Impozantna monografija Ženski strip na Balkanu iz 2010. godine, koju je uredila Irena Jukić-Pranjić (također autorica brojnih stripova), najbolji je dokaz da se stripom na ovim i susjednim prostorima bave mnoge žene (Magda Dulčić, Dunja Janković, Nina Bunjevac, Sara Divjak…), odnosno da nije strip samo muška djelatnost. 

Prouči li se pomnije katalog izdavačke kuće Fibra, može se uvidjeti da glavni urednik ne smatra strip muškom domenom, već pokazuje naklonost prema ženskim autoricama. Popriličan je broj stripašica, što crtačica, što scenaristica, zastupljen u Fibrinom katalogu (Marjane Satrapi, Rutu Modan, Laura Zuccheri, Marguerite Abouet, Fiona Staples, Sophie Michel, Julie Rocheleau…), a još je više stripova u kojima ženski likovi imaju glavnu ili makar veoma važnu ulogu u priči (Koma; Lucin pogreb; Fulu; Light & Bold; Danas je posljednji dan ostatka tvog života; Lijepo putovanje; Fun Home…). Određeni naslovi tematiziraju muško-ženske odnose te govore o nekadašnjem ili trenutnom položaju žene u društvu, ali nisu uvijek žene autorice stripova u kojima se govori o ženskim pitanjima ili se pripovijeda iz ženske perspektive. Naslov Oh, cure govori o odrastanju i mladenačkom sazrijevanju triju djevojaka koje zajedno odrastaju u posve različitim životnim okolnostima - scenarij potpisuje autorica Sophie Michel, dok je priču nacrtao muškarac, Emannuel Lepage. S druge strane, naslov Lulu, oslobođena, što govori o nezadovoljnoj ženi kojoj je dojadila svakodnevica pa zato odlučila napustiti vlastitu obitelj, u potpunosti potpisuje muškarac, Étienne Davodeau.

2

Ženski stripovi koji čine Fibrin katalog ne sastoje se od mizoginih tumačenja i rodnih podjela, već oni prvenstveno služe kako bi došlo do pomirenja između rodova ili da bi se ukazalo na određene nepravilnosti. Ne objavljuju se stripovi kojima se potencira stvaranje novih sukoba i podjela, već određeni naslovi što jasno ukazuju na neprimjerene oblike ponašanja koje bi valjalo smanjiti. Sadržajno, ti se stripovi kritički odnose prema patrijarhatu (grafički roman Persepolis Marjane Satrapi i Put Kraljica Anthonyja Pastora), a našlo se mjesta i za naslove u kojima se kritički govori o pogubnostima matrijarhata. Primjerice, vladavina žena kritizira se u serijalu Y, posljednji muškarac na svijetu i grafičkoj noveli Otok žena.  

Okružen ženama

Kraći strip Otok žena, kojega u potpunosti potpisuje Zanzim, pravim imenom Frédéric Leutelier (1972.), interesantna je jednodijelna priča čija se radnja odvija tijekom Prvog svjetskog rata. U središtu radnje je Céleste Bompard, ljubimac i ljubitelj žena, nepopravljivi šarmer i zavodnik, samodopadni neženja koji je jak na jeziku, ali i vješt u izvođenju zračnih akrobacija. Od žena štovan i obožavan, mnoge padnu na njegov šarm i spretnost. Oku je ugodan, što mu također ide u korist. Céleste djeluje u vrijeme kada se zavodilo izravno, bez okolišanja i tehnoloških pomagala, no ima tu sreću da mu zrakoplov dodatno pripomaže u ugodnom procesu snubljenja. Međutim, zbog avijatičarskih sposobnosti Céleste bude regrutiran. Dvokrilcem mora prevoziti poštu s fronta, točnije, dostavlja vojnička pisma koja su upućena njihovim ženama.

Nakon nesreće Céleste završi na pustom otoku pa se priča pretvara u robinzonijadu. Pilotu je na pameti prvenstveno kako preživjeti u novim uvjetima, no lako se prilagođava prirodnom ambijentu jer je u svakom smislu sposoban i uporan (nije šlampav kao Lijan u naslovu Veliki zli lisac!). Naviknut na društvo i ljudsko okružje, Céleste se teško prilagođava osami, a posebno mu teško pada nedostatak žena. No, uskoro konstatira da nije jedini čovjek na otoku, već da na njemu ima mnogo žena, odnosno da postoji skrivena zajednica Amazonki koje ne reagiraju podjednako na mušku pridošlicu. Čitava se situacija zahukta, na otoku nastanu sasvim nove tenzije i za Célestea sve krene u neočekivanome smjeru. Frazem blažen među ženama neće se pokazati kao posve točan.

