A mi smo stranci u vlastitoj zemlji zbog ljudskog šljama...

The Beat Fleet

(Re)interpretacije povijesnih događaja nisu rijetkost u suvremenim naracijama – dok se jedni autori služe povijesnim faktima kako bi naglasili određene nepravilnosti, drugi u svoje djelo umeću veću količinu fikcije i tako stvaraju svoju verziju povijesti. Spajanje fakcije i fikcije može rezultirati smjelim i(li) smiješnim ostvarenjima, no ima i onih koji korištenjem fikcije rado izvrću (ne)davnu stvarnost u osobne svrhe.  

Svakodnevno svjedočimo kako diljem svijeta raste broj nedužnih pojedinaca koji se zbog straha za vlastiti život ili život bližnjih odlučuje na dobrovoljno izgnanstvo, ostavljaju za sobom gotovo svu materijalnu ostavštinu, uzimaju sa sobom samo najosnovnije i kreću na neodređeni put nadajući se boljoj budućnosti. O teretu izgnanstva govori djelo Posljednji dani Stefana Zweiga (Fibra, 2016.), budući da je po vjeroispovijesti bio Židov, renomirani austrijski književnik Stefan Zweig (1881-1942.) morao je sa suprugom Lottom bježati pred nacistima. Jedno su vrijeme živjeli u Velikoj Britaniji, a zatim u New Yorku, no on im nije odgovarao zbog Lottinih problema s astmom, a ni Stefanu nije najbolje sjela ta okolina, stoga odluče preseliti u Brazil. Privremeno utočište pronalaze u gradu Petropólis koji se nalazi sedamdesetak kilometara od Rio de Janeira, no Stefan Zweig ne uspijeva nadvladati snažne osjećaje progonstva i odbačenosti, tim više jer su naznake da će nacističke snage osvojiti čitav svijet sve izraženije i bliže. Književnikovo je raspoloženje u nezavidno lošem stanju, spopadaju ga stvaralačke dileme i čitav identitet mu je poljuljan, ne pronalazi svoje mjesto pod suncem: „Židov u Njemačkoj, Nijemac u Engleskoj, posvuda stranac. Dosta mi je bivanja neprijateljem ljudskoga roda.“ (26.)

Aktualna svjetska situacija nije pružala Stefanu Zweigu nadu u bolju budućnost, sve teže mu je bilo povjerovati da će Drugi svjetski rat uistinu završiti, stoga 22. veljače 1942. sa suprugom Lottom počini samoubojstvo. Zapravo je riječ o neizravnom ubojstvu – Stefan Zweig i supruga mu Lotta ubijeni su na krajnje perfidan način, bez metka, konstantnim mentalnim zlostavljanjem što čovjeka primorava na drastične mjere. Stefan Zweig nije dočekao ni kraj rata, ni ekranizacije svojih djela što su uslijedile malo nakon rata [1]Beware of Pity (Maurice Elvey, 1946.) i Letter from an Unknown Woman (Max Ophuls, 1948.)., on je tek jedna od mnogih neizravnih žrtava totalitarnih režima, ubijen osjećajima beznađa što su imali oblik beskonačnosti. Količina fikcije je zanemariva, u ovom naslovu prevladavaju fakti – scenarist Laurent Seksik (1962.) i crtač Guillaume Sorel (1966.) nisu morali koristiti maštu da bi predočili psihičko stanje Stefana Zweiga i Lotte te atmosferu Brazila 40-ih godina 20. stoljeća, obojica su dostojno predočili posljednje dane velikog umjetnika kojeg je umorilo bježanje od nacističkih sljedbenika. [2]O posljednjim danima Stefana Zweiga govori njemački film Vor der Morgenröte (Maria Schrader, 2016.).

Da će u djelu zasigurno biti riječi o smrti, ponekad se može iščitati iz samoga naslova – Staljinova smrt (Fibra, 2016.) bavi se smrću jednog od najpoznatijih diktatora 20. stoljeća, Josifa Visarionoviča Džugašvilija Staljina (1879-1953.) koji je (ne)izravno smrtno presudio milijunima ljudi. Priču čine događaji koji su prethodili 5. ožujku 1953. i danima koji su uslijedili nakon njega. Prikazani su vodeći dužnosnici i gramziva razdioba vlasti do koje dolazi nakon što obožavani vođa umre te očaj mase. Odmah se postavlja pitanje tko će nakon Staljinove smrti (pre)ostati u odabranom centru moći – i dok jedni akteri dobivaju novu porciju vlasti, drugi preko noći postaju gubitnici. Scenarist Fabien Nury (1976.) [3]Domaćoj publici poznat i po naslovu Bilo jednom u Francuskoj (Fibra, 2013.). i crtač Thierry Robin (1958.) imali su veću umjetničku slobodu u prikazu Staljinove smrti, ipak je riječ o povijesnom događaju koji ionako ima više verzija što se međusobno ne podudaraju. Kako su se točno razvijali događaji u tadašnjim političkim krugovima i kakve su se sve opscenosti odvijale unutar i izvan komiteta, možemo samo pretpostavljati.

