Zov godišnjeg odmora: pijesak među redcima dječje književnosti
Mjesec dana do godišnjeg. U stankama između statistika, izvješća, sabiranja i zbrajanja, odlazim odmoriti oči među police. Al' kamo god pogledam, vidim samo jednu temu.
Winnie pod morem
Za vješticu Winnie i njezinog crnog mačka Wilbura bilo je vrijeme odlaska na odmor. „Kamo ćemo ići ove godine, Wilbure?“ pitala je Winnie. Pretražila je internet i otkrila jedan mali otok, usred plavog mora, sa zlatnim pijeskom i kokosovim stablima.
Uz pomoć čarobnog štapića, Wilbur postaje morski mačak, Winnie hobotnica, a ja sam na godišnjem i ronim. Juhuu! I baš mi se jedu:
Oh, kako je lijepa Panama
Bili jednom jedan Mali Medo i jedan Mali Tigar, živjeli su dolje na rijeci.
(...)
Ali jednog dana dopliva rijekom jedna kutija.
Mali Medo upeca kutiju iz vode, ponjuši i reče: „Ooooh ... banane.“
Kutija je, naime, mirisala po bananama. I što je pisalo na kutiji?
„Pa-na-ma“, sricao je Mali Medo.
„Kutija je došla iz Paname, a Panama miriše po banama. Oh, Panama je zemlja mojih snova“, reče Mali Medo.
Otrčao je kući i do dugo u noć pričao Malom Tigru o Panami.
(...)
„Mi moramo odmah sutra put Paname, što veliš ti, Tigre?“
„Odmah sutra“, reče Mali Tigar, „jer mi se nemamo čega bojati, Medo.“
Pa ako moraju oni, tko sam ja da ostanem ovdje?
Bili i vratili se. Pa što ako smo se samo malo vrtili ukrug i našli Panamu na vlastitom kauču, barem smo se malo odmakli od statistika!
Findus na kampiranju
Prije nego li se starčić razbudio, Gustavsson je došao i povirio u šator. (…)
„Oh, pa ti kampiraš!“ zajedljivo reče Gustavsson. „Jesi li na godišnjem?“
Pettson se posramio što ga je susjed zatekao kako spava u vlastitom dvorištu. Ljudi to obično ne rade kad imaju normalnu kuću.
„Ma ne“, promrmljao je. Nije znao što bi rekao. „To nisam ja… to je Findus.“
„Ah, tako“, nasmiješi se Gustavsson i počeše si bradu. „Ali jako ti je sličan. U svakom slučaju obojica imate isti šešir.“
Gustavsson se nacerio i Pettson je shvatio da će u sljedećih nekoliko dana cijelo susjedstvo znati da je ludi Pettson bio na godišnjem odmoru kampirajući u vlastitom dvorištu.
Ali kako drugačije preživjeti do kraja mjeseca? Gdje ima šatora, ima i putovanja! Iako neće sve teći glatko, jer i dosadne kokoši žele kampirati. Pa tko ne bi želio, samo da pobjegne od statistika! Makar i u društvu kokošaka!
Garfield ljenčari / gubi vrijeme / živi do daske
Između ove tri ne mogu se odlučiti. Koju biste vi odabrali da ste na mom mjestu?
Čudak Šumek
Svi znaju za Šumeka.
A nitko ga nije vidio.
Priča se svašta o Šumeku.
Priča se da Šumek živi u dupljama stabala.
Priča se da se ne zna koliko mu je točno godina.
Priča se svašta o Šumeku.
A nitko ne zna ništa.
Sve je to u vezi sa Šumekom nekako navodno.
Navodno je Šumek nekada živio u gradu.
Navodno se Šumek nekada zvao Veljko i bio skroz normalan tip.
Navodno, Veljko je svakog jutra i svake večeri sjedio na svojem balkonu i pričao s pticama. U krošnjama stabala oko njegove kuće živjelo je mnogo ptica, a on ih je sve poznavao i obraćao im se zviždukom.
A onda su u Vrlingrad došli automobili i Veljku se sve zacrnilo.
Navodno mu se zacrnilo od smoga i asfalta. (oh, da! op.aut.)
Odjednom je Veljko postao frik.
Navodno ga je lupilo tako jako da je zbrisao ravno u šumu.
I više se nikada nije vratio u grad.
Veljko, idole.
Stižem i ja.
Znam gdje si.
Stiže i vikend.
Ako dovoljno duboko udahnem šumski zrak subotom, možda izguram tjedan na dah.
Tjedan po tjedan – godišnji!
Čarobnjakov šešir
Jednog toplog i mirnog dana, kad je ljetna kišica rominjala po Mumindolcu, dogovorili su se da će se u kući igrati skrivača.
Njuškalo je stajao u kutu, gurnuo nos među cape i glasno brojio. Kad je nabrojio do deset, okrenuo se i počeo tražiti; najprije na uobičajenim skrovištima, a poslije na neobičnim.
Mumintrol je ležao ispod stola na verandi i osjećao se pomalo nemirno. Nije to dobro mjesto za skrivanje! Odmah je to osjetio. Njuškalo će dignuti stolnjak – i spas za njega! Mumintrol je gledao na sve strane i opazio visoki crni šešir koji je netko stavio u kut.
Sjajna zamisao! Njuškalo se neće sjetiti dignuti taj šešir. Mumintrol je brzo i tiho otpuzao u kut i nabio šešir preko glave. Dopirao mu je samo do struka, ali ako se stisne i uvuče repić, sigurno će postati nevidljiv.
Šapućem Mumintrolu da se još malo stisne, pa stanem i ja. Ako dovoljno dugo izdržimo pod šeširom, oči će nam se sigurno naviknuti na mrak i moći ćemo konačno čitati što nas je volja! Škiljim u Zemljovid Mumindolca – Hatifnatski otočić, špilja, usamljena planina (oh, da!), plićak, kompas, sve što mi treba je tu. Koga briga za statistike!
Fantomska kućica
Najednom je otkrio da juri nepoznatom mu seoskom cestom, a kad se osvrnuo, nigdje na vidiku nije bilo ni naplatne kućice ni njegove sobe, pa čak ni kuće. Što je počelo kao maštarija, sad je najednom postalo vrlo stvarno.
(...)
Sunce je blistalo, nebo je bilo čisto, a sve boje nekako i bogatije i jarkije no ikad. Cvijeće se presijavalo kao da ga je netko očistio i izglačao, a visoka stabla što su obrubljivala cestu svjetlucala su u srebrnom zelenilu.
DOBRODOŠLI U OČEKIVANJA, pisalo je na brižljivo ispisanoj ploči na kućici kraj puta.
Očekivanja? O, da, imamo očekivanja. U očekivanju godišnjega, pronalazim kartu, a na njoj more znanja, šuma vida, dolina zvuka... Gledam koje staze vode od pribrežja zbrke preko iluzije i stvarnosti prema dvorcu u oblacima. Ima se tu još dosta toga prijeći... U oči mi upada i preforsirani zaključak. Hm… A onda spazim i ulazak u rudnik brojeva. O, sudbo kleta. Još ću se neko vrijeme morati zadržati u stvarnosti.
A dok čekam, ringišpil u mojoj glavi svira i okreće ove naslovnice:
Fotografije: Ivo Matošić, akril na vratima