirati vlastito vrijeme koristeći se trikovima.

Stoga ni Baladu ne treba promatrati kao futuristički delirij. Ako je uopće treba promatrati kao bilo što, tada ju je bolje smjestiti u kontekst sredine osamdesetih i onodobne britanske unutrašnje i vanjske politike. To što Baladu i danas čitamo bez ikakvih problema, valja pripisati nezgodnoj činjenici da se sredina osamdesetih u bitnim crtama ne razlikuje od drugog desetljeća 21. stoljeća. Čini li to Baladu proročanskim djelom ili je zapravo riječ o tome da se, neovisno o tome bila riječ o povijesti SF-a ili povijesti kao takvoj, osim kulisa zapravo nikad ništa ni ne mijenja?Ne znam, odgovorite sami. Balada o Halo Jones nastavit će se i u desetljećima koja dolaze, a svako će od njih dati vlastiti odgovor na takva i slična pitanja.

Balada je jedan od takvih stripova. Strip čija se junakinja konstantno nosi sa svijetom, pokušavajući pronaći odgovore na pitanja koja joj se postavljaju. Strip čija je junakinja, u tom i još ponekim pogledima, baš poput čitatelja. Strip koji će živjeti čak i onda kad SF osamdesetih prestane biti fantastičan i postane svakodnevan što, zanemarimo li međuzvjezdana putovanja, i nije toliko daleko koliko bi se moglo učiniti.