Nismo sigurni, ali očekivali smo...

Premišljamo se dok parkiramo. Znaš, razumiješ, trebao je biti veći, trebao je biti velik kao riječ, kolodvor. Kao da je negdje zapelo pri izgovoru, vidimo strojeve, alate, materijale, ali ljudi, gdje su ljudi? Vrata škripe, zvučnici se guraju s nama, samo nas je petero; treba nas stati dvadeset. Gledamo se, osjećaj je kao da smo se popeli samo da bismo si mogli umisliti da smo predvidjeli poplavu.

Dobro, nema ljudi, ali vlakovi! Hoćemo psovati, ali prednost dajemo čuđenju. Vlakovi, gdje su vlakovi, Davide, jebote, nema vlakova. Zar su i oni otišli? Samo busevi. Samo kondukteri i rakijica, samo vozači i uleti, samo putnici i – pa dobro, odlučio se olakšati. Gledamo se, osjećaj je kako smo propustili pobjeći zajedno s vlakovima. A onda je počela kiša. Ovo, ovo je predstavljalo nezgodno mjesto jer je samo tako, bez premišljanja, raskasapilo očekivanja, dok smo se na 733 metara nadmorske visine skrivali podno zidova onoga što je ostalo od naših misli o delničkom kolodvoru.

A onda su počeli dolaziti iz Rijeke, Zagreba, šire okolice. Čude se, smiju se, pa dobro, ne mora možda ovo biti područje bez signala. Ispunio se pokretom, počeo se nazirati kolodvor, čekaonica je bez nas mogla primiti dvadeset, ma i više! Spustila se i gospođa u stanu iznad čekaonice. Kolodvor, ipak, ne pokazuje svaki dan kako bi stvari ponekad mogle izgledati. Tako ispunjena delnička čekaonica pokazala se idealnom za gostovanje Brune Šimleše u sklopu programa Knjiga na nezgodnim mjestima koji je odlučio progovoriti o jednostavnoj paradigmi: u zdravom duhu, zdravo tijelo!

Misao je to koja prožima njegovu zadnju knjigu, (P)ostati zdrav (Fraktura, 2021), gdje kroz holistički pristup naglašava važnost emocionalnog i psihološkog dijela priče o zdravom životu. Iako meki uvez zna zavarati, knjiga broji 536 stranica što je autora spriječilo da ju zajedno s čekaonicom prolista, ali i nije da izdvoji njene najvažnije komponente, nastojeći pritom ocrtati konture same ideje. S obzirom na razigranost rečenog, autor je odlučio odmah razjasniti kako jedno ne isključuje drugo, točnije, htio je da se zna kako nikome nije kazao kako je zdravo pušiti, ili jesti nezdravo, već je cilj uravnotežiti fizičku i mentalnu brigu.

S obzirom na to kako nije liječnik („poplavom društvenih mreža postali smo vrhunski liječnici, izbornici, epidemiolozi, sve smo vrhunski jer smo pročitali dva novinska članka“), Šimleša se odlučio okrenuti mentalnoj strani, pokazujući kako je pušenje cigareta štetno kao i pušenje loših životnih fora. Uostalom, tema ga, po vlastitom priznanju, prati od najranijih dana kada je nizao ordinacije, shvaćajući pritom koliko je veliku ulogu u njegovom sretnom završetku imao i zdrav doktorov odnos tijekom cijelog procesa borbe i oporavka. Stil života, naša odnos spram bolesti, ali i sebi, podrška, stres!

Šimleša se odlučio okrenuti mentalnoj strani, pokazujući kako je pušenje cigareta štetno kao i pušenje loših životnih fora.

Upravo se stres našao prvi na tapeti, toliko spominjana riječ koji je „kao reakcija korisna, ali je postao problematičan jer stalno percipiramo neku opasnost.“ Autor ne sumnja u činjenicu da danas živimo sigurnije doli prije 100 ili 150 godina, ali ne sumnja ni u činjenicu da dosad nismo živjeli toliko frenetično, intenzivno: „Poanta je u divljanju naših očekivanja; ako imate da niste dovoljno dobri, mladoliki, zgodni, uspješni, bilo šta, stalno smo pod nekim stresom da nismo nešto dovoljno.“

I dok stres različito poimamo, krivi pristupi su najčešće zajednički svima. Tako je najčešća pogreška borba s nakupljenim stresom, ali ne i s uzrocima stresa; „svaka fizikalija je dobra“, ali cilj bi, ipak, trebao primarno biti borba protiv uzroka. No, lako je reći: borba, borba, borba! Autor istovremeno upozorava kako ponekad ne možemo pobijediti što može rezultirati osjećajem nemoćnosti. Tada ključ postaje povlačenje i promišljanje o motivima, razlozima, nemogućnostima odustajanja od, recimo, cigareta.