Zanzim koristi karikaturalni stil, što će reći da mu je crtež rječit i ima aktivnu ulogu pripovijedača. Priča je dobrim dijelom prožeta kvalitetnim humorom te potiče čitateljstvo na konstruktivnije promišljanje o kompleksnim muško-ženskim odnosima. Vizualna razina sastoji se od mnoštva gegova, crtežom se dopunjava podrobnija karakterizacija Célestea koji, okružen ženama, s vremenom posve promijeni dotadašnji obrazac ponašanja i ne doživljava žene samo kao predmet ugode. Sporedni likovi u manjoj su mjeri okarakterizirani, ali i o njima se dade itekako raspravljati jer raznoliki temperamenti i karakteri čine otočni matrijarhat. Naročito bi se dalo raspravljati i o ponašanju zarobljenoga starca kojega su do tada otočne žene koristile isključivo za oplodnju, a Céleste bi ga u tome trebao zamijeniti, što dovodi do sukoba između dvaju muškaraca koji ne surađuju, već su u lošim odnosima bez obzira na činjenicu da pripadaju istom rodu. Stariji se muškarac iznenada osjeća suvišno, u mlađem vidi prijetnju i konkurenciju, tako da neće Célesteu stvarati probleme samo vladajući matrijarhat.

Unutarnja snaga pojedinca

Ideološke trzavice i drugačije poimanje ženske uloge u društvu, upravo između žena, prisutan je u naslovu Put kraljica. Snažni ženski likovi čine glavninu priče Put kraljica iza kojega također stoji muški autor, Anthony Pastor. Za razliku od kraćeg naslova Otok žena u kojem je radnja brza i prožeta humorom, ovdje su crtež i cjelokupna priča realističniji i ozbiljnije izvedeni, a humora gotovo da i nema. Radnja se odvija tijekom 1920. godine, kada se o emancipaciji žena pretežno govorilo potiho, ali ideja o samostalnom donošenju osobnih odluka i razmišljanja bila je veoma postojana u liku snažne, postarije Blance kojoj muž i sin pogibaju u nesreći malo nakon što su se vratili iz Velikog rata. Blanca se ne predaje očaju, već odluči u društvu snahe Pauline i siročeta Florentina napustiti zabačeno selo u Savoji i okrenuti novi list.

1

Godinama unatoč, Blancu vodi jaka želja za promjenom i osobnim boljitkom. Služi mlađoj Pauline kao uzor i pripomoć, zanima se za feminističke ideje o kojima se počinje ozbiljnije pisati. Na svom životnom putu Blanca upoznaje mladu ženu koja u potaji čita feminističku literaturu i daje knjige Blanci – riječ je o knjigama Feministički put Hélène Brion (1882-1962.) iz 1918. godine i Seksualna emancipacija žena Madeleine Pelletier (1874-1939.) iz 1911. godine, čime Pastorova priča dobiva na vjerodostojnosti. Tih se godina žene diljem Europe počinju boriti za pravo glasa, a Virginia Woolf (1882-1941.) probija se na književnoj sceni kojom dominiraju muškarci. Esejističke knjige u kojima govori o položaju i pravima žene objavljuje kasnije - Vlastita soba (1929.) i Tri gvineje (1938.). “Ukorijenjena sam, ali tečem“, izjavila je Virginia Woolf koja je, sasvim zasluženo, uvrštena u knjigu Priče za laku noć za mlade buntovnice (Znanje, 2017.). Knjigu su pripremile Elena Favilli i Francesca Cavallo. Ta se fascinantna knjiga sastoji od 100 kraćih pripovijedaka o izuzetnim ženama raznih profesija (Astrid Lindgren, Kate Sheppard, Maria Montesori, Nina Simone…) koje su svojim djelovanjem učinile ovu planetu boljim, bogatijim i ljepšim mjestom za život. Osim 100 pripovijedaka, knjiga u sebi sadrži i 100 ilustracija na kojima su ponaosob prikazane sve te silne i jedinstvene žene.

