Odbijamo.

Zadnjih nekoliko sati jednostavno odbijamo. Pospremamo, pitamo, zovemo, ali odbijamo. Sa(n)jam Knjiga nije završio. Uistinu, mi pospremamo, čistimo, nosimo, raznosimo, pronosimo, ali ne završavamo. Jedina naznaka kraja je u onim rečenicama koje mi oni bacaju na stol – postfestivalska depresija je neizbježna. Možeš otići u Rijeku, Zagreb, Karlovac, Tursku, avion leti i do Islanda, ali jedino ako ide i ona s tobom. Gledam ih kako bacaju te rečenice s pokrićem iskustva, tim bazaltnim slojem koji je iz godine i godine sve deblji. Neki ga zovu osmijeh, neki ironija, neki nikad ne kažu. Nevažno – vrh vulkana nikada neće zatvoriti.

Pijemo kavu, tražimo roll-upove, brojimo mrve prašine, mičemo tapete, u pozadini se čuje samo kako netko SANJA KNJIGE. Zarezujem u patetiku teksta pozivom na odlazak, spremam torbe, grlim se, dajem ruke, kažem kako idem samo kupiti novine i cigarete. Kažu mi kako će mi pomoći s kuferom, a ja im uzvraćam kako imam kod sebe dovoljno. Kažu mi da se vratim iduće godine, a ja im kažem kako je kiosk preko ceste. Mašu mi, a ja se sjetim kako bi trebalo pomoći tehničarima kada se vratim.

Izlazim i sjedam na stepenice pored vas jer imate podignutu obrvu koja traži izvještaj o 25. San(jam) Knjiga u Istri u članku koji tvrdi kako upravo o njemu govori. Gledamo se i brojimo si oči.

Kako mislite? Pa ovaj članak govori o njemu. Vidite, samo ste mobitel okrenuli naopačke te su vam ispali svi brojevi, događaji, statistike, ostali su samo ljudi. Okrenulo vam se sve, ne brinite, sad ćemo mi to poslagati. Uzmite od mene ovo priopćenje za početak, činite mi se rastreseni ovim susretom.

A sada, izvinite, moram kupiti kutiju Davidoffa, Glas Istre i Jutarnji. Svakodnevna rutina.


25. Sa(n)jam Knjige u Istri
Dom hrvatskih branitelja, Pula
5.12 – 15.12

Završen jubilarni 25. Sa(n)jam Knjige

Pula, 15. prosinca 2019. – ­U retrovizoru povijesti od protekloga vikenda nalazi se i 25. Sa(n)jam Knjige u Istri koji je nakon deset dana završio nedjeljnom dodjelom nagrada Dr. Ivo Borovečki i Libar za vajk.

U vremenskom periodu od 5. prosinca do 15. prosinca koji je bio posvećen gradovima u tijeku imali smo prilike vidjeti preko 70 razgovora, predstavljanja, rasprava u crvenom salonu Doma hrvatskih branitelja. Više od 10.000 posjetitelja koji su našli vremena doći na sajam imali su priliku čuti redom Latinku Perović, Jurija Andruhoviča, Claudija Magrisa, Moniku Herceg, Borisa Dežulovića... Svi ponuđeni programi bili su popunjeni do zadnjega stolca, ali među se ponovno najviše isticao poznati jutarnji program Doručak s autorom u kojem je Aljoša Pužar kroz sat vremena prolazio s uvaženim gostima sve važnije teme svijeta književnosti i svijeta u kojem živimo. Cijeli sajam bio je popraćen sa šest izložbi smještenih u gradu Puli – Pantoskopije Ivana Obrovca, Gradovi u tijeku Mauricija Ferlina, Tine Ivezić, Leonide Kovač i Maje Kolar, Trilogija, Pula – Grad interval Igora Zirojevića, Jutra u Rusiji Jože Suhadolnika, Ilustrirana povijest izdaje KUD Idi(j)ota na omotima albuma te pop-up izložba ranih radova Marine Abramović.

Uspješno je prošlo predstavljanje i novog programa pod nazivom Slavenski đardin na kojem su sudjelovali Sergej Lebedev, Guzel Jahina, Jevgenij Vodolazkin, Marko Stričević, Maja Haderlap te voditeljica Ivana Peruško-Vindakijevič. Unatoč svim navedenim zvijezdama glavnog programa, tradicionalno je među najposjećenijima bio program Monte Librić posvećen djeci koja su na svakodnevnoj bazi punila plavi salon koji je djelovao kao protuteža ozbiljnosti crvenoga salona u kojem su moderatori Aljoša Pužar, Andrea Matošević i Paola Orlić bez dlake na jeziku predstavili sve autore, sve knjige i sve društvene probleme.