Pored stresa, ključno je znati postaviti se kada je riječ o izražavanju emocija. Kako preintenzivno izražavanje, tako i neizražavanje (čak i neizražavanje radosti!) emocija može biti štetno po osobu. Formula je jednostavna: „Sve emocije se moraju izraziti, ali vi birate kako, kada i kome.“ Samo što zbrajanje i oduzimanje, množenje i dijeljenje iste nije. Ovdje ulogu igraju društveni standardi („Fućka mi se živo što nisam zadovoljio standarde pećinskog muškarca“), odgoj, ali onda i pitanje toga kako se svakodnevno nosite s emocijama. Sve to treba raspetljati i povezati kako bi došli do toga da emocije možemo izraziti drugoj osobi, i tako pomoći sami sebi u razumijevanju, ali i drugima u razumijevanju nas.

Formula je jednostavna: „Sve emocije se moraju izraziti, ali vi birate kako, kada i kome.“ Samo što zbrajanje i oduzimanje, množenje i dijeljenje iste nije

Nije jednostavno. Autor prvi priznaje kako mu je trebalo vremena da shvati sljedeću misao: „Znam da sam glup, pa sam dovoljno pametan da ne patim zbog toga što sam glup.“ Važno je prepoznati situaciju, razmotriti opcije te djelovati dalje. Ako prepoznamo da smo ljuti, stanimo; nemojmo odlaziti u procese okrivljavanja. Pored toga, ako prepoznamo da u sebi držimo zatočenu emocija, možda bi, ipak, trebali pitati stručnu pomoć: „Ponekad trebate dignuti i pipak ekspres loncu.“

Kao što treba dignuti naše poklopce, tako treba ponekad podignuti i poklopce drugih. Govoreći o tome kako je veći dio knjige posvećen pitanju bolje podrške oboljelima, posebice onkološkim pacijentima, gost je naglasio realnost u kojoj se „najbolje namjere ponekad ne provedu u najbolje djelo.“ Štoviše, Šimleša uviđa kako se mnogo ljudi zna izgubiti u novim okolnostima te nenadano otpočinju s pretpostavkama, naredbama i osudama u trenucima kada bi jednostavno bilo bolje reći: „Nemam pojma, ali idemo zajedno učiti.“ Ili drugim riječima, emocionalne sjene, a ne emocionalni teroristi! Dobar početak je i dalje vidjeti u oboljelom svojeg prijatelja, a ne „hodajući rak.“

Šimleša zaključuje kako „generalno kasnimo te cijenimo svoje zdravlje kada nam se sestra razboli.“ Misao je jednostavna: „Možemo se brinuti o zdravlju dok smo zdravi.“ 

Važnost zdravih odnosa ne mora u fokus dolaziti samo kada je riječ o odnosu između bolesnika i njegove okoline; iste moramo promišljati na dnevnoj bazi jer dok se možemo odreći cigareta, alkohola i drugih potrepština, emocionalnu hranu nećemo uspjeti izbaciti. No, možemo izbaciti adrese s kojih ne dobivamo istu te ih zamijeniti onima koje nam, prema balansiranim očekivanjima, isporučuju zdravu dozu onoga što od njih očekujemo: prihvaćanje, razumijevanje... Stoga, važno je investirati u odnose te vidjeti događa li se progres ili dolazimo do istih zidova, zaključaka, razloga za poklapanje lonca. Stoga, razvitak odnosa uvijek treba pratiti svijest o više scenarija; ako nije njih moguće promijeniti, moguće je odnos.

Sve nas to vodi do zaključne misli, naslova djela. Ako se u njoj krije paradigme, krije se i jedna želja. Naime, Šimleša zaključuje kako „generalno kasnimo te cijenimo svoje zdravlje kada nam se sestra razboli.“ Misao je jednostavna: „Možemo se brinuti o zdravlju dok smo zdravi.“ Kao što možemo početi razmišljati o mjestima da ne postanu nezgodna i ne dopuste drugima da se razmašu očekivanjima jer, pokazala je delnička čekaonica, nezgodna mjesta mogu izgledati drugačije.