U današnje vrijeme nema problemskog pitanja koje u stripu nije vjerodostojno obrađeno, cenzorski umovi su barem naizgled omekšali u većini sređenih zemalja pa se lakše i više otvoreno piše o motivima smrti, poremećajima u prehrani, rastavi roditelja, ovisnostima ili identiteta. Pitanje asimilacije, identiteta, tolerancije i društvene represije otvorila je Marjane Satrapi (1969.) u svom autobiografskom djelu Perzepolis opisujući odrastanje u Teheranu, a istim se temama bavi i Riad Sattouf (1978.) u trodijelnom djelu Arapin budućnosti (Fibra, 2017.). ^[1]Objavljen je prvi i drugi dio trilogije.

Crveni oblačići

Kao karikaturist, ^[2]Od 2004. do 2014. godine radio je u tjedniku Charlie Hebdo., filmski redatelj, glumac i strip-autor Sattouf se najprije dokazao na francuskoj sceni, da bi tek kasnije otvorio sirijska pitanja u djelu Arapin budućnosti. U prvom dijelu Arapina budućnosti, koji obuhvaća razdoblje od 1978. do 1984. godine, Sattouf opisuje i vrijeme prije svog rođenja – objašnjava pod kojim su se okolnostima upoznali njegova majka Clementine, rodom iz Bretanje, i Sirijac Abdel-Razak, rodom iz malog sela blizu Homsa koji je, kao i Clementine, studirao u Parizu.

Obitelj Sattouf često se selila, stoga Riad progovara o kulturološkim razlikama koristeći poput Marjane Satrapi karikaturalni stil. Žuta boja u crtežu označava razdoblje u Libiji, plava boja razdoblje u Francuskoj, a roza boja razdoblje provedeno u Siriji (radnja većine drugog dijela odvija se u Siriji). Kada protagonisti viču, a to nije rijetka pojava, oblačići nisu standardne bijele, već crvene boje, a kadar u kojem se prikazuje nasilna scena također bude crven. Kad protagonisti iskazuju strah, paniku ili veću neugodnost, oblačići (i kadrovi) su zelene boje.

Uz obilnu dozu humora, kroz djetinje-odrasle oči ispričana je mješavina memoara i dokumentaristike - opisuje očevu prvotnu fascinaciju Francuskom u kojoj se Riad rodio, da bi se obitelj zbog očevog zaposlenja preselila u Libiju, gdje je na vlasti Gaddafi. Nešto kasnije će, tijekom odrastanja u Siriji, Riad među vršnjacima biti obilježen kao Židov jer je po majčinoj strani dobio plavu kosu, a sirijska djeca poput svojih roditelja istinski mrze Židove. Uvučeni u sistem, djeca su zapravo mali, ukalupljeni vojnici, brutalni u svojem govorenju, dok su im djela često podjednako brutalna, kao u odraslih.

U Riadovoj glavi Bog ima lice pjevača Georgesa Brassensa (1921-1981.), pamti mirise i izraze lica, pomno analizira zamršene rodbinske odnose. Bratići ga ne vole jer Riadov otac nije u dobrim odnosima s bratom. Djeca u Francuskoj također su svijet za sebe. Prilagođava im se u vrtiću, poprima njihov diskurs pa je problema manje.

Muke po odrastanju i inicijacijski procesi povećavaju se tijekom školovanja. Rigorozna školska svakodnevica preslika je vladajućeg režima, obilježena je učiteljskim autoritetom koji nitko ne smije dovoditi u pitanje jer se svaki izgred kažnjavao batinama. Od okrutnih učitelja svi strepe, pa i Riad, a okrutnosti ne manjka ni izvan učionice, djeca su podijeljena prema društvenom statusu – djeca iz boljih obitelji sjede u prvim redovima, dok siromašna djeca sjede u zadnjim redovima. Riad uspijeva pronaći društvo za sebe, no većina vršnjaka se razlikuje od njega – mozgovi su im isprani i opterećeni propisanim doktrinama, a ne manjka ni okrutne, razmažene djece lokalnih moćnika koji se po razini podlosti i naprasitosti mogu mjeriti s vlastitim roditeljima.

Dječja zloba i egocentričnost prisutna je u domovima, ali i na ulicama. Nehigijena te nasilna okolina sklona okrutnim mučenjima životinja zgraža Riadovu majku koja bi se rado vratila u Francusku, ali se prilagođava mužu. Riad već tada zamjećuje kako majka pati u Siriji - i on otvoreno uživa u materijalnom obilju Francuske kad posjećuju majčine roditelje, vidi da su tamo društvene konvencije znatno opuštenije, dok u Siriji vlada patrijarhat, naročito u manjim mjestima, gdje su rijetki pojedinci zaista kultivirani i visokoobrazovani. Nju su mještani prihvatili kao svoju premda hoda nepokrivene glave, a i otac ponekad ipak napravi poneki ustupak, naročito kad mu dojadi njezino zvocanje. Unatoč razlikama, uz kompromise njeguju zajednički jezik i suživot.

Bez moralnih naklapanja

Očeva nutrina po mnogočemu je kontradiktorna, kad je o njemu riječ, dopuštena su dvostruka moralna pravila koja za druge ne vrijede. Kad mu Clementine kaže da je po drugi put u drugom stanju, Abdel-Razak kaže da ne želi žensko dijete, iz čega je vidljivo da preferira sinove, a žensku djecu smatra manje vrijednom. Riadov otac je nedosljedni oportunist - veliča sirijske žene i smatra kako Francuskinje nisu toliko hrabre i lojalne domovini, a po nekim je pitanjima kao suprug i otac neumoljiv. Inzistira na školovanju u Siriji, cijeni školovanje, redovno i rado ističe sebe kao pozitivan primjer, no ne vidi ništa negativno u ustaljenim odgojnim metodama, ne dovodi u pitanje učiteljičine odluke i nasilne postupke. Unatoč zadrtim odlikama, Abdel-Razak ipak je donekle simpatičan primjer oportunista koji iskreno žudi za napredovanjem i višim društvenim statusom, a krasi ga selektivna religioznost – dok se drugi mole u džamiji, on kod kuće opušteno drijema.

Uz obiteljske scene, Riad Sattouf opisuje socijalni standard i društvene (ne)prilike – u trgovinama je redovna pojava kronični manjak namirnica, struje nema svako malo, veoma se drži do političkih saveznika i njeguje se kult ličnosti: „Što smo bili bliže Homsu, bilo je sve više portreta Hafeza Al-Assada. I velikih oslikanih panoa na kojima je djelovao mlađe. Nasred kružnog toka bio je njegov spomenik. Svaki slobodni prostor bio je oblijepljen plakatima i naljepnicama. Tad sam primijetio da ih je i autobus pun. Sa svojim brčinama i vozač je nalikovao Assadu. Uostalom, svi muški u autobusu, osim mog oca, nosili su brkove. Ali meni je Gaddafi bio draži od Assada. Assad nije bio toliko lijep, niti je bio sportski tip. Imao je preveliko čelo, djelovao je prepredeno. Nisi mu mogao dobro vidjeti oči.“ (111.)

Riad Sattouf detektira brojne nelogičnosti u vlastitoj obitelji i okolini; predočava brojne nerazboritosti, oštrinu i jačinu jednoumlja, silne zabrane i propisana ograničenja koji služe kao legitimni oblici diskriminacije. Osim što govori o svom dvojnom identitetu, s čijim se teretom kao dijete sasvim dobro nosio, Sattouf nenametljivo kritizira devijacije, revno preslikava stvarnost, služi se umjerenim kriticizmom i ne upotrebljava zapadnjačka moralna naklapanja. Socijalne abnormalnosti prikazuju se bez pretjeranog iščuđavanja i skanjivanja. Naslov Arapin budućnosti čine pamtljive reminiscencije i veoma pametne opservacije, a sve je prošarano zdravim humorom što čitatelja tjera na smijeh, ali i konstruktivno razmišljanje.