Počnimo pričom:

SMAKNUĆE

Perčin su mu odsjekli grubim potezom noža. Otrgnuli su mu ovratnik košulje. Ostao je samo tanak, prljav vrat, a uskoro ni njega neće biti.

Ukrcali su ga u kola, ruku vezanih iza leđa. Dvojica oružnika ukrcali su se s njim, više kako bi ga pridržali ako počne padati nego da ga hvataju stane li bježati. Kola su se iz zatvorskih bedema izvezla na strmu kaldrmu. Bilo je oblačno jutro, ali znatiželjnicima nije smetalo da se okupe u pristojnom broju. Naklonio se tim dobrim ljudima svaki put kad bi drveni kotač udario u rupu. Neki od njih fotografirali su ga svojim telefonima. Dvije nemani koje su pred otvaranje trgovina istovarivale dostavni kamion skrivećki su ga pozdravile dotičući palcima sljepoočnice. Kimnuo im je, zahvalan na gesti.

Na malom trgu gužva je bila velika. Prepoznao je plemiće s bočicama parfema pod nosom i plemkinje koje su u bijelim rukama držale muslinske maramice spremne natopiti ih njegovom krvlju. Ugledao je, u prvom redu, pletilje, odreda starice, što su se veselile trenutku kad će njegova mladost briznuti po njima. Najposlije, u sjeni uglate konstrukcije Udovice, ugledao je lude znanstvenike.

Četvoro njih! To je bilo dobro jer će mu glava sigurno postići dobru cijenu na dražbi, a skupo plaćena glava imala je veće izglede da joj mozak završi u kakvom dobrom stroju, a ne tek u nemani što istovaruje kamion, u kamionu samom ili, fino narezan, u nekom pomodnom telefonu. Četvoro! Boljemu se nije mogao nadati. Isplatilo se probosti onoga sirotoga oružnika koji ga je zatekao u šteti, isplatilo se biti drzak na sudu, pljunuti na Boga i na kralja. Jer, odavno je on shvatio: plemići će umrijeti i muslinske plemkinje će umrijeti, trgovci će umrijeti i pletilje će umrijeti, kralj će umrijeti, svi ludi znanstvenici će umrijeti, a možda će i Bog umrijeti, ali njegov mozak još će klokotati u kakvom dobro načinjenom stroju. Tako vam je to, dobri ljudi, svi ćete umrijeti i biti zaboravljeni...

... jer samo zločinci žive vječno.

***

Ne sjećam se kad sam prvi put čuo za Frankensteina.

(A kad kažem Frankensteina, obavezan sam, iako je to zaludan trud, dodati kako mislim na čuveno čudovište, a ne na doktora-Viktora.)

Vampira se sjećam, njih sam prvi put sreo u Alanu Fordu i zato ih nikad poslije nisam shvaćao jako ozbiljno ni iole romantično – samo sam se trebao sjetiti debelog Kazimira kako jedva *puf* *pant* leti preobražen u šišmiša da mi cijela sorta ne izazove nikakav strah. Takva je moć sprdnje. Ali, skrenuo sam s teme, koja je Frankenstein.

Moguće je da sam vidio kakav film. Sjećam se nekog televizijskog ciklusa horor-filmova zbog kojeg sam se kao klinac, nekog ljeta u Dubrovniku, mučio ostati budan iza deset navečer, padajući svako malo u san. S tim da ga se, kad kažem da se sjećam, zapravo ne sjećam jer pamtim možda jedan kadar iz Nosferatua i neke staklenke, u kojima su možda bili ljudski dijelovi, u nekom laboratoriju, koji je možda bio Frankensteinov. Je li Demonsko sjeme bilo u istom ciklusu? Ako jest, toga se puno bolje sjećam, ali opet sam skrenuo s teme. U svakom slučaju, kad mi je (ali kad je to bilo?) u ruke pala stripovana parodija "Frank N. Stein" Harveyja Kurtzmana i Willa Eldera već sam znao o čemu je riječ i čemu se rugaju. U svakom svakom slučaju, knjigu kojom je sve počelo nisam nikad pročitao.