Nedolazak Orhana Pamuka zbog obiteljskih problema zakinuo je posjetitelje za velebni završetak jubilarnog 25. izdanja pulskog sajma, ali bilo bi nepravedno govoriti o tome kako je sjena njegova nedolaska zasjenila ostala događanja.

Kao što bi bilo nepravedno sajam stavljati u okvire priopćenja u kojem mnogi samo traže brojke tonaže knjiga postavljenih na police. Inače, preko 40 tona.

Okrenimo sada stranicu.


Jurij Andruhovič tijekom svojeg jutarnjeg razgovora s Aljošom Pužarom o problemu cenzure koristi pojam kristalizacija kojim ističe kako je cenzura izdvojila književnike od pisaca. Prirodni proces koji se događa jedino u vremenima buke i galame kada je uistinu potrebno imati toliko neizrečenoga iza jedne riječi da prestane biti samo zvučna kulisa današnjem svijetu. Sa(n)jam Knjige u Istri u borbi podjela događanja na festivale, sajmove i vašare ostao je samo sajmom zbog simbolike naziva. Danas je tu riječ o festivalu kulture, dionizijskom prolijevanju stranica faktima i mišljenjem. Boemština još uvijek pada s vrhova cigareta na rubovima Hrvatske. Zadržati intelektualnu, ali u isti čas otvorenu i skromnu atmosferu nakon 25 godina života u svijetu brojki i cijena, reklama i propaganda, odlaska u lijevo umjesto u desno je većini neobjašnjivo, ali ta ista je svoju kupovinu odradila na Interliberu. Manjina je svjesna kako u svijetu preskakanja stepenica u kojem se rad piše malim slovom veliku vrijednost ima isti kada se piše veliki slovom. Rad na ovome sajmu trajao je dulje od godinu dana koliko će vam reći ljudi u organizaciji. Spomenuti bazaltni slojevi zvani iskustvo prirodan su proces o kojem možemo čitati koliko nam srce poželi, ali naučiti ga možemo samo ako idemo u korak s budućnošću, ne i prošlošću.


Spuštam se niz cesticu prema kiosku te mi osmijeh bježi s jednog kraja usne na drugi. Dečko se preplašio akreditacije, secesije i nepoznatog kronotopa. A kada bi samo znao kako će malo raditi – slagati tu i tamo neke stolice, kupovati novine, tu i tamo okrenuti priopćenje i otrčati po papir, olovku i zdravu pamet koju je netko poslije deset sati rada slučajno prije odlaska ostavio u pepeljari. A kada ne bude radio, pratit će autore i imati priliku pitati ih pitanja za koja su mislili kako su samo oni pitali kada su bili mladi pisci i čitatelji. U volonterskoj knjižici pisat će mu kako je „suorganizirao i koordinirao aktivnosti u festivalskom press centru.“ Volontersko iskustvo uvijek padne među te riječi samo kako bi i drugi razumjeli. Gotovo mi je i drago što samo oni i ja znamo tko se krije iza tih riječi na papiru za druge.

Dolazim do kioska, spuštam kufere, dižem pogled i uviđam obiteljski auto na deset metara. Tek sada shvaćam kako sam pri oproštaju slabo stisnuo ruku, istisnuo nekoliko slabašnih riječi koje su trebale značiti nešto, ali nisu značile ništa. Kada sam kao dijete gledao Huga na televiziji, djeca koja bi zvala na kraju igre bi redom zahvaljivala tati, mami, ujaku, psu, prijatelju, neprijatelju, učitelju i onome susjedu koji u kasne noći uvijek zaspi na klupi. Uživo nisam uspio, reportaža o sajmu nije hvala već potreba tako da mi jedino preostaje vjerovati kako su u toj izgubljenosti primjetili sve ono što je jedna osoba u organizaciji skromno sažela u jednoj rečenici – „Ostat ćemo u kontaktu“.

Sada samo izbacite u kontaktu i samo ostanimo do jednog drugog puta.


