Prve dvije, Dražesno kolektivno samoubojstvo i Zvijezda padalica došle su jer sam birala knjige skandinavske književnosti, dok je Duži put do dna došao jer sam tog Hornbyja nekom pogreškom preskočila kada je objavljen kod nas, prije 9 godina. Hrpica je sadržavala još neke druge knjige – od skandinavske književnosti, preko kućnih ljubimaca do stručne literature, međutim, presložila sam redoslijed i odlučila pročitati knjige o samoubojstvima, tj. samoubojicama jednu za drugom, zanimao me efekt.

Dražesno kolektivno samoubojstvo

Prva na redu bila je knjiga finskog autora Arta Paasilinne Dražesno kolektivno samoubojstvo, u Finskoj objavljena 1990., a u nas s dosta velikim vremenskim odmakom 2007. godine. Ukratko, knjiga prikazuje kako neuspjelo samoubojstvo jednog propalog biznismena i jednog malodušnog pukovnika koji odluče, igrom slučaja, skončati muke istovremeno i na istom mjestu, može rezultirati nizom apsurdnih, pa čak i zabavnih događaja. Paasilinnin roman prepun je ironije, apsurda i duhovitosti, no s druge strane potpuno lišen patetičnosti, pa čak i suosjećanja. Dok grupica potencijalnih samoubojica skuplja pristaše po Finskoj i opisuje teške životne situacije pojedinaca koji više ne nalaze smisla živjeti, te su situacije opisane s ironijskim odmakom,  tako da čitatelj uopće ne može osjetiti žaljenje prema tim likovima, niti želju da im pomogne, pa čak i kad se radi o slučajevima terminalnih bolesti ili pak zlostavljane žene. I sama smrt je u ovom romanu lišena aure mističnosti, straha, svečanosti – svaka opisana smrt (a nekoliko ih je) toliko je nedostojanstvena da postaje zabavna. Osim s pojmovima života i smrti, Paasilinna se zabavlja i sa stereotipima o pojedinim nacijama – prvenstveno Fincima (malodušni, skloni samoubojstvu, tvrdoglavi), no kako vesela samoubilačka družina putuje Europom, na red su došli i Norvežani, Nijemci, Francuzi, Švicarci i Portugalci. Proputovavši Europu u luksuznom autobusu, uz ugodna druženja, pijanke, pa čak i nove ljubavi, «Samoubojice su jednoglasno zaključili: premda je smrt u ovom našem životu najvažnija stvar, ipak nije toliko važna.». Na kraju ostaje jedna misao, vrlo razvidna i prozaična – za želju za životom potrebno je prihvaćanje, razumijevanje i dobro društvo (a ni zanimljivo putovanje nije naodmet).

Zvijezda padalica

Zvijezda padalica norveške autorice Linn Ullmann nije pak nimalo zabavan roman. Iako o samoubojstvu u ovoj knjizi možemo govoriti samo uvjetno – naime, potpuno su nerazjašnjenje okolnosti pod kojima Stella pada s krova zgrade, čitav roman plete se oko tog događaja i dana pogreba. O Stelli i njenom životu, ali i o svojim  životima, progovaraju svjedoci, policijska inspektorica, Stellina kći tinejdžerica, prijatelj - bolesni starac Alex, pa i sama Stella, no ne i njezin muž. Odnos Stelle i muža dokumentiran je kroz transkript video snimke koju su noć prije tragičnog događaja snimali za potrebe osiguranja imovine. Ta različita gledišta grade različite priče, no sve ih povezuje sumorna atmosfera smrti, teškog bremena života, osamljenosti, složenosti međuljudskih odnosa… Struktura romana izuzetno je dinamična, što olakšava čitanje ovih sumornih tema. Naime, izmjenjuju se duži i kraći fragmenti različitih pripovjedača, koji nisu složeni kronološkim slijedom. Iako se smrt proteže kao konkretna realna činjenica kroz cijeli roman, ipak možemo reći da ovo nije roman o smrti nego o suvremenom životu.

Duži put do dna

Duži put do dna Nicka Hornbyja dijeli neke elemente s oba prethodna romana – sa Zvijezdom padalicom  povezuju ga višestruki pripovjedači i motiv skoka s krova zgrade, dok ga s Paasilinninim romanom vezuje sama ideja samoubojica koji odluče skončati život istovremeno na istom mjestu, što im poremeti planove i nastavljaju dalje život zajedno. Na Silvestrovo, na krovu londonskog nebodera nalaze se propali TV voditelj, samohrana majka teškog invalida, nezrela osamnaestogodišnjakinja i propali roker. Svaki od ovih likova ujedno je i pripovjedač te se roman gradi kroz njihove naizmjenične priče. Nakon odustajanja od skoka s krova tzv. Kuće samoubojica, nespojivo društvo nastavlja se susretati, odgađajući dalje kraj života. Kroz devedeset dana druženja svatko spoznaje nešto o sebi i odlučuje nastaviti život – ne zbog toga što se nešto snažno promijenilo u njihovim životima, niti jednom od četiri lika nisu iščezle životne prilike koje su ih natjerale na razmišljanje o samoubojstvu, no jednostavno su naučili prihvatiti život i «gurati» dalje. Roman zaključuje lako čitljiva ali ipak vrlo upečatljiva simbolična slika o životu – njih četvero na krovu Kuće samoubojica, nakon što su se dogovorili da si daju još šest mjeseci do konačne odluke, promatraju atrakciju London Eye u daljini: «Nama se možda činilo da se ne okreće, ali bez sumnje se okretalo, valjda.»

Hornbyjev roman je čitak, inteligentan, duhovit, pa i zabavan, tako da na kraju ove samoubilačke mini-serije romana mogu reći da su osjećaji koje je čitanje izazvalo prije pozitivni, no negativni. Je li moguće da čitanje, neovisno o temi, nije u stanju isprovocirati depresiju? Ovi romani pružit će vam užitak čitanja, dva s popisa će vas i dobro zabaviti a onaj jedan ozbiljniji neće vas deprimirati već samo natjerati na razmišljanje o svakodnevici. Koliko god čudno zvučalo, i romani s motivom samoubojstva mogu biti dobro (i lagano) ljetno štivo.