Svašta nam je već ova godina priredila, a tek smo na polovici. Kažu neki da se 2020. ponaša kao da ju je napisao Stephen King, a režirao Quentin Tarantino, no to je ipak uvreda za ovaj talentirani dvojac jer bi oni nedvojbeno napravili puno kvalitetniji posao od ovog trećerazrednog filma koji nam se odvijao pred očima ovog proljeća. Razorni potres usred pandemije? Dajte molim vas, nemojte me nasmijavati. Totalni treš. Televisa presenta. Nadam se da je osoba zadužena za scenarij dobila otkaz i da će novi scenarist u drugoj polovici godine pokušati spasiti stvar koliko je to moguće.

Bilo kako bilo, još uvijek smo tu. Život se nastavlja, doduše u ponešto drugačijem tonu nego prije, no u određenim aspektima ne nužno i lošijem. I Nedopričljivi su jači nego ikad! Planiranu rođendansku feštu sada već možemo reći kultnog riječkog čitateljskog kluba (imamo šest godina i najesen krećemo u školu), koja se trebala održati u ožujku, upropastio nam je onaj-virus-čije-ime-ne-spominjemo, ali nije nam dugo trebalo da ponovno stanemo na noge. Svi smo spremno zakoračili u virtualni svijet pa su se travanjska i svibanjska rasprava uspješno održale. Veselo smo si mahali u kamerice, svatko iz sigurnosti vlastitog doma.

Iako nestabilne internetske veze, naopake slike, slučajna dijeljenja zaslona, gubici signala i „ima zvuka, nema slike, ima slike, nema zvuka“ situacije imaju svoje čari, jedva smo čekali da se ponovno vidimo uživo i održimo tradicionalnu raspravu onako kako samo mi znamo. Želja nam se ostvarila već u lipnju. Oboružani dezinficijensima i dobrom voljom, susreli smo se u našem Stakleniku i nakon kratke „što-ima-novog“ izmjene informacija (spoiler alert: svašta, od novih frizura do novih prezimena ) krenuli smo u novu čitateljskoklupsku avanturu.

Po prvi put u našem postojanju uhvatili smo se ukoštac ni manje ni više nego sa znanstvenim djelom. Riječ je o knjizi „Besmrtni život Henriette Lacks“ autorice Rebecce Skloot, u kojoj se opisuju istiniti događaji vezani uz Afroamerikanku Henriettu Lacks, majku petero djece koja je 1951. godine umrla od raka vrata maternice. Neposredno prije njezine smrti liječnici su bez njezina znanja uzeli uzorke njezinih stanica zahvaćenih zloćudnim tumorom koji ju je ubio, a te su stanice nastavile rasti i rasti te rastu i dan danas. Nazivaju se „HeLa“ stanicama (po početnim slovima njezina imena i prezimena), a zahvaljujući njima znanstvenici su došli do brojnih spoznaja, kao što je primjerice činjenica da ljudskih kromosoma ima 46 i otkriće cjepiva protiv dječje paralize. Međutim, točno ime žene skriveno iza inicijala HeLa dugo se vremena nije znalo ni u stručnim krugovima, pa se u nekim zapisima pogrešno javlja i ime Helen Lane.

Osim tog znanstvenog aspekta, prisutna je i društveno-politička priča u kojoj saznajemo o teškom životu Henriette i njezine obitelji prije i poslije njezine smrti, ali i o vječnom sukobu između crne i bijele Amerike.

Osim tog znanstvenog aspekta, prisutna je i društveno-politička priča u kojoj saznajemo o teškom životu Henriette i njezine obitelji prije i poslije njezine smrti, ali i o vječnom sukobu između crne i bijele Amerike. Zanimljivo je da nam je ta knjiga došla u ruke baš sad kad se u Sjedinjenim Američkim Državama odvijaju prosvjedi zbog smrti Georgea Floyda i drugih crnaca koji su svih ovih desetljeća postali žrtvama policijske brutalnosti, što je doprinijelo snažnom doživljaju knjige. Slučajnost? Nipošto, Nedopričljivi ne vjeruju u slučajnosti, ali o tome nešto više kasnije.

Svi smo se složili da nam je upravo taj „ljudski“ dio knjige draži od onog stručnog, znanstvenog. Priča o Henriettinoj djeci, posebice Debori, nikog od nas nije ostavila ravnodušnim. Naime, Deborah i njezina braća tek su 1971. godine otkrili da postoje besmrtne stanice njihove majke, no možda nikad zapravo nisu uspjeli razumjeti što to točno znači jer im se nitko nije potrudio objasniti na način na koji je to nama čitateljima nastojala učiniti autorica knjige. Dok su znanstvenici na HeLa stanicama zgrtali lovu, njezini potomci živjeli su u siromaštvu, grcajući u dugovima koje su između ostalog nakupili upravo zbog vrtoglavih iznosa za osnovne zdravstvene usluge koje bi zapravo svima trebale biti besplatne, a pogotovo potomcima žene čiji je biološki materijal dao toliki doprinos znanosti i općem dobru.

Autorica nam bez zadrške opisuje teške i potresne sudbine Henriettine djece i unuka, prožete neimaštinom, zlostavljanjem, incestuoznim odnosima, kriminalom. Zbog toga i zbog onog znanstvenog dijela knjige u kojem se enciklopedijski objašnjavaju činjenice, ne možemo baš reći da se radi o laganom štivu, pa su tako čak i naši članovi koji se inače smatraju „brzim“ čitačima kroz ovu knjigu prolazili dosta sporo i teško.

