Koji su ljudi motiviraniji za život – oni koji su rođeni pod sretnom zvijezdom ili oni koji nemaju savršene životne uvjete, nego žive u jednoroditeljskoj ili udomiteljskoj obitelji? O čemu ovisi u kojem će smjeru krenuti nečiji život? Pravilo kaže da je sretno dijete plod sretnih roditelja, no na pravila se ne možemo osloniti, nepouzdana su. Roditelji mogu imati više djece i oko svih se podjednako truditi, što ne znači da će svako od njih postati u jednakoj mjeri lojalan član zajednice, što zorno prikazuje američka drama We Need to Talk About Kevin (Lynne Ramsay, 2011.) u kojem su roditelji normalni, a dijete psihopat.

Ako ima mogućnost izbora, čovjek će samostalno izabrati svoj put ili dati da netko drugi izabire umjesto njega, što ovisi o tome ima li pojedinac stav. Površna mladež bez stava lako mijenja stajališta, dok odlučni i ustrajni nailaze na podsmijeh, teže pronalaze partnere. Radije žive sami, ne pristaju na kompromise samo da bi udovoljili zahtjevima okoline. Upravo takva je Aya, glavna protagonistica istoimenoga strip-serijala za čiji su nastanak zaslužni spisateljica Marguerite Abouet (1971.) i njezin supružnik Clément Oubrerie (1966.), po zanimanju crtač. Rođena u Obali Bjelokosti, Abouet od dvanaeste godine živi u Francuskoj. Serijal Aya (2005.) je njezino debitantsko djelo što je u Francuskoj polučilo popriličan komercijalni (prodano je preko 200 tisuća primjeraka albuma) i umjetnički uspjeh – 2006. godine prvi album iz serijala Aya na strip festivalu “Angouleme” osvaja prvo mjesto u kategoriji debitantskih radova. Oubrerie je također debitirao kao crtač ilustrirajući Ayu.

Devetnaestogodišnja Aya je, osvrnemo li se nakratko na heroine iz domaćih stripova za mlade ^[1]Domaćih primjera coming of age literature u obliku stripa ne manjka, naročito u časopisima za mlade (Modra lasta) – Darko Macan piše Svebor i Plamena (za crtež su bili zaduženi Goran Sudžuka i Matija Pisačić), Krešimir Zimonić stvara Zlatku, a Štef Bartolić od 1994. godine objavljuje serijal Gluhe laste. , poprilično nalik Bednjančevoj Jasni iz serijala Osmoškolci – Aya ne robuje trendovima; odlučna je i odgovorna, nepovodljiva i staložena. Njezina ugodna vanjština i ponosno držanjem izaziva dodatnu radoznalost i želju u očima mnogih muškaraca, no Aya je neosvojiva, što ju čini još privlačnijom i intrigantnijom u društvu. Aya čvrsto stoji na zemlji, puna je ideala, principijelna i pouzdana, ne želi biti “F” djevojka koje zanimaju samo frajeri, fešte i frizure, ima jasno zacrtan cilj koji namjerava ostvariti – naime, želi postati liječnica, što nije tipična odluka za jednu ženu. Osim glavne protagonistice, u serijalu Aya podrobnije su prikazane raznolike osobnosti - gotovan Moussa, sinčić bogatuna; nepismeni šljakeri; površne prijateljice koje misle samo na zemaljske užitke i provode; Ayin otac što potajno vodi dvostruki obiteljski život… Zajednička osobina Aye i drugih stanovnika Abidjana je želja za kvalitetnijim životom. Prisutan je stalan konflikt između urbanoga i ruralnoga sloja – većina nastoji pobjeći iz sela u grad bez namjere da se vrate u selo. Novopečena urbana svita nastoji se afirmirati, što im ne polazi uvijek za rukom. Zbog mladenačke tematike serijal Aya podsjeća na francuske filmove za mlade iz osamdesetih godina: La Boum (Claude Pinoteau, 1980.), La Boum 2 (Cloude Pinoteau, 1982.) – budući da govori o turbulentnom procesu odrastanja i društvenim prilikama među mladima (ali i nešto starijima), strip-serijal Aya svakako pripada u žanr coming of age. Prvi tom, koji nosi naslov Aya iz Yopougona (Fibra, 2015.), sastoji se od prva tri albuma – sljedeća tri albuma izaći će u drugom tomu. U međuvremenu je po stripu napravljen i istoimeni animirani film – Aya de Yopougon (Marguerite Abouet, Clément Oubrerie, 2013.). Nakon Aye, Abouet stvara serijale Bienvenue i Akissi koji se također bave mlađom populacijom.