Imam je tu, uza se, u prtljažniku kola. Ponio sam je u radni egzil na otok u posljednjem pokušaju stjecanja kredibiliteta prije nego što napišem ovaj članak, ali nisam je iz prtljažnika ni izvadio. Siguran sam da je knjiga dobra, bez ikakve sumnje je znamenita, a nakon svih ovih tjedana u prtljažniku sigurno je i prilično topla, ali ne mogu si pomoći: dosadna je. Počinje nekim likom koji ni sa čim veze nema koji nas zatim upoznaje s još nekim nebitnim likovima da bi se najposlije pojavio doktor-Viktor i ... ne znam, u nekom trenutku valjda i počne priča o čudovištu, ali nikad nisam imao živaca probiti se do nje. Konačno, znam tu priču! Ne znam kad sam je ni kako doznao, ali znam je i ne moram je čitati.

Frankenstein neka ovdje posluži kao metafora za cijeli žanr o kojem ćemo govoriti: malo tko znanstvenu fantastiku više zapravo čita, ali svi znaju o čemu je riječ.

Frankenstein ima pravo govoriti u ime znanstvene fantastike jer mu je rodonačelnik. Tako je bar tvrdio, mislim, Brian Aldiss u povijesti znanstvene fantastike A Trillion Year Spree, još jednom znamenitom svesku koji nikad nisam pročitao. Kanio sam, svega mi, kupio sam je i stavio na policu, gdje sam je gledao sve dok je, u naletu zdvajanja pred nečiji rođendan, nisam zamotao i nepročitanu poklonio. Nema veze, siguran sam da su Snovi naše stvarnosti Thomasa M. Discha (kod nas objavljeni u 8. broju časopisa Ubiq) puno zabavnija knjiga na istu temu.

Brian Aldiss, inače, napisao je i roman Frankenstein Unbound koji – ruke uvis tko je pogodio! – nisam čitao, ali sam pogledao film. Ako je film iole vjeran knjizi, što nije uvijek za pretpostaviti, onda je glavna svrha zapleta koji suvremenog znanstvenika baca u doba Frankensteinove autorice, Mary Shelley, bila da znanstvenik završi s Mary u postelji, što biram čitati (ne čitam retke, ali čitam između njih) kao Aldissovu želju da se dojmi one koja se njega dojmila, kao piščevu želju da ne bude samo sljedbenik žanra već rodonačelnik, ili makar oploditelj rodonačelnice. Ali, skrećem.

Je li Frankenstein zaista prva znanstvenofantastična pripovijest? Tko će ga znat! Neki ga zovu gotičkim romanom, neki feminističkim, neki dosadnim, pa će prije biti da se smjestio na lijepo i lako branjivo mjesto u povijesti, nešto kao što se Žuti Dječak uglavio u udžbenike kao prvi strip iako je samo prvi strip određene vrste te iako ga više od stoljeća nitko s razumijevanjem, a nekmoli veseljem, ne čita. Darko Suvin objavio je cijelu knjigu – Od Lukijana do Lunjika, ne morate ni pitati jesam li je pročitao - tragajući za korijenima znanstvene fantastike do u antiku, tako da ću pitanje primogeniture ostaviti dokonima (i onima koji čitaju), a pozabaviti se argumentima koji Frankensteinu govore u prilog: počivanjem na znanosti (kod Frankensteina onovremena velika vjera u galvanizam) i strahom od iste.

Znanstvena se fantastika, naime, strašno ponosi (ili se ponosila zadnji put kad sam obratio pozornost) svojom znanstvenom utemeljenošću. Ona nije tek bilo kakva fantastika, nema tu vilenjaka ni superheroja, ona ne igra "tenis sa spuštenom mrežom", kako je to sročio Gregory Benford, već se na svakom koraku trsi igrati po pravilima prirodnih znanosti. U praksi to znači da će poštena znanstvena fantastika iskreno priznati kako svemirsko putovanje brže od brzine svjetlosti nije moguće, da bi već iza zareza posegla za nekim fantastičkim rješenjem (birajte: warp, crvotočine, hipersvemir, prostorna vrata ...) koje možda nije moguće, ali nije ni dokazano nemoguće pa ga pisci usrdno koriste kako se međuzvjezdana putovanja u znanstvenoj fantastici ne bi odvijala isključivo između Zemlje i Mjeseca.

