“Jel’ domaće?”, riječi su koje odzvanjaju na svakoj placi. Onaj tko još kupuje na placi najčešće ima nekoga „svoga“ kome je odlučio/la vjerovati, dakle, riječ je o povjerenju da je to „domaća“ hrana, pritom misleći da je lokalno uzgojena i “nešpricana”, kako bi se reklo. Veliki supermarketi vole naglašavati u svojim reklamama da je povrće koje oni prodaju „domaće“. Što to znači, „domaće“?

U rječniku se pridjev „domaći“ definira kao onaj koji je izgrađen u domu (kući) ili namijenjen upotrebi u domu, kao opreka tvorničkom, kupovnom, industrijskom; kao onaj koji se odnosi na jedan kraj, koji nije iz drugog kraja; koji je prirodan i umjeren u ophođenju. Dakle, „domaće“ bi u kontekstu hrane prije svega trebalo označavati mjesto porijekla, a nekako se toj geografiji često prikopča ideja da je „domaće“ sinonim za „nešpricano“, odnosno uzgojeno bez pesticida i umjetnog gnojiva.

U potrazi za „domaćom“ hranom ne tražimo samo hranu, tražimo nešto više. Nesvjesno smo u potrazi za mirisima i slikama iz prošlosti. U vječnom smo traganju za pomidorima iz djetinjstva koje nikako da ponovno okusimo. Tražimo okuse i hranu koja je imala bolji okus nego današnja i koja nam grije srce iznutra. Tražeći „domaće“, tražimo imaginarnu sliku prošlog vremena – nonice koje su u riječkom prigradu marljivo uzgajale hranu u svojim vrtovima i s tim se viškovima spuštale na placu. Za „domaće“ meso stoji predodžba da je riječ o životinjicama koje su sretno hopsale po livadama i živjele u toplini svojih štala dok nije došlo vrijeme za partenzu – poštena razmjena između seljaka i životinje. Kupujući „domaće“, kupujemo ideju čiste zemlje i nekog prošlog vremena u kojem je sve bilo ljepše.

Konvencionalni uzgoj hrane

Činjenica je da su se stvari jako promijenile od vremena nona koje su se spuštale na placu s vlastitim proizvodima. Temeljna stvar koje bismo trebali biti svjesni je da živimo u vremenu globalnog lanca proizvodnje i distribucije hrane gdje smo jednim klikom udaljeni od hrane uzgojene na drugom kraju svijeta i za čas transportirane na naš kućni prag. Činjenica je da se većina hrane koju konzumiramo uglavnom uvozi i da je daleko od ideje nonica i njihovih vrtova već je industrijski proizvedena na konvencionalan način. A industrijska proizvodnja hrane je dijametralno suprotna našoj romantiziranoj ideji „domaće“ hrane.

Industrijska, konvencionalna proizvodnja povrća i voća temelji se na umjetnim gnojivima, raznim agrokemikalijama koje neselektivno ubijaju sav život u tlu i oko njega, uključujući pčele, osiromašenju i zagađenju tla te kompletnom nerazumijevanju i nepoštivanju prirode s kratkotrajnim ciljem profita, a dugotrajnom devastacijom. Industrijska proizvodnja mesa nema veze s „domaćim“ uzgojem mesa. Tu pitanje više nije samo etičnost konzumacije mesa već je prisutna nova dilema – je li etičan industrijski uzgoj mesa koji se temelji na činjenici da su životinje napucavane raznim antibioticima, sedativima, hormonima i tovljene sojom iz GMO uzgoja?

Riječ je o životinjama koje proživljavaju kratke živote obilježene boli i patnjom, uzgojene na način koji je dijametralno suprotan ideji kravice na livadi koja je prije nego li je završila na pjatu proživjela sretan život. Je li etički tako uzgajati životinje? Dakle, većina hrane, uključujući voće, povrće, meso, mliječne proizvode, uvezena je i industrijski proizvedena na konvencionalan način i iz te činjenice izvire jedan set etičkih problema. Nažalost, to je realnost industrijske proizvodnje hrane. Koliko god bila zastrašujuća i uznemirujuća, s njom se trebamo suočiti i razmisliti što podupiremo svojom kupovinom? Etičku, održivu proizvodnju hrane koja se temelju na suradnji s prirodom ili konvencionalnu proizvodnju koja se temelju na profitu, destrukciji i patnji?