Dramatičnije situacije, kao što su neželjena trudnoća, svađe supružnika te nasilje u obitelji i izvan nje, prikazuju se u lepršavijem tonu, brutalnosti i turobnosti gotovo da nema ni u tragovima ^[2]U dramama Touki Bouki (Djibril Diop Mambéty, 1973.) i Tsotsi (Gavin Hood, 2005.), dobitniku Oscara za najbolji strani film 2006. godine, nema prozaične jednostavnosti što čini serijal Aya – radnja tih filmova prikazuje afričke prilike u znatno sumornijem tonu.. Nema propovijedanja i lamentiranja, izostaju izravne moralne pouke, što ne znači da je serijal Aya amoralan za čitateljstvo. Naprotiv, Abouet kroz cijelu priču indiskretno provlači poučnu crtu dok se govori o poligamiji, verbalnim oblicima seksizma i naopakim ciljevima kao što je postizanje zemaljske slave. Kroz priče se proteže pomirljiva atmosfera; preslikavaju se univerzalne realne situacije što se svakodnevno u nešto drugačijim varijantama ponavljaju u mnogim obiteljima te ljubavnim i prijateljskim odnosima. Bez obzira na mjesto stanovanja i vrijeme radnje, slatkorječivi ženskari, nepopravljive lijenčine, vješti prevaranti, novopečeni bogataši, dobrodušni naivci i idealisti vođeni su istim načinom govorenja, razlikuju se samo po vanjštini, ali ne i po razmišljanju. Aya nije autobiografsko štivo, Abouet je samo stvorila priče o običnim ljudima, konkretnom prostoru i vremenu (radnja je smještena u kasne sedamdesete godine 20. stoljeća) koji joj je poprilično poznat jer je svojedobno bila sastavni dio njega. Određene situacije možda djeluju pomalo klišeizirano, no to je sasvim prihvatljivo, budući da je baš svaka životna priča u nekoj mjeri sačinjena od klišeja. Za razliku od brojnih američkih tinejdžerskih igranih filmova i serija čija je fabula pretežno slična i samim time podosta predvidljiva, Aya je poprilično originalan primjer coming of age literature u kojoj bi mnogi tinejdžeri, adolescenti, ali i stariji čitatelji mogli uživati.

Oubrerieov crtež čine tople boje i pomalo podsjeća na radove Joanna Sfara ^[3]Oubrerie je u dosad nekoliko navrata surađivao sa Sfarom (Jeangot; La musique, c’est pour les oreilles), autorom strip-albuma Rabinov mačak (Bookglobe, 2013.) čija je radnja djelomično smještena u Africi. Opet, Sfar je direktor nove edicije Bayou (dio izdavačke kuće Gallimard) unutar koje je objavljena Aya. , njegov pomalo karikaturalan prikaz Afrike je atipično human baš kao i narativna komponenta. Ne spominju se beznadni imigranti, zarazne bolesti i građanski ratovi što mnoge Europljane automatski asociraju na siromašne afričke države, već se prikazuje urbaniji sloj Afrikanaca koji prate glazbene i modne trendove, a ujedno naivno vjeruju kako će jednom ostvariti bolji život u Francuskoj ili ulaskom u bogatiju obitelj. Situacije koje proživljavaju Abouetovi likovi prije gotovo četrdeset godina prolazili su i ovdašnji ljudi – u ruralnim prostorima mladež i starež bi se navečer okupljala u kući koja je imala televizijski prijemnik, dok su se u urbanim prostorima redovito priređivali koncerti i plesnjaci. Ništa čudno ako Aya kod nekih domaćih čitatelja izazove blagi napad nostalgije za vremenima u kojima međusobna druženja nisu bili virtualne prirode, već stvarni događaji koji su pretežno ostali u trajnom sjećanju upravo zbog izravne interaktivnosti sudionika.