Put kraljica čine sasvim obične žene, ne pojavljuju se u toj priči velike povijesne osobe. Zanimljiv je sukob između Blance i mladolike supruge Blancina brata koja, unatoč obrazovanju i tituli direktorice odgojne ustanove za djevojke, ne podržava moderna htijenja feministica i žensku emancipaciju, već joj odgovara trenutni, podređeni položaj žena u društvu. Blanca i Pauline također nemaju posve jednake poglede. Blancu krasi znatiželjan duh, a takav joj je bio i otac. „Znate, moj je otac bio krijumčar, ali je volio književnost. Želio je da postanem netko, da se školujem. Mislim da bih bila sretna, da sam mogla provesti vrijeme u jednoj ovakvoj instituciji“; kaže Blanca. „Želite reći zatvora“, odgovara joj Pauline. „Naše neznanje je naš zatvor“, kratko će Blanca kojoj godi svijet knjiga i ima nemiran, pustolovan duh. Baš poput oca.

Pastorova priča smještena je u vrijeme kada u mnogim zemljama žene nisu imale pravo glasa te nisu bile u mogućnosti iznijeti vlastito mišljenje.

Opet, u ono je vrijeme modernizacija u industriji uzela maha, što je dovelo do propadanja brojnih starih zanata i profesija. Galanteristi su postali sve rjeđi, a upravo tim poslom bavila se Blancina obitelj pa im je egzistencija bila upitna. Pastor je vjerno dočarao atmosferu u priči te eksterijere, odnosno prostore kojima prolaze likovi. U tekstu koji slijedi nakon priče Pastor je objasnio kako se koristio starim razglednicama tijekom rada, da bi ondašnji mostovi i arhitektura bila što vjernije prikazana. Priča o Blanci, Pauline i Florentinu može se interpretirati kao strip ceste jer su likovi stalno na putu, vođeni snagom volje i željom za boljim životom. Priča ima otvoreni kraj, a nedavno je objavljen nastavak koji će, kako stvari stoje, uskoro biti dio Fibrinog bogatog kataloga.

Sam sa ženama

Epsku priču o matrijarhatu, odnosno nedostatku muškaraca, nudi serijal Y, posljednji muškarac na Zemlji za koji je zaslužan scenarist Brian Keller Vaughan (1976.). Više je crtača sudjelovalo na radu ove serije - Jose Marzan, Pia Guerra te dva domaća autora - Goran Parlov i Goran Sudžuka. Cijela priča započinje naglo, tehnikom in medias res. Iz nepoznatog je razloga na kugli zemaljskoj umro svaki sisavac s kromosomom Y, a preživio je jedino mladić Yorick Brown i njegov ljubimac, majmun Ampersand.

Reakcije na potpuni pomor muškaraca veoma su podijeljene, dok neke skupine žena smrt muške populacije gleda kao zasluženu Božju kaznu, drugima nedostaju voljeni muškarci koji su, unatoč svojim manama, ipak obogaćivali njihovo postojanje kao unuci, sinovi, očevi, djedovi, prijatelji ili ljubavnici, a sada ih odjednom više nema. Neke žene, dakle, cijelu priču doživljavaju kao zasluženu pravičnost koja se odavno trebala dogoditi pa koriste priliku da konačno zavladaju svijetom kako bi to one htjele, dok bi druge sve dale da do pomora muškog roda nikada nije došlo. Gotovo svaka grupacija ganja Yoricka – neke bi i njega rado ukokale za sva vremena, druge bi ga iskoristile za oplodnju ili makar tjelesni užitak, dok neke sasvim treće grupe žele pomoću Yoricka saznati uzrok pošasti te uvidjeti zašto je Yorick uopće preživio. Isto pitanje muči i Yoricka, no njega kronično muči i razdvojenost od Beth, djevojke koju voli, a nalazila se u dalekoj Australiji dok je počela pošast. Njegov je primarni cilj kontaktirati Beth za koju ne zna ni gdje je ni kako je, a u međuvremenu će proživjeti hrpu avantura, okružen ženama.

Da bi sačuvao živu glavu na svom putu, Yorick mora stalno biti maskiran jer ga neke žene vide kao posljednji ostatak prijetnje, a ne kao vrijedni izvor sreće. Svijet bez muškaraca donosi neka sasvim nova pravila – žene se prepuštene same sebi, stoga se grupiraju u skupine da bi lakše opstale, od kojih neke grupe imaju obilježja sekte i naginju veoma ekstremnim metodama. Kao u naslovu Otok žena, i ovdje imamo skupinu Amazonke, no one su u ovoj priči znatno agresivnije i sklone donošenju radikalnih odluka da bi ostvarile svoje ciljeve.