„Domaće?“

Ono za čime mi tragamo u moru industrijski naštancane i konvencionalno uzgojene hrane je lokalno proizvedena, „domaća“ hrana. E, tu je sad drugi problem. Što nam garantira i na temelju čega vjerujemo da je to povrće na štandu zaista „domaće“? Na temelju neke klasifikacije, certifikata, inspekcije ili isključivo povjerenja? U redu, ako smo riješili ovaj problem i na temelju nečega odlučili vjerovati da je povrće „domaće“, dakle iz RH, hajdemo dalje. Odlučili ste kupiti „domaći“ poriluk za današnji ručak. I hodate vi po zagrebačkoj placi „Kvatrić“ i naiđete na „domaći“ poriluk, dakle s hrvatskog OPG-a. Kupite ga misleći da je odličan jer je „nešprican“ kako vam je rekla žena koja prodaje, a i s obližnjeg je polja. No, prilikom službene kontrole sanitarne inspekcije koja je pročešljala štandove i nasumice odabrala poriluk baš s tog štanda, utvrđena je rizična količina pesticida čija je razina bila 135 puta veća od maksimalne dozvoljene što predstavlja „rizik za konzumaciju“, kako je stajalo svojevremeno u izvješću jer se radi o stvaranom slučaju od pred koju godinu. „Rizično za konzumaciju“, a „naše, „domaće“?

Što nam garantira i na temelju čega vjerujemo da je to povrće na štandu zaista „domaće“? Na temelju neke klasifikacije, certifikata, inspekcije ili isključivo povjerenja?

Ovo je istinit, a ujedno i školski primjer druge razine problema s kojim se susrećemo kad govorimo o proizvodnji hrane – to što je „domaće“, odnosno, geografski potječe iz Hrvatske, ne znači da je zdravo, odnosno „nešpricano“. Dakle, pitanje geografije je sekundarna stvar, primarno pitanje je kako je taj poriluk ili bilo koja druga hrana, uzgojena? Naravno da u idealnoj situaciji jedemo zdravu, organski uzgojenu hranu iz naše PGŽ, no zasad, u ne-idealnim uvjetima, „domaće“ bi imalo smisla da imamo širi, etički sustav klasificiranja pa da razlikujemo domaće-konvencionalan uzgoj/ domaće-ekološki uzgoj/ domaće –biodinamički ili organski uzgoj i tu istu klasifikaciju za uvezenu hranu pa da kupac sam odlučuje što kupuje i koga svojom kupovinom podržava, a ne da se mulja i uvaljuje što je često praksa kod nas budući da stvari nisu jasno postavljene, klasificirane niti kontrolirane.

Smatram da kupci imaju pravo jasno znati što im je ponuđeno i od toga izabrati ovisno o vlastitim preferencijama. Izbor bi trebao biti transparentan. Mi na Kvarneru imamo fantastičan potencijal za cjelogodišnju proizvodnju hrane, no dok ne zazelenimo povrćem vlastite lehe, čini mi se da je najvažnije pažnju usmjeriti na problematiku uzgoja hrane. Znate li da nakon završenog Tečaja o korištenju i upotrebi pesticida dobijete iskaznicu i njome nesmetano možete „špricati“ do mile volje? Koliko je takve hrane, pod zajedničkim nazivnikom „domaće“, danas na tržištu? Jasno, inspekcije bi trebale raditi svoj posao, međutim, važnije od same inspekcije je stav, znanje i etičnost samog proizvođača hrane. Zašto se umjesto Tečaja o korištenju i upotrebi pesticida ne bi organizirao tečaj o biodinamičkoj proizvodnji hrane i zašto takav način proizvodnje ne bi postao norma?

Novo vrijeme, novi jezik

Novo vrijeme u kojem živimo zahtijeva novi pojmovni okvir i klasifikaciju. Naprosto, situacija je puno složenija od toga je li nešto „domaće“. Uvezena hrana ne predstavlja ništa loše ako je adekvatno proizvedena, dakle na organski način, što znači bez upotrebe pesticida i mineralnog gnojiva. Često se čuje „iz plastenika je“ – hrana iz plastenika ako je sezonski uzgojena, na organski način, nije ništa loše – sezona je naprosto produžena biljkama koje ionako uspijevaju u hladnije doba godine.

Uvezena hrana ne predstavlja ništa loše ako je adekvatno proizvedena, dakle na organski način, što znači bez upotrebe pesticida i mineralnog gnojiva. 

„Domaća“ hrana ako je uzgojena konvencionalno nije zdrava i kvalitetna samo zato što je proizvedena na „našoj grudi“. Mi u Hrvatskoj, a govorim posebice o Kvarneru, imamo sve mogućnosti za proizvodnju prave, lokalne, sezonske i zdrave hrane. Neobrađene zemlje koja se nekad obrađivala, a danas je pod šikarom ima sve do Slovenije, imamo fantastičnu klimu i vode kao u priči. Novih znanja ima na svakom koraku i sve predispozicije su tu. Ali uvozimo hranu upitne kvalitete od boga-pitaj-gdje, a pod „domaće“ se istovremeno uvaljuje sve i svašta. Oživimo naše kvarnerske lehe i počnimo proizvoditi vlastitu hrane, a do tad gledajmo na koji način je proizvedeno to što stavljamo u pjat.