Budući da smo kao pasionirani čitatelji već unaprijed programirani tako da očekujemo lijepu književnost prepunu stilskih figura, metafora i poredbi, onaj „hladni“ činjenični dio nije svima baš dobro sjeo. Neki su poželjeli da je toga bilo manje, a više onog društvenog-političkog dijela. Drugi pak nisu niti očekivali beletristiku, a taj stručni dio doživjeli su kao nešto nužno da bi se Henriettina priča ispripovijedala što preciznije i da bi uzdrmala upravo nedodirljivi znanstveni lobi.

Složili smo se da je autorica napravila junački posao. Posvetila je godine i godine svog života istraživanju, provodila je vrijeme s članovima obitelji Lacks, što je iziskivalo veliku količinu požrtvovnosti i strpljivosti jer je riječ o vrlo temperamentnim i osebujnim pojedincima. Iz hrpe dokumenata, izvješća, zdravstvenih kartona, intervjua i zapisa uspjela je napraviti koherentnu priču i uspješno je sve to približila nama laicima. Možda nismo razumjeli baš svaki detalj jer nismo te struke, ali shvatili smo poantu i, što je najvažnije, naučili smo da je postojala mlada žena po imenu Henrietta Lacks i da će jedan dio nje postojati zauvijek.

Knjiga otvara zaista brojna moralna i etička pitanja, pa ne treba posebno napominjati da je i naša rasprava bila žustra i odlična. Činjenica je da su HeLa stanice promijenile čovječanstvo, otvorile put mnogim spoznajama, izliječile nemali broj bolesti. Međutim, je li u redu uzeti nešto od nekoga, na tome zaraditi novac, provoditi istraživanja, a ta osoba ne samo da nema ništa od toga, nego niti ne zna da se to dogodilo. Je li baš sve dopušteno u znanosti (i ljubavi i ratu) ili je to jedna od onih antipatičnih narodnih izreka koju su nam nametnuli neki kako bi utišali vlastitu grižnju savjesti i opravdali vlastito nemoralno ponašanje, skrivajući se iza sintagme „za veće dobro“? Zar je doista takav problem pitati prije uzimanja, a ne ukrasti? „Hej, tvoje su stanice jako vrijedne i mogle bi pomoći milijunima, daš mi ih u svrhu istraživanja?“ Mnogi bi od nas bez razmišljanja rekli „DA, IZVOLI.“ I ne bismo tražili ništa zauzvrat jer bismo znali da smo učinili nešto dobro. S druge strane, ako je pak u pitanju i doista velika zarada, zašto ne bismo i mi dobili dio kolača, a ne samo velike farmaceutske tvrtke? Zašto bi samo drugi zarađivali na nečemu što je naše?

Zastrašujuća je i pomisao da odlazimo na različite rutinske i manje rutinske preglede, a pritom nas naši liječnici, kojima se dajemo u ruke s povjerenjem, potencijalno izdaju i rade nam iza leđa. 

Zastrašujuća je i pomisao da odlazimo na različite rutinske i manje rutinske preglede, a pritom nas naši liječnici, kojima se dajemo u ruke s povjerenjem, potencijalno izdaju i rade nam iza leđa. Uzmu dio nas i ne kažu nam. Još je strašnija činjenica da i dalje ne postoji zakon koji bi im to zabranio. Neki se pravdaju tvrdeći da biološki materijal više nije naš nakon što napusti naše tijelo, ali nije li to kao da kažemo da naš automobil više nije naš kad ga ostavimo na parkiralištu? Znači li to da se onda kriminalac može braniti na sudu da DNK koji je ostavio na mjestu zločina nije njegov jer više nije dio njegovog tijela?

No vratimo se Henrietti i njezinoj priči. Iako ona umire na samom početku knjige, njezin duh osjeća se do samog kraja. Njezini rođaci svuda oko sebe vide znakove njezine prisutnosti. Kad se utvrdilo da su HeLa stanice kontaminirale i druge uzorke, Deborah izjavljuje: „To se samo moja majka osvetila znanstvenicima zato što su nam toliko toga zatajili. Ne možete se zafrkavati s Henriettom – naprašit će vas HeLa stanicama.“ Možete dakle odlučiti vjerovati da su Nedopričljivi ovu knjigu slučajno odabrali baš sad. Možda je slučajno prilikom glasovanja u tijesnom pripetavanju s drugom knjigom „Besmrtni život Henriette Lacks“ prevagnuo u zadnji čas. A možda je baš sama Henrietta odlučila da je vrijeme da Nedopričljivi doznaju tko je ona.

Ovu smo znanstvenu biografiju ocijenili vrlo visokim ocjenama, petice i četvorke odlučno su pljuštale sa svih strana, ali bilo je naravno i onih kojima se nisu ispunila očekivanja. Međutim, ipak su ovog puta bili u velikoj manjini. U jednom smo se baš svi složili: krajnje je vrijeme da čitav svijet dozna tko je besmrtna Henrietta Lacks. Stoga trk u knjižnicu po knjigu, a možete pogledati i istoimenu ekranizaciju iz 2017. godine.

Sljedeći susret Nedopričljivih zakazan je pak za sredinu srpnja. Radujemo se i nestrpljivo iščekujemo koje će nam nove spoznaje donijeti naša iduća knjiga.