Yorick, naravno, ne uspijeva dugo sačuvati svoje postojanje u postapokaliptičnim uvjetima, raznim se smicalicama mora služiti da bi izbjegao nevolje. Premda su uobičajeni komunikacijski kanali prekinuti, brzo se među ženama proširi glas da navodno postoji još jedan živi muškarac. Yoricka iz raznih razloga traže preostale pripadnice tajnih službi, vojničke snage, diplomacija i znanstvenice koje žele saznati uzrok i rješenje kojim bi se čovječanstvo možda ponovno dovelo u normalno stanje. Stvorio je Vaughan izrazito pametnu i napetu priču punu akcije, emocija te neočekivanih obrata čiji se konačni ishod ne može predvidjeti.

Vaughan briljantno prikazuje suradničke i neprijateljske odnose između žena koje nedostatak muškaraca interpretiraju kao nagradu ili prokletstvo, teret ili olakšanje, željenu slobodu ili novi oblik ropstva. Jedne se žene svrstavaju u grupacije i osjećaju dodatnu povezanost samo zato jer pripadaju istome rodu, a slično su sigurno funkcionirale i u vrijeme prije pomora muškaraca – znate za one ekstremne ljubiteljice vlastitoga roda koje su voljne braniti svaku ženu samo zato što je žena, bez obzira što je dokazano da je jedna od njih bila nevaljana ili loša roditeljica, sebična partnerica ili pokvarena karijeristica koja ne preza ni pred čim da bi ostvarila svoje ciljeve.

Opet, u Vaughanovoj opsežnoj priči ima i razumnih žena koje ne poklanjaju toliku pažnju činjenici da su žene, već ljude ipak svrstavaju prema unutarnjim osobinama, odnosno prema tome kakav je tko čovjek, to jest, kakva ga djela krase, ne razbijajući glavom tko kojem rodu pripada. Stvarno se svakojaki tipovi žena mogu pronaći u serijalu Y, posljednji muškarac na svijetu, a i Yorick se poprilično promijenio tijekom svoje neuobičajene avanture. Vaughanova priča jest fikcija, ali ipak primora čovjeka da se zaupita kako bi svijet izgledao da odjednom nestanu svi pripadnici jednoga roda.

Podjednako namijenjeni svima

Neovisno o tome jesu li stripovi napravljeni ženskom rukom ili priču čine ženski likovi, naslovi Otok žena, Put kraljica i serijal Y, posljednji muškarac na svijetu podjednako su namijenjeni i muškarcima i ženama, nisu pravljeni samo za pripadnike jednoga roda. Hoće li tijekom čitanja tih stripova uživati ili gubiti živce ovisi ponajviše o mentalnom sklopu, a ne o rodnoj pripadnosti čitatelja, autora ili lika.

Grafički roman Persepolis Marjane Satrapi sigurno se neće svidjeti ni muškarcima ni ženama čiji se osobni pogled na svijet uvelike razlikuje od autoričinoga svjetonazora što je snažno utisnut u autobiografsku priču. Čitatelji koji nisu opterećeni rodnim podjelama i više skloni promišljanju i dograđivanju vlastitih stavova, a manje skloni brzom osuđivanju svih i svega što se ne uklapa u njihove kalupe, trebali bi uživati u spomenutim stripovima i pronaći u njima barem ponešto za sebe.

Naslovi koji potiču dodatne ideološke podjele te (in)direktno raspiruju mržnju između rodova nisu prisutni u Fibrinom katalogu, iz čega je vidljivo da se uredništvo drži zadane izdavačke politike, odnosno da je riječ o promišljenom izboru naslova u kojima se konstruktivno govori o važnosti međusobne suradnje, uvažavanja i tolerancije. Za očekivati je da ti stripovi ne odgovaraju pojedincima koji su predvođeni mizoginijom ili mizandrijom, no, srećom, ti pojedinci pretežno ne čitaju stripove. Ako ih čitaju, prilagođavaju ih svojim uvjerenjima, na što imaju potpuno pravo.

Fotografije: Otok žena/Fibra