Stvarne povijesne osobe (Vasilij Džugašvili, Svetlana Džugašvili, Nikita Hruščov, Lazar Kaganovič, Anastas Mikojan, Nikolaj Bulganjin, Georgij Maksimilijanović Maljenkov i Lavrentij Pavlovič Berija) čine glavninu priče o smrti idola koji je desetljećima sijao sjeme smrti diljem Europe, ali i šire. Beskrupulozni i nemarkantni, uži suradnici ni na koji način ne dobivaju simpatije čitateljstva – prikazani su kao ljudi u pravom smislu riječi, kao pojedinci što su kronično gladni i žedni rukovodećih funkcija, vođeni neutaživom voljom za moći i kontrolom strašljive mase što je navikla na robovski život.

Dokumentarac Olympia (Leni Riefenstahl, 1936.) zorno predočuje u kojoj je mjeri masa bila kontrolirana i ujedninjena u Njemačkoj tridesetih godina 20. stoljeća.  Godine1936. Olimpijske igre u Berlinu otvorio je njemački kancelar Adolf Hitler; Njemačka je dominirala i pokazala nadmoć nad drugim nacijama osvojivši najveći broj medalji, ukupno njih 89 (33 zlatnih, 26 srebrnih i 30 brončanih). Tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća Osamu Tezuka (1928-1989.) u časopisu Tjedni Bunshun objavljuje serijal Adolf (Fibra, 2014.). Radnja počinje 1936. godine u Berlinu, gdje sportske događaje prati japanski novinar Sohei Toge. Od brata iznenada prima telefonski poziv - on, naime, tvrdi da posjeduje dokumente koji bi u Njemačkoj mogli izazvati revoluciju i propast nacizma što nezaustavljivo dobiva na snazi. Sohei odlazi do bratovljevog stana, no Isao je već mrtav, a stan ispremetan. Domaće vlasti ulažu napore da bi prikrili smrt japanskoga studenta, a ne uzrok smrti, stoga je Sohei prisiljen pokrenuti privatno istraživanje za ubojicama i tajanstvenim dokumentima koje je brat imao, no to je tek djelić kompleksne priče koju u glavnini čine tri imenjaka – njemački kancelar Adolf Hitler, Adolf Kaufmann, sin njemačkog konzula u Japanu i Adolf Kamil, potomak židovske obitelji...

Novinar Boris Dežulović debitirao je na književnoj sceni romanom Christkind (Durieux, 2003.) koji se također tiče Adolfa Hitlera; i publika i kritika pohvalno se izrazila o romanu u kojem se glavni lik vraća u prošlost, točnije, u mjestašce gdje živi dječak Adolf koji se ne ističe od svojih vršnjaka i baš ni po čemu ne ostavlja dojam budućeg diktatora. Riječ je, naravno, o Adolfu Hitleru, a prvotna namjera glavnog lika jest ubiti dječaka; misli da će svojim činom promijeniti budućnost te spriječiti krvoprolića što su obilježila prvu polovicu 20. stoljeća, ali i mnoge kasnije događaje.

Fikcija i fakcija redovno se isprepliću i u sedmoj umjetnosti – (re)interpretacijom Drugog svjetskog rata bave se Oscarom nagrađivani češki naslovi Obchod na korze (Ján Kadár, Elmar Klos, 1965.) i Ostře sledované vlaky (Jirí Menzel, 1966.) te poljska drama Ida (Pawel Pawlikowski, 2013.) koja je uznemirila duhove prošlosti. Poljaci su se uvrijedili jer u filmu nije rečeno da su pomagali Židovima tijekom rata, već su pretežno prikazani kao antisemiti. Lik sutkinje Wande Gruz temelji se na stvarnoj osobi – Helena Wolińska-Brus pobjegla je iz varšavskog geta tijekom rata, pridružila se komunistima, a 50-ih godina djelovala kao sutkinja u mnogim staljinističkim procesima, da bi 1968. godine preselila u Englesku, gdje je i umrla 2008. godine.

Njemačka drama Das schreckliche Mädchen (Michael Verhoeven, 1990.) izazvala je neugodne osjećaje kod mještana bavarskoga grada Passau jer se temelji na istinitoj priči, a tiče se njih [4]I ovaj je naslov zaradio nominaciju Oscar za najbolji strani film, ali ne i kipić.. Anna Rosmus (1960.) istraživala je povijest svog rodnog mjesta i pritom otkrila da su neki njezini sugrađani imali udjela u deportiranju Židova. Brojne publicističke knjige i članci nastali su tijekom njezinih povijesnih istraživanja, što joj u zajednici nije donijelo popularnost jer je na vidjelo izašla poveća količina prikrivenog prljavog veša; uspostavilo se da su mnogi mještani neprihvatljive fakte iz vlastite prošlosti pretvorili u poželjnu fikciju. Umjesto zahvalnosti, Anna Rosmus je zbog svojih istraživanja primila samo brojne neugodnosti, pa je 1994. godine bila prisiljena emigrirati u Ameriku, gdje i danas aktivno radi na razdvajanju fikcije od fakcije.