Osnovne informacije: 

Čitateljski klub: Studentski čitateljski klub

Pročitana knjiga: Strah i trepet

Autor: Amélie Nothomb

Datum rasprave: 28. 12. 2012. 

Spisateljica Amélie Nothomb rođena je 1967. godine u Japanu kao kći belgijskog veleposlanika. S pet godina napušta tu zemlju, ali ona za nju ostaje vječna opsesija. U romanu Strah i trepet, za koji spisateljica tvrdi da je «stopostotno istinit i da ova priča nije zahtijevala ni trunku mašte», opisuje se dolazak na rad glavne junakinje Amélie u jednu od najvećih japanskih tvrtki (lik u romanu i autorica imaju mnogo toga zajedničkog, ali ne bi ih se trebalo u potpunosti poistovjećivati). U romanu glavna junakinja opisuje međuljudske odnose na radnom mjestu i osebujnu radnu etiku Japanaca, gotovo neshvatljivu zapadnoj kulturi te svoja opažanja u odnosu drugih prema njoj kao osobi koja ne pripada ni tu ni tamo (smatraju je zapadnjakinjom, ali rođena je u Japanu i poznaje i voli japanski jezik i običaje) i svoju degradaciju s neimenovanog radnog mjesta (po svemu sudeći pomoćne tajnice ili tomu slično) do čistačice toaleta, sve zahvaljujući tome što se zamjerila svojoj šefici, koja u njoj vidi prijetnju. Kroz cijeli roman provlači se autoričin osebujan, gotovo «hladan» stil pripovijedanja, koji opet, s druge strane, uključuje mnogo «nevažnih» detalja i opisa.

Grupa Crni vrazi ocijenila je ovaj roman osrednjim, s rasponom ocjena od dva do četiri, što se na kraju moglo zaokružiti na solidnu trojku. Prema riječima određenih članova, roman odaje dojam lakog štiva, koji se brzo prođe i lako zaboravi, bez nekih dijelova koji bi zaokupili pažnju i povukli čitatelja u taj svijet. S druge strane, neki su članovi (a oni su bili u manjini) izjavili da su se ipak uspjeli uživjeti u priču i razmišljanje glavne junakinje, tako da su mišljenja bila podijeljena.

Najveći dio rasprave odnosio se na autoričino predstavljanje japanske kulture i radne etike. Najveći je dio grupe zaključio da slika japanske kulture u ovom romanu nije legitimna jer autorica nije dio te kulture, već je autsajder, pa tako i promatra sve što se događa. Ipak, uglavnom su se svi složili da se nama, kao zapadnjacima, njihov način života i rada prikazan u romanu čini suludim i neshvatljivim (potpuna posvećenost poslu koja graniči s manijom, potiskivanje ličnosti i strogo poštivanje hijerarhije i protokola do te mjere da se katkad čini suludim s našeg stajališta te neminovno «pucanje po šavovima» i visok postotak samoubojstava, koja se smatraju časnima itd.). Zaključili smo da bismo trebali pročitati knjigu kojeg japanskog autora da bismo dobili realniju sliku te kulture.

Raspravljalo se i o odnosu i statusu muškaraca i žena u japanskom društvu, što smo mogli iščitati iz romana, a posebno se pritom spominjao lik Amélieine šefice Fubuki, koja predstavlja rijetki primjerak poslovno uspješne Japanke, koja je uz to iznimno privlačna, ali je i neudana, što se smatra neuspjehom. Grupi se svidio lik Fubuki jer ju je autorica iznimno temeljito opisala te je vrlo zanimljiv i kompleksan lik, te smo zaključili da, iako je zagorčala život Amélie, nije to učinila iz vlastite zlobe, nego iz nužnosti borbe za svoj iznimno teško stečeni položaj. Njenom iskupljenju u našim očima pridonijela je i njena poruka Amélie nakon što je izdala roman, gdje joj je na japanskom čestitala na uspjehu. Neke članice grupe izjavile su i da su navijale za njih dvije kao par, s obzirom da je Amélie od početka opsjednuta Fubukinom ljepotom i općenito je njome očarana, bez obzira na Fubukine postupke.

Glavna se junakinja većini nije svidjela, pa je okarakterizirana kao razmažena i hladna, izgubljena i nesimpatična, pomalo opsjednuta sobom i previše patetična i teatralna u pojedinim trenucima.

Stil pisanja autorice možda je i najveći «krivac» što grupa nije bila sasvim oduševljena romanom. Autorica se koristi kratkim rečenicama, šturim opisima (osim u nekim slučajevima, poput opisa Fubuki), navodi previše tehničkih detalja, radnja je vrlo spora ili je i nema, a većina je likova prešturo okarakterizirana. Kod površnog čitanja ništa ne upada u oko niti obuzima čitatelja, iako se, kad se malo zagrebe pod površinu, naziru neke zanimljive misli i teme, ali roman teško potiče čitatelja da ga bolje istraži, što smo i zaključili na grupi. Ipak, upečatljivo je nekoliko scena o kojima smo raspravljali, poput napada ludila glavne junakinje kad se budi u smeću u uredu ili one scene u kojoj šef pred cijelim uredom verbalno siluje Fubuki (kako to Amélie naziva). Zaključili smo i da autoričin stil, koji je na prvim stranicama poprilično maštovit i pun humora i lijepih izraza, kasnije postaje sve hladniji i nemaštovitiji. Na kraju smo s papirića čitali neke citate iz knjige te zaključili da zaista ima lijepih misli, ali da je sveukupni dojam osrednji.

Rasprava o knjizi zapravo je vrlo brzo završila, s obzirom da roman većini nije pružio previše toga, pa smo prešli na dogovaranje sljedećeg susreta i novog čitateljskog zadatka, a bilo je i rasprava o drugim knjigama i autorima koje trenutno čitamo ili nas zanimaju. Naravno, sve je to bilo popraćeno sokom i grickalicama, pa je druženje, iako smo više očekivali od romana, bilo sasvim na visini zadatka. Ovaj roman smatramo našom «pokusnom vožnjom» i nadamo se da će idući čitateljski izazov biti uvelike zanimljiviji i produktivniji i da će ubuduće svi članovi biti daleko inspiriraniji pročitanim te u jednakoj mjeri sudjelovati u raspravi.