U jednom od brojnih konstruktivnijih novinarskih tekstova sa zadatkom zaokruživanja Sa(n)jam Knjige za širu publiku nalazi se moja izjava u kojoj tvrdim kako u Puli barataju čitateljima, ne i kupcima. Konzumenti bi bili uvrijeđeni, tobože razočarani nedolaskom Orhana Pamuka na sajam. Čitatelji? Ne, dragi moji, oni su se radije prepustili Kristini Gavran, Namiku Kabilu i Vodolazkinu, piscima za kojima jedino tragaju oni. Pitanja tijekom ovih deset dana nikada nije bilo i nikada nisu bila potrebna jer nas ne zanimaju trivijalne činjenice kada su počeli pisati ili iz koje šalice piju kada im ne ide pisanje. Nas zanima sama srž, nutrina koju su bez previše razmišljanja pred nama iz sata u sat pisci izlagali pred nama. Damir Karakaš nije morao objašnjavati fikciju, Hrvoje Klasić nije morao vaditi boksačke rukavice za bliske susrete treće vrste, Boris Dežulović nije morao rezati jezik. Jedino što su morali trpiti je taj pljesak, taj vražji pljesak, začudno ponašanje publike koja na riječi Maje Haderlap kako su Austrijanci bili pristaše nacističkog režima, a ne žrtve, plješće u nedogled. Jedino začudno je korištenje riječi začudno u posljednjoj rečenici. Kultura čitanja možda je mrtva, ali čitatelj je živ i bit će živ dokle god zadnja riječ ne isklizne sa stranice.

Tijekom jednog od sljedećih Doručaka s autorom Latinka Perović je prisutnima kazala kako smo se uvijek borili za slobodu od drugoga, a nikada za slobodu drugoga. Istina iza sebe krije još jednu koja kaže kako u većini slučajeva nikada nismo došli u priliku da se borimo za slobodu drugoga. Egoistično, ali tako ljudski. Sa(n)jam u Puli izgleda kako je došao u poziciju da se bori za druge. Barbara nema na vidiku. Nije više potrebno boriti se sa drugima njihovim sredstvima u konstantnoj kapitalističkoj utrci za konzumentima. Borba za druge kreće kada iz rečenica ispadne ratni vokabular koji na ovim prostorima u svim društvenim sferama vodi rat od devedesetih. Tada znate da svjedočite nečemu novome. Kako je Pirke napisao - „Borbu za preživljavanje, naime, vode oni što su na samrti, bukvalno ili bukvalnom slično, dok je Sajam živ da življi biti ne može.“


Otišao je. Došao je do kioska, ušao u auto i jednostavno otišao. Zaboravio je svoje priopćenje koje je, tek sada uviđam, od prošle godine. A imao sam toliko pitanja za njega – gdje da idem, gdje jesam i gdje radim. Ostavljen samo na razmjenjenim mailovima s Iris (tko?), Doris (ha?) i Mihaelom (koliko ih ima?) u kojima su mi dane smjernice kojima sam mogao doći samo tu gdje jesam, u secesijskoj sjeni Dom hrvatskih branitelja. Prijavio sam se u Odjel za press čiji opis kaže sljedeće: „U Press centru volonteri su zaduženi za doček, akreditiranje i komunikaciju s novinarima te asistiranje voditeljici Odnosa s javnošću.“

Osjećao sam se izgubljeno, ali nedoumice sam sakrio pod jezikom. Ostalo sam ostavio doma.

Nepotrebna promišljanja ubrzo je prekinula Mihaela koja se predstavila te me bez previše velikih riječi odvela u organizacijski centar gdje sam redom upoznao Jana, Doris, Iris, Slavicu, Mauricija, Vibora i druge koje sam zaboravio već prvoga dana i opet upoznao četvrtoga ili petoga. Osjećao sam se kao da prolazim zacrtanu rutinu osmijeha i savjeta. Redali su se ljudi ispred mene, a ja sam im samo klimao glavom. Veselje upoznavanja novog lica je ubrzo splasnulo te sam ostavljen Mihaeli da radi što želi samnom. Zapalila je cigaretu (ni prvu ni zadnju) te izbjegavala pogled. Mogu samo čekati i razmišljati o čemu golmani razmišljaju pred jedanaesterac.

Znam samo kako im izrazi ne prelaze crtu.

Jedino pogled ne izbjegavaju, ali ne mogu si pomoći doli pratiti kako cigareta polako dolazi svojem početku, a ne njene oči koje se podižu i pitaju:

Znači, otkud ti tu?

Fotografije: Sanjam knjige u Istri