No, uz znanost u znanstvenoj fantastici treba biti i fantastike, što će reći priče. A kako priče nema bez htijenja i prepreka, da ne kažem sukoba, to znači da će se znanost neminovno sukobiti s nečim. Katkad će to, u ranim danima svemirskog entuzijazma, činiti kao pobjednica, boginja Znanost koja za svaki problem ima rješenje, ali će se nemalo puta naći u ulozi antagonista. Uzmimo za primjer samu priču o Frankensteinu, onakvu kakvu je znamo iz filmova: čin kojim doktor-Viktor oživljava kompozitnog mrtvaca ("Ne ono što je živjelo, nego ono što nikad nije ni bilo živo", kaže jedan od filmova, ubijte me ako ovaj čas znam koji) znanost smatra zločinom, religija grijehom, a narod povodom za rekreativan linč. Ni sam Viktor nije sretan rezultatom, kao što ni rezultat nije sretan Viktorom – uz brojne metafore koje se lijepe toj priči, recimo da je to i krasna prispodoba kreativnog procesa – tako da će gledatelj iz priče izaći zadovoljan svojim životom i s podsvijesnom potvrdom uvjerenja da je svaka novotarija štetna.

Jedna klasifikacija znanstvene fantastike na podžanrove, nasumce ubrana na internetu, vidi šest glavnih podskupina: budućnost Zemlje, budućnost čovjeka, putovanje prostorom, putovanje vremenom, stvorena bića i tuđinske rase. Od njih, tuđinske rase i putovanja prostorom pošteđeni su Frankensteinova kompleksa jer priče o njima nasljeduju tradiciju putopisa, pustolovnih romana ili metaforičkih susreta s Bogom. Preostale četiri kategorije više ili manje izravan su produkt straha od znanosti. Stvorena bića (roboti, androidi, životinje ljudskim uplivom "uzdignute" do svijesti, umjetne inteligencije ...) direktni su Frankensteinovi potomci i ne treba ih posebno tumačiti. Budućnost čovjeka (hoćemo li mutirati? postati bogovi ili nemani?) odraz je straha od potomstva i vlastite izlišnosti i razlikuje se od straha od stvorenih bića samo naizgled. Podžanr budućnosti Zemlje (izumiranja, distopije, apokalipse...), pak, nalik je globalnoj verziji strahova iz podžanra o budućnosti čovjeka, pogotovo zato što u napuhanoj samovažnosti crne budućnosti najčešće zamišljamo proizvodom vlastitoga djelovanja. Putovanje vremenom, konačno, sublimacija je seljačkog straha od promjene koja, dakako, može biti samo na gore, kao što pokazuje rana, često adaptirana i parafrazirana, priča Raya Bradburyja "A Sound of Thunder" u kojoj neoprezni vremenski putnik u prapovijesti nagazi leptira, što dovede do toga da u naše doba Trump postane predsjednik Amerike (dobro, ne baš Trump, ali shvatili ste).

Dvije trećine žanra koji je godinama ilustriran kao svijet u kojem će se svatko raketom voziti na posao dok mu robot kuha ručak, ukratko, paničari. I ponosi se paničarenjem otprilike koliko se ponosi znanstvenom pravovjernošću. Ilustrirat ću to anegdotom.

Jednom sam se zatekao na pošti s nekoliko kutija knjiga koje je, temeljem otkupa Ministarstva, valjalo poslati knjižnicama. Bilo je to u vrijeme dok sam se intenzivno bavio nakladništvom, o čemu ćete detaljnije čitati u petom nastavku ove nadasve uzbudljive serije tekstova, i nošenje kutija ponavljalo se, ako je bilo sreće, nekoliko puta godišnje. Sjećam se da sam užurbano istovarivao paketiće kako me penzioneri s jednom uplatnicom u redu iza mene ne bi odviše mrzili, kadli me službenica upitala kakve to knjige šaljemo. "Znanstvenu fantastiku", odgovorio sam, uz standardnu smjesu pravovjernog ponosa i zvjerinje spremnosti na obranu.

"A, vi ste oni koji žive u oblacima", rekla je.

Žderalo me to sve do sutra, kad sam trebao odnijeti nove kutije. Ne toliko njezino mišljenje, već to što nisam imao pametan odgovor. Do novog posjeta pošti, međutim, sročio sam ga.

"Nema to veze s oblacima", rekao sam. "Znanstvena fantastika je cjepivo protiv budućnosti."

Sigurno je shvatila da sam joj pokazao. A ako i nije, nije bitno. "Cjepivo protiv budućnosti" ostalo je moja definicija znanstvene fantastike. Budućnost će doći, ovako ili onako, ovakva ili onakva, izgradit će je sanjari, ali pisci koji ne vide samo sjaj snova nego i sjene koje sjaj baca pripremit će nas da je preživimo.

Ova serija tekstova govorit će o životu provedenom u znanstvenoj fantastici, a nešto malo i o znanstvenoj fantastici. Počet će idući put, nevjerojatnim događajem.

Knjigama koje sam čak pročitao.