"Na kraju dana" Kazua Ishigura: najbolja rasprava Nedopričljivih?
Nedopričljivi su se u studenom odlučili otputovati u Englesku, i to uz roman „Na kraju dana“ autora Kazua Ishigura.
Priča je to o pravom pravcatom engleskom batleru koji razmišlja o svome životu dok putuje (doslovno i figurativno) prema osobi koja možda predstavlja njegovo najveće žaljenje i propuštenu priliku, bivšoj zaposlenici gospođici Kenton. Prema knjizi je snimljen istoimeni film s Anthonyjem Hopkinsom i Emmom Thompson u glavnim ulogama, koji je bio nominiran za čak osam Oscara.
Vjerujem da ste primijetili kako Kazuo Ishiguro baš i ne zvuči kao britansko ime i prezime. Pitate se kako je jedan Japanac uspio napisati tako uvjerljivu knjigu o engleskoj kulturi, običajima i mentalitetu? Iako je rođen u Nagasakiju (Japan), Ishiguro od svoje pete godine živi i djeluje u Velikoj Britaniji. Nedopričljivi su se gotovo jednoglasno složili da mu je upravo njegov uvid u obje kulture, koje su u mnogočemu vrlo slične, omogućio da napiše svoj najpoznatiji roman. U svijetu su poprilično ustaljeni stereotipi da su Englezi iznimno uštogljeni, suzdržani i gotovo bezosjećajni, a često se na isti način opisuju i Japanci. Osim toga Danica je izvrsno primijetila da su Japanci vrlo lojalni ljudi, a upravo je to najpoželjnija kvaliteta jednog dobrog batlera što je Ishiguro vješto prikazao kada je stvorio odanog i predanoga glavnog junaka Stevensa. Japanci se takođerčesto opisuju kao ljudi koji su predani poslu i koji vole red, a te suosobine vrlo istaknute i kod Stevensa.
Ah, taj Stevens. Upravo je on „kriv“ za jednu od dosad najžustrijih i, mnogi će se složiti, najboljih rasprava najmlađega riječkog čitateljskog kluba. Naime najveći dio romana bavi se profesionalnim i, prije svega, osobnim odnosom Stevensa i gospođice Kenton. Stevens na podsvjesnoj razini zna da gospođica Kenton prema njemu gaji osjećaje, ali nikada joj ne uzvraća niti daje naslutiti da možda i on osjeća isto. Štoviše, on to ne priznaje ni sâm sebi. Koči ga vlastita emocionalna nezrelost, ali i odanost i predanost svom poslu i gospodaru. Tek u njihovu konačnom susretu na koncu romana Stevens postaje svjestan tragično izgubljene mogućnosti zajedničkog života s gospođicom Kenton, koja je, zapravo, tada (i već dugi niz godina) gospođa Benn.
Pitanje koje je na trenutak podijelilo inače prilično složne Nedopričljive jest je li Stevens uistinu tragičan lik ili je svjesno odabrao životni put i bio dosljedan u svom odabiru?
Ivani M. nije se svidjelo što on na prvo mjesto stavlja posao, a onda sve ljude oko sebe i vlastitu sreću. Smatra da na taj način gubi ljudskost jer se samo slijepo drži posla. Suzdržava se od svega, pa i od iznošenja vlastita mišljenja što je posebice izraženo u trenutku kada njegov gospodar od njega traži da otpusti dvije sluškinje samo zato što su Židovke, a on ga bez propitkivanja posluša. Biljana smatra da je Stevens jedan topao i kompleksan lik koji si ne dozvoljava živjeti i to je njegova tragična nota. Mitja se s time slaže i smatra da je Stevens zatvoren lik, stalno u grču, a njegov odgoj i način razmišljanja upropastili su mu život. Također navodi da ga je roman ražalostio jer ga je potaknuo na razmišljanje o vlastitim propuštenim prilikama. Hana ističe Stevensonovu emocionalnu blokadu – on nikada nije prisutan u sadašnjem trenutku, uvijek reagira s odmakom i zato Ishiguro ingeniozno najvažnije događaje pripovijeda u retrospekciji, uvijek s danom odmaka.
S druge strane Jelena S. Š. smatra da je on realan lik za kojeg možemo reći da nije iskoristio život, ali se sam za to opredijelio. Tina se nije složila s navodom da Stevens nikada nije imao svoj stav, smatra da ga jednostavno nije imao potrebe izreći. Također ističe da je on na kraju dana (pun intended) odabrao ono što je htio. Danica tvrdi da se on odlučio za jedan viši cilj, bio je predan poslu i svjesno je završio ondje gdje je završio.
Dok su dakle jedni smatrali da je Stevens bio iznimno snažnog karaktera, odlučan i predan onomu što radi, drugi su to protumačili kao nedostatak karaktera, kao jednu krajnost koja mu nije omogućila da u potpunosti proživi život onako kako je mogao i/ili trebao. Ono s čime su se svi jednoglasno složili jest kvaliteta i neizmjerna vrijednost romana, o čemu svjedoči činjenica da nitko nije dao ocjenu manju od četvorke. Sanja je istaknula fantastičan stil i karakterizaciju likova te metaforu putovanja – Stevens putuje engleskim predjelima, ali i vlastitim sjećanjima. Tea jetakođerukazala na profinjen jezik i stil te na atmosferu pretencioznosti, uštogljenosti (ali ne u negativnom smislu) i dostojanstva koja je pomalo podsjeća na seriju „Downton Abbey.“ Lariju je posebno dojmljiv bio kraj iako smatra da Ishiguro u pojedinim dijelovima dosta guši priču. Sandra je roman ocijenila čistom peticom, a Ina je uživala u romanu, posebice u redu koji roman donosi i za koji smatra da u današnjem svijetu nedostaje.
Iza nas je još jedna pročitana knjiga i nevjerojatna rasprava nakon koje smo svi pomalo melankolično promišljali o ispravnosti vlastitih životnih izbora i odluka, ali i o tome što bismo mi napravili da smo bili u Stevensovoj koži. Ostaje pitanje jesmo li plašljive vjeverice ili, kao Madonna, bez ustručavanja pitamo ono što želimo i naposljetku to i dobijemo?
U prosincu putujemo u Mozambik s Paulinom Chiziane i njezinim romanom „Niketche: Priča o poligamiji.“ Ne sumnjamo da nas čeka još jedna fantastična avantura.
Najcitat rasprave: „Ljudi se svi u sve miješaju – kao margarin.“ Jelena S. Š.
Pronađi Na kraju dana na našim policama http://bit.ly/1sgo8Qq
Fotografije